Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/09 (A. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Državni službenik
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-790/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 790/09, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Pilava podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-524/06 od 9. februara 2009. godine, rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 01-07-62/06 od 27. jula 2006. godine i rješenja Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine broj 03-34-

219-24/06 od 12. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-524/06 od 9. februara 2009. godine, rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01-07-

62/06 od 27. jula 2006. godine i rješenja Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 03-34-219-24/06 od 12. jula 2006. godine.

2. Rješenjem Agencije broj 03-34-219-24/06 od 12. jula 2006. godine, apelant je postavljen na radno mjesto šef Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju u Sektoru za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć i saradnju Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), počev od 1. januara 2004. godine, te je određeno da mu pripada plata iz četvrtog platnog razreda državnih službenika, obračunata po koeficijentu 4,20.

3. Na navedeno rješenje apelant je 17. jula 2006. godine uložio žalbu sa prijedlogom da se žalba usvoji, preinači pobijano rješenje i usvoji zahtjev apelanta tako što će se utvrditi da je do revizije od strane Agencije, apelant bio postavljen za vršitelja dužnosti pomoćnika u Ministarstvu pravde u periodu od 1. januara 2004. godine do imenovanja na drugu dužnost dana 22. decembra 2005. godine za koje je koeficijent za obračun plate utvrđen u visini od 4,80 i naloži Ministarstvu pravde da apelantu isplati razliku plate po koeficijentu 4,80 za navedeni period, u odnosu na koeficijent 4,20 koji mu je isplaćivan u tom periodu, kao i da isplati apelantu druga primanja i razliku drugih primanja (regres i druge naknade) u iznosu koji su u navedenom periodu ostvarili u Ministarstvu pravde državni službenici u zvanju pomoćnika ministra, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospjeća svakog pojedinačnog neisplaćenog dijela plate i drugih primanja pa do isplate razlike plate i drugih primanja. Također je žalbom zatraženo da se prekine postupak u dijelu koji se odnosi na postavljenje apelanta za državnog službenika nakon njegovog imenovanja za člana Ureda za razmatranje žalbi dana 22. decembra 2005. godine pa do pravosnažnog okončanja postupka pred Odborom povodom žalbe apelanta od 30. juna 2006. godine na rješenje Ministarstva pravde od 28. juna 2006. godine kojim je zahtjev od 24. maja 2006. godine za utvrđivanje odsustva apelanta iz državne službe, odbijen kao neosnovan, odnosno razrješenja apelanta dužnosti državnog službenika po zahtjevu Ministarstva pravde od 28. juna 2006. godine.

4. Rješenjem Odbora broj 01-07-62/06 od 27. jula 2006. godine odbijena je žalba apelanta od 17. jula 2006. godine podnesena protiv rješenja Agencije broj 03-34-219-24/06 od 12. jula 2006. godine, kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Odbor je naveo da je uvidom u relevantnu dokumentaciju u prvostepenom postupku i to u rješenje bivšeg Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija) od 5. oktobra 2000. godine, utvrdio da je apelant raspoređen na radno mjesto stručni savjetnik za međunarodnu pravnu pomoć-priprema međunarodnih ugovora u Sektoru za međunarodno i međuentitetsko krivično pravo. Također je nesporno utvrđeno da je apelant, Odlukom ministra i dva zamjenika bivšeg Ministarstva civilnih poslova od 19. aprila 2002. godine, ovlašten da počev od 15. aprila 2002. godine pa do postavljenja i preuzimanja dužnosti novog pomoćnika ministra u tom sektoru, vrši poslove i zadatke pomoćnika ministra u Sektoru za međunarodno i međuentitetsko krivično pravo tog ministarstva. Nadalje, Odbor je istakao da je uvidom u rješenje bivšeg Ministarstva civilnih poslova i komunikacija od 5. novembra 2002. godine, utvrdio da je apelant raspoređen na mjesto rukovoditelja Odjeljenja za međunarodnu saradnju i pravnu pomoć u Sektoru za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć sa određenim koeficijentom za obračun plate u visini 4,20, dakle apelant je postavljen na više radno mjesto, ali ne za pomoćnika ministra.

5. Odbor je također kao nesporno utvrdio, uvidom u rješenje Ministarstva pravde od 9. februara 2004. godine da je apelant preuzet u Ministarstvo pravde i raspoređen na radno mjesto šef Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju u Sektoru za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć i saradnju Ministarstva pravde sa određenim koeficijentom za obračun plate u visini 4,20. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu preuzimanja poslova između ministarstava osnovanih ranijim Zakonom o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstava osnovanih Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 15/03; u daljnjem tekstu: Odluka Vijeća minstara BiH), a u skladu sa članom 25. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 5/03; u daljnjem tekstu: Zakon o ministarstvima). Isto tako, Odbor je konstatovao da je nesporno da je navedeno rješenje Ministarstva pravde poništeno rješenjem Odbora od 24. marta 2006. godine jer je doneseno suprotno Odluci Agencije od 4. marta 2004. godine prema kojoj je izričito propisano da se preraspodjela zaposlenika vrši u skladu sa Zakonom o državnoj službu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), te da ukoliko u postupku nije učestvovala Agencija, institucija koja nije tako postupila treba da dostavi Agenciji sve akte u vezi takvih slučajeva kako bi Agencija mogla donijeti odgovarajuća rješenja, tj. rješenje o preuzimanju apelanta je donio ministar, a ne Agencija.

6. Slijedom navedenog, a nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, Odbor je našao da je žalba u cijelosti neosnovana u pogledu donesene odluke o radnopravnom statusu apelanta jer je Agencija osporenim rješenjem pravilno odlučila kada je apelanta postavila na radno mjesto šefa Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju u Sektoru za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć i saradnju Ministarstva pravde počev od 1. januara 2004. godine kojim rješenjem je u stvari zamijenjeno rješenje Ministarstva pravde od 9. februara 2004. godine kojim je apelant preuzet u to ministarstvo i pravilno postavljen na radno mjesto, ali ne od nadležnog organa tj. ne od Agencije. Naime, apelant je u bivšem Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija bio, kako je to Odbor utvrdio, prvo na radnom mjestu stručnog savjetnika, a potom je raspoređen na mjesto rukovoditelja Odjeljenja tako da rasporedom na radno mjesto šefa Odsjeka nije promijenjen apelantov radnopravni status već je postavljen na radno mjesto istog nivoa. Shodno tome, Odbor je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je apelant postavljen na mjesto vršitelja dužnosti pomoćnika ministra jer u tom smislu ne postoji ni jedan upravni akt, a Odluka od 19. aprila 2002. godine na koju se poziva apelant, ne predstavlja akt o postavljenju već o ovlaštenju za vršenje određenih poslova i u određenom vremenskom trajanju. Prema tome, Odbor je istakao da navedena Odluka ne predstavlja upravni akt kojim je konstituisano pravo za obavljanje određenih poslova i dužnosti, nego je tom Odlukom samo delegirana nadležnost apelantu, da obavlja određene poslove do postavljenja i preuzimanja dužnosti novog pomoćnika ministra u navedenom sektoru. Također, Odbor je, imajući u vidu navedene činjenice, našao da su potpuno nebitni žalbeni navodi kojima se elaborira apelantov odlazak u posjetu državljanima BiH zatvorenim u vojnom zatvoru Sjedinjenih Američkih Država u Gvantanamo zalivu na Kubi i isticanje da je za odlazak imao validne dokumente u kojima je navedeno da je «vršilac dužnosti pomoćnika ministra pravde BiH» jer navedeni dokumenti ne mogu biti valjan osnov za utvrđivanje radnopravnog statusa apelanta. Naime, u konkretnom slučaju nepotrebno je elaboriran i način zaključenja međunarodnih ugovora i dovođenja istih u vezu sa konkretnim slučajem tako da je Odbor, prilikom donošenja odluke, cijenio samo relevantne činjenice i dokaze vezano za pravilnost utvrđenog radnopravnog statusa apelanta. Najzad, Odbor je naveo da smatra da su potpuno irelevantni za donošenje odluke po žalbi, navodi da je apelant imenovan u Ured za razmatranje žalbi jer se u konkretnom slučaju rješavao radnopravni status apelanta u Ministarstvu pravde. Konačno, Odbor je istakao da je također našao da je zahtjev u žalbi za preinačenje osporenog rješenja u vezi isplate razlike plate i ostalih primanja kao i prekida postupka, u cijelosti neosnovan jer se u konkretnom slučaju rješavao radnopravni status apelanta, a osporenim rješenjem je odlučeno i u vezi koeficijenta za obračun plate, te da eventualna druga potraživanja mogu biti predmet nekog drugog postupka.

7. Presudom Suda BiH broj U-524/06 od 9. februara 2009. godine, u upravnom sporu apelanta protiv rješenja Odbora broj 01-07-62/06 od 27. jula 2006. godine, tužba je odbijena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da je apelant kao državni službenik bivšeg Ministarstva civilnih poslova i komunikacija na radnom mjestu rukovoditelja Odjeljenja za međunarodnu pravnu pomoć tog ministarstva rješenjem Ministarstva pravde od 9. februara 2004. godine preuzet u Ministarstvo pravde, te da je preuzimanje apelanta između navedenih institucija Bosne i Hercegovine izvršeno u skladu sa odredbom člana 25. Zakona o ministarstvima i u skladu sa članom II stav 2. Odluke Vijeća ministara BiH.

8. Također, Sud BiH je istakao da je na osnovu navedenih propisa Agencija, u skladu sa Zakonom o državnoj službi, donijela 12. jula 2006. godine rješenje broj 03-34-219-24/06 kojim se apelant nakon preuzimanja postavlja na radno mjesto šefa Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć u Ministarstvu pravde počev od 1. januara 2004. godine. Rješenje o postavljenju se temelji na odredbi člana 28. citiranog zakona, kojim je propisano da Agencija na osnovu pribavljenog mišljenja nadležne institucije donosi akt o postavljenju državnog službenika na radno mjesto u državnoj službi. U vezi s tim, Sud BiH je konstatovao da je Odbor pravilno ocijenio da je rješenje prvostepenog organa o postavljanju apelanta na radno mjesto državnog službenika doneseno u skladu sa citiranim zakonom. Shodno tome, Sud BiH je istakao da se radi o aktu iz člana 1. stav 2. citiranog zakona kojim je propisano da se državni službenik postavlja na radno mjesto u državnoj službi upravnim aktom. Dakle, radi se o aktu koji ima konstitutivni karakter i kojim se utvrđuje, odnosno određuje status državnog službenika i takav akt mora da sadrži samo činjenice koje se odnose na postavljanje državnog službenika na određeno radno mjesto u državnoj službi. Stoga je osporenim rješenjem pravilno odlučeno o postavljanju apelanta na radno mjesto državnog službenika u Ministarstvu pravde, a u skladu sa preuzimanjem apelanta iz ranije institucije u kojoj je, također, imao status državnog službenika i bio postavljen i raspoređen na radno mjesto šefa unutrašnje organizacione jedinice bivšeg Ministarstva civilnih poslova i komunikacija.

9. Nadalje, Sud BiH je istakao da prigovor apelanta da je zbog novonastalih okolnosti, tj. da je Odlukom Parlamentarne skupštine BiH od 22. decembra 2005. godine, imenovan za člana Ureda za razmatranje žalbi BiH, trebalo u navedenom aktu o postavljanju konstatovati da je njegov status državnog službenika prestao donošenjem navedene odluke, nije osnovan. Sud BiH je naveo da navedeni prigovor apelanta nije osnovan iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o aktu o postavljanju državnog službenika, kako je navedeno i navedeni akt može da sadrži samo činjenice koje se odnose na postavljanje državnog službenika, te da kada nastupe okolnosti zbog kojih državnom službeniku prestaje taj status, tada Agencija u skladu sa članom 51. Zakona o državnoj službi, donosi poseban akt o razrješavanju državnog službenika. Shodno tome, Sud BiH je istakao da je Agencija, u pogledu prestanka statusa apelanta kao državnog službenika, postupila u skladu sa navedenom odredbom citiranog zakona, što je evidentno iz rješenja Agencije od 7. augusta 2006. godine, koje se nalazi u spisu predmeta i kojim se apelant razrješava dužnosti državnog službenika šefa Odsjeka u Ministarstvu pravde, radi dobrovoljnog istupanja iz službe i status državnog službenika mu prestaje sa danom 22. decembra 2005. godine. Zatim, Sud BiH je naveo da je navedeno rješenje postalo pravosnažno dana 17. augusta 2006. godine, što znači da protiv tog rješenja apelant nije podnio redovni pravni lijek, pa je to rješenje postalo i konačno, te da zbog toga apelant neosnovano u tužbi navodi da je osporeno rješenje nezakonito samo iz razloga što u njemu nije konstatovan prestanak statusa državnog službenika. Na kraju, Sud BiH je istakao da je u obrazloženju osporenog rješenja Odbor naveo razloge zbog čega apelant nije postavljen na radno mjesto pomoćnika ministra, koje razloge je u cijelosti uvažio i Sud BiH, te su prigovori apelanta u tužbi u tom pravcu neosnovani iz razloga navedenih u osporenom rješenju.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je presudom Suda BiH broj Uvl-100/09 od 11. marta 2009. godine apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke broj U-524/06 od 9. februara 2009. godine, odbijen kao neosnovan.

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH nepravilno primijenio propise na koje se pozvao, pošto ni Odbor ni Sud BiH nisu uopće primijenili na apelanta član 64. stav 1. Zakona o državnoj službi, koji štiti stečena prava apelanta, jer Sud BiH nije uzeo u obzir dokaze o njegovom radnopravnom statusu vršioca dužnosti pomoćnika ministra koji proističe iz sadržaja razmjenjenih nota između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država povodom posjete apelanta (kao predstavnika Ministarstva pravde u zvanju vršitelja dužnosti pomoćnika ministra) državljanima BiH, članovima tzv. «Alžirske grupe», zatvorenim u vojnom zatvoru Sjedinjenih Američkih Država u Gvantanamo zalivu na Kubi, nije uzeo u obzir zaključke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine sa 69. sjednice održane 16. novembra 2004. godine, kao ni zapisnik sačinjen tokom razgovora predstavnika Ministarstva pravde, Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine i Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske održanog u Zagrebu dana 30. januara 2004. godine, gdje je takođe navedeno da je apelant učestvovao u svojstvu vršioca dužnosti pomoćnika ministra . Nadalje, apelant detaljno obrazlaže mišljenje o tome da Agencija od 2004. godine izbjegava da riješi njegov radno-pravni status. Shodno svemu navedenom, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, da se ukine presuda Suda BiH broj U-524/06 od 9. februara 2009. godine, poništi rješenje Odbora broj 01-07-62/06 od 27. jula 2006. godine, te predmet vrati Odboru na ponovni postupak po žalbi od 17. jula 2006. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je navode identične apelacionim apelant isticao i tokom postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Agencija, Odbor i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-790/09 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio