Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/09 (S. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-787/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 787/09, rješavajući apelaciju Slađana Mirkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slađana Mirkovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000012 od 15. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slađan Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 12. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000012 od 15. decembra 2008. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant 14. maja 2007. godine podnio tužbu Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv B.D. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate. U tužbi je naveo da je sa tuženim 1999. godine zaključio ugovor o kupoprodaji automobila marke «VW Golf», proizvedenog 1989. godine, sa registarskom oznakom 610-A-210 (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) za kupoprodajnu cijenu od 5.500,00 KM koju je apelant uredno isplatio. Apelant je naveo da mu je predmetno vozilo oduzela policijska patrola u mjestu Ilok, Republika Hrvatska, iako je tuženi prilikom prodaje tvrdio da je vozilo uredno kupljeno. Apelant je kao savjestan kupac predmetnog vozila, koje ima nekih pravnih nedostataka u smislu porijekla i kretanja promjene vlasništva, predložio da sud obaveže tuženog da mu na ime kupoprodajne cijene isplati iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000372 od 6. novembra 2007. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. maja 2007. godine, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.237,14 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u dokaznom postupku saslušao apelanta i tuženog kao parnične stranke, svjedoka Svetozara Vrkačevića i izvršio uvid u brojne materijalne dokaze (potvrdu MUP-a Republike Hrvatske - Vukovarsko-srijemska županija, Policijska uprava Ilok broj 511-15-08/3-17/65/05 od 14. jula i 9. augusta 2005. godine; uvjerenje policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 04-222-59/05 od 5. augusta 2005. godine; priznanice o uplatama nadoknada za registraciju predmetnog vozila na ime tuženog; zahtjev za registraciju predmetnog vozila; policu osiguranja broj 0042525 od 13. maja 1996.godine; kupoprodajni ugovor od 5. februara 1996. godine i saobraćajnu dozvolu za predmetno vozilo na francuskom jeziku i jeziku u službenoj upotrebi suda; carinske isprave od 25. i 28. marta 1996. godine). Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je apelant sa tuženim u martu 1999. godine zaključio usmeni kupoprodajni ugovor po kojem je apelant za cijenu od 5.500,00 KM kupio predmetno vozilo, odjavio ga sa imena tuženog i prijavio ga na svoje ime. Dakle, kako dalje navodi sud, apelant i tuženi su u konkretnom slučaju bili u obligacionopravnom odnosu jer je između apelanta (kupca) i tuženog (prodavca) tačno definisan predmet kupoprodaje (predmetno vozilo) i kupoprodajna cijena koju je apelant u cijelosti i odjednom isplatio, dok je tuženi apelantu predao u posjed i na slobodno raspolaganje predmetno vozilo. Apelant je predmetno vozilo registrovao na svoje ime, nesmetano vozio i koristio sve do 14. jula 2005. godine, kada mu je vozilo oduzela policijska patrola Policijske postaje Ilok-Republika Hrvatska, uz izdatu potvrdu o privremenom oduzimanju broj 511-15-08/3-17/65/05 od 14. jula 2005. godine. Apelantu je izdata potvrda Policijske postaje Ilok broj 511-15-08/3-17/65/05 od 9. augusta 2005. godine u kojoj je navedeno da je predmetno vozilo 26/27. februara 1996. godine otuđio N.N. počinitelj na području grada Zagreba, pa je za njime raspisana objava PU Zagreb sa zahtjevom da se u slučaju pronalaska predmetno vozilo oduzme. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovanog obogaćenja (sticanja bez osnova) na strani tuženog a na apelantov teret, odnosno da predmetni kupoprodajni ugovor kao dvostrano obavezni i teretni ugovor u kojem postoji uzajamnost obaveza nije ispunjen krivicom tuženog. S tim u vezi, sud navodi da iz izjava parničnih stranaka, kao i činjenice da je policija Republike Hrvatske oduzela i saobraćajnu dozvolu i registarske tablice za predmetno vozilo koje nije vratila apelantu, proizlazi da tuženi neće moći ispuniti svoju obavezu iz predmetnog kupoprodajnog ugovora. Dakle, zbog neispunjenja utvrđenih ugovornih obaveza krivicom tuženog povrijeđena su apelantova imovinska prava, odnosno umanjena je njegova imovina zbog pretrpljene štete. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je na osnovu člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine» broj 31/06 - prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 124, 198, 210. stav 4, 454. i 460. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 097-0-Gž-08-000012 od 15. decembra 2008. godine žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi tuženog da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da izreka presude nije jasna i da protivrječi razlozima navedenim u obrazloženju, te da je zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 292. ZPP, Apelacioni sud je izveo zaključak da u prvostepenoj presudi ne postoji protivrječnost izreke i razloga navedenih u obrazloženju, koji su po ocjeni prvostepenog suda razlozi o relevantnim činjenicama u konkretnoj pravnoj stvari za odluku da je tuženi obavezan apelantu isplatiti navedeni iznos na ime povrata kupoprodajne cijene primjenom instituta neosnovanog bogaćenja. Također, razlozi koje je prvostepeni sud naveo kao razloge za utvrđenje činjenice da je predmetno vozilo trajno oduzeto apelantu nisu u suprotnosti sa činjenicama navedenim u potvrdama izdatim apelantu. Vezano za žalbene navode tuženog o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koji se svode isključivo na navode da nije pravilno utvrđena činjenica trajnog oduzimanja predmetnog vozila od apelanta, Apelacioni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, istaknuvši da činjenica trajnog oduzimanja predmetnog vozila od apelanta nedvosmisleno proizlazi iz potvrde MUP-a Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemska županija, Policijska uprava Ilok broj 511-15-08/3-17/65/05 od 9. augusta 2005. godine. Apelacioni sud posebno ističe da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantu predmetno vozilo trajno oduzeo nadležni organ jer je ono bilo ukradeno. S tim u vezi, sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o prodaji stvari na kojoj treći ima pravo koje isključuje pravo apelanta kao kupca, kada je tuženi odgovoran kao prodavac stvari sa pravnim nedostatkom po odredbi člana 508. stav 1. ZOO, te da je osnovan žalbeni navod tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (član 210. ZOO sticanje bez osnova). Apelacioni sud je dalje naveo da je primjena odredbe člana 508. ZOO uslovljena poštivanjem roka u kojem kupac može ostvariti svoja prava podizanjem tužbe, koji je propisan odredbom člana 515. ZOO i iznosi godinu dana od saznanja za prava trećeg. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant je za postojanje prava trećeg saznao 9. augusta 2005. godine, dok je tužbu podnio 14. maja 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je ugašeno apelantovo pravo da potražuje povrat isplaćene kupoprodajne cijene, jer se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti i koji se ne može prekidati, niti obustaviti. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je na osnovu člana 301. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je osnov pravne sigurnosti jednakost pred zakonom, te navodi da je u slučaju poništenja registracije automobila zbog falsifikovanja saobraćajne dozvole dosadašnja sudska praksa Apelacionog suda da presuđuje na štetu osobe koja je prodala automobil sa falsifikovanom saobraćajnom dozvolom. Dalje, apelant navodi da se Apelacioni sud u konkretnom slučaju poziva na zastaru iz odredbe člana 515. ZOO na koju se nije pozvao tuženi u žalbi, te smatra da drugostepeni sud «sam piše žalbu tuženom pa po tako napisanoj žalbi presuđuje» i kao objašnjenje za promjenu dosadašnje sudske prakse i pisanja žalbe od suda vidi u tome što je tuženi bivši gradonačelnik Distrikta Brčko. Naime, apelant smatra da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 292. stav 2. ZPP, odnosno da je po službenoj dužnosti odlučio o prigovoru zastare koji nije implicitno iznesen u žalbi. U prilog navedenom apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 289/03 u kojoj je, kako navodi, utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 292. stav 2. ZPP od drugostepenog suda. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporenu presudu i potvrdi presudu Osnovnog suda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da je u navedenom slučaju Apelacioni sud u postupku o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu na proizvoljan način primijenio odredbu člana 292. stav 2. ZPP. Ta proizvoljnost se očituje u tome što je Apelacioni sud prekoračio svoja ovlaštenja u pogledu granica u kojima taj sud može ispitivati osporenu prvostepenu presudu, prisvojivši ovlaštenja koja nema navedenom zakonskom odredbom. Naime, Apelacioni sud je putem istaknutog žalbenog razloga o povredi materijalnog prava, po službenoj dužnosti odlučivao i o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji nije eksplicitno iznesen u žalbi, već samo u prvostepenom postupku.

9. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava odluka Apelacionog suda kojom je usvojena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, osporenom presudom je utvrđeno da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud trebalo da primijeni odredbu člana 508. ZOO umjesto odredbe člana 210. ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije kao u odluci na koju se pozvao apelant odlučivao o prigovoru zastare, niti je prekoračio svoja ovlaštenja u pogledu granica u kojima može ispitivati osporenu prvostepenu presudu. Naime, Apelacioni sud je zaključio da je apelantov zahtjev trebalo riješiti primjenom pravila o odgovornosti za pravne nedostatke čija je primjena uslovljena prekluzivnim rokom. Međutim, apelant je podnio predmetnu tužbu nakon proteka prekluzivnog roka (član 515. ZOO) uslijed čega je došlo do gubitka apelantovog prava da potražuje povrat isplaćene kupoprodajne cijene. Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio