Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/09 (S. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalid
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-781/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 781/09, rješavajući apelaciju Samila Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samila Subašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000409 08 U od 29. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-707/08 od 21. novembra 2008. godine i Rješenja Službe za civilnu zaštitu, opću upravu i zajedničke poslove Općine Doboj Jug broj 07-41-1-158/08 od 28. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samil Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Makljenovaca, Općina Doboj Jug, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000409 08 U od 29. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-707/08 od 21. novembra 2008. godine i Rješenja Službe za civilnu zaštitu, opću upravu i zajedničke poslove Općine Doboj Jug (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-41-1-
158/08 od 28. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Službe broj 07-41-660/04 od 21. decembra 2004. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% invaliditeta na osnovu oboljenja koje je zadobio kao pripadnik Armije RBiH. Istim rješenjem apelantu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 50,00 KM do 31. decembra 2004. godine, a od 1. januara 2005. godine u mjesečnom iznosu od 44,04 KM. U obrazloženju predmetnog rješenja Služba je navela da iz medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja Prvostepene ljekarske komisije apelant ispunjava uvjete za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, u skladu sa članom 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Apelantu je invaliditet određen primjenom člana 11. stav 1. navedenog Zakona i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik).
3. Rješenjem Službe broj 07-41-1-158/08 od 28. marta 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio povećanje procenta vojnog invaliditeta. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu rješenjem Službe od 21. decembra 2004. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida primjenom odredbi člana 11. stav 1. navedenog Zakona o pravima boraca i člana 10. Pravilnika. Dalje je navedeno da je odredbom člana 11. stav 2. Zakona o pravima boraca propisano da se procent vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. S obzirom na navedeno, Služba je odbila apelantov zahtjev u skladu sa odredbom člana 11. stav 2. Zakona o pravima boraca.
4. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-707/08 od 21. novembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta odbio u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o pravima boraca. Naime, u konkretnom postupku je utvrđeno da je rješenjem Službe od 21. decembra 2004. godine apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% invaliditeta na osnovu oboljenja, koje je postalo konačno davanjem saglasnosti Ministarstva broj R-04/1-41-878/05 od 13. juna 2005. godine. Ministarstvo je u postupku revizije pribavilo nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije broj DOV-R 123/05 od 2. maja 2005. godine, koja je kao i Prvostepena komisija ocijenila apelantov invaliditet primjenom člana 11. Zakona o pravima boraca i člana 10. Pravilnika. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je apelantu invaliditet utvrđen po osnovu oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je nastalo pod okolnostima vršenja vojnih dužnosti, ali se može pouzdano zaključiti da su ratni napori utjecali na njegovo pogoršanje, odnosno primjenom člana 11. stav 1. Zakona o pravima boraca. Navedenim članom je decidirano propisano da se pri utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod uvjetima vršenja vojne službe u Oružanim snagama invaliditet ocijeni djelimično, odnosno uzima se odgovarajući procent od cjelokupnog oštećenja organizma uzimajući u obzir prirodu bolesti i njen razvoj, trajanje i težinu ratnih napora, kao i druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju utjecale na pogoršanje bolesti. Stavom 2. istog člana propisano je da se procent invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa navedenim ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je primjenom člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000409 08 U od 29. januara 2009. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II-03-41-707/08 od 21. novembra 2008. godine kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je osporeno rješenje Ministarstva, kao i prvostepeno rješenje Službe, pravilno i zakonito, te da se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud, dalje, navodi da iz stanja spisa proizlazi da apelant svoj zahtjev zasniva na nalazu, ocjeni i mišljenju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo – Stručni organ u prvom stepenu Zenica, broj ORS-1345/07 od 30. jula 2007. godine, iz kojeg prema dijagnozama utvrđenim u toku provedenog postupka proizlazi da apelantu pripada pravo na povećanje procenta vojnog invaliditeta. Međutim, apelant je prilikom podnošenja zahtjeva zanemario odredbe člana 11. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca kojima je propisano da se osobama kojima je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu konačnim rješenjem pod okolnostima iz člana 3. navedenog Zakona ne može povećavati procent vojnog invaliditeta bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. S obzirom na to da je apelantu konačnim Rješenjem Službe broj 07-41-660/04 od 21. decembra 2004. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida pod okolnostima iz člana 3. Zakona o pravima boraca, Kantonalni sud je zaključio da je ispravan zaključak organa uprave da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za postupanje povodom apelantovog zahtjeva. Kantonalni sud je, imajući u vidu navedeno, u skladu sa odredbom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira osporene odluke i navodi da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Dalje, apelant ističe da organi uprave prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta nisu uzeli u obzir nalaz, ocjenu i mišljenje Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo – Stručni organ u prvom stepenu Zenica, broj ORS-1345/07 od 30. jula 2007. godine, kao i da nisu sagledani njegovi žalbeni navodi koji se odnose na navedeni nalaz, ocjenu i mišljenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa apelantovim navodima da Kantonalni sud nije razmotrio sve navode iz tužbe i da je izostalo obrazloženje u odnosu na žalbeni navod koji se odnosi na nalaz, ocjenu i mišljenje Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti Sarajevo – Stručni organ u prvom stepenu Zenica, broj ORS-1345/07 od 30. jula 2007. godine, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, odgovorio na svaki navod iz tužbe i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Kantonalni sud je naveo razloge i dokaze za odbijanje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je u upravnom postupku utvrđeno da apelantov zahtjev ne ispunjava zakonske uvjete za postupanje. Kantonalni sud je obrazložio da su organi uprave prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu imali u vidu navedeni nalaz, ocjenu i mišljenje, te da su ispravno odlučili kada su njegov zahtjev odbili primjenom člana 11. stav 2. Zakona o pravima boraca. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spisu predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu u relevantnom dijelu ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se i navodi o kršenju navedenog prava odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović