Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/09 (R.R.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-860/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 860/09, rješavajući apelaciju R.R. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-08-000 036 od 23. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-
Mal-07-000-231 od 13. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-08-000 036 od 23. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Mal-07—000-231 od 13. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 095-0-Mal-07-000-231 od 13. marta 2008. godine apelant je obavezan da AD «Komunalno» Trebinju (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od od 545,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. aprila 2005. godine, pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupkla u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju presude je istaknuto da su tokom dokaznog postupka saslušane parnične stranke, svjedoci, izvršen uvid u materijalne dokaze, presude Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske, Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 116/02, te izvršen uvid u foto dokumentaciju koju je apelant predočio sudu. Zakonski zastupnik tužitelja je u svom iskazu istakao da tužitelj pruža usluge odvoza smeća i da tužitelj ne kupuje posude za smeće i kontejnere za šta je zadužen investitor zgrade, a da je tužitelj nadležan za zamjenu i popravak kontejnera. Apelant je u svom iskazu naveo da se u blizini njegove advokatske kancelarije do 1997. godine nalazila kanta za smeće, da je ona nestala, a da je tužitelj cijelo vrijeme uredno fakturisao račune za odvoz smeća za uslugu koju mu nije pružio. Apelant je još naveo da od 1998. godine u svojoj režiji odvozi smeće iz svoje kancelarije u selo u okolini Trebinja gdje ga spaljuje, i još je naveo da «nije u skladu sa kulturnim načinom života» da odlazi na udaljena mjesta gdje se nalaze kontejneri i tu baca smeće.
3. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj organizovan kao javno preduzeće čija je osnovna djelatnost vršenje komunalnih usluga. Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, odredbom člana 2. stav 1. tačka 5. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano je da tužitelj vrši poslove odvoženja i deponovanja otpadaka iz stambenih i poslovnih prostora koje obuhvata odvoženje, deponovanje, uništavanje otpadaka, kao i održavanje deponije, dok je odredbom člana 11. istog zakona propisano da korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, te da se komunalna naknada određuje prema jedinici izgrađene korisne površine za stambeni, poslovni i pomoćni prostor, kao i objekte društvenog standarda. Prema odredbi člana 17. istog zakona obveznici komunalne naknade su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili drugom prostoru ako su korisnici tog prostora, odnosno zakupci stambenog, poslovnog ili drugog prostora, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici objekta i uređaja zajedničke komunalne potrošnje. Osnovni sud je naveo da tuženi tokom postupka nije osporavao da je korisnik poslovnog prostora u kojem obavlja advokatsku djelatnost, ali da osporava obavezu plaćanja komunalne naknade budući da nije korisnik usluga tužitelja jer smeće iz svoje kancelarije odvozi i spaljuje u okolini Trebinja pravdajući to činjenicom da se pred njegovim poslovnim prostorom ne nalazi kanta za smeće i da nije dužan da je kupi i postavi.. U vezi sa ovim navodima apelanta Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 15. Odluke o održavanju čistoće Opštine Trebinje («Službeni glasnik Opštine Trebinje» broj 3/01) kojom je utvrđeno da odvoženje i deponovanje smeća sa javnih površina i kućnog smeća vrši tužitelj i da su te usluge obavezne za sve korisnike objekata i javnih površine, te da korisnici i vlasnici stambenih i poslovnih objekata ne smiju spaljivati, uništavati ili zakopavati kućno smeće, niti ga smiju iznositi i deponovati van posuda za smeće. Prema ocjeni Osnovnog suda tužitelj, kao Javno komunalno preduzeće, pruža komunalne usluge sakupljanja, odvoženja i uništavanja otpada i njegova djelatnost nije da kupuje i postavlja posude za smeće. Osim toga, prema ocjeni Osnovnog suda, niti jednim propisom nije ustanovljena takva obaveza tužitelja, pa se apelant ne može pravdati time da u neposrednoj blizini njegove advokatske kancelarije nije postavljena posuda za smeće. Osnovni sud je na kraju istakao da je nesporno, a što je i apelant priznao, da tužitelj odvozi smeće, odnosno da postoji potreba apelanta da za potrebe advokatske kancelarije odlaže smeće. Međutim, činjenica da pred samom kancelarijom ne postoji kanta za smeće za Osnovni sud ne može biti razlog za neplaćanje komunalne usluge budući da je iz iskaza saslušanih svjedoka proizašlo da u blizini advokatske kancelarije postoji više kontejnera i posuda za odlaganje smeća. Prema mišljenju Osnovnog suda odvoženje i spaljivanje smeća u okolini Trebinja je nezakonito. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane apelanta, budući da se odredba člana 387. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) na koju se apelant pozvao odnosi samo na usluge koje su izvršene za potrebe domaćinstva, pa kako je očigledno da apelant kao advokat ne spada u tu kategoriju, to je prigovor odbijen.
4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-08-000 036 od 23. januara 2009. godine žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da apelant žalbom ukazuje da je obrazloženje prvostepene presude neosnovano, paušalno i nepotpuno što je dovelo do pogrešne ocjene dokaza jer prema navodima žalbe prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze. Žalbom se još ukazuje da u postupku nije dokazano da je tužitelj uredno pružao i izvršavao usluge odvoza smeća, a posebno to što je tužitelj bio dužan da obezbjedi posude za smeće, ali da to nije učinio. Cijeneći žalbene navode Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na provedenim dokazima, tj. saslušanjem parničnih stranaka, te svjedoka D.N., S.A., M.S. i R.M., te da je cijeneći iskaz R.M.vozača za odvoz smeća utvrđeno da je u neposrednoj blizini apelantove advokatske kancelarije postavljeno šest kontejnera za smeće, te da se ono redovno odvozi i to tri puta dnevno u zimskom periodu i pet puta ljeti. Prema mišljenju Okružnog suda tuženi nije bio u obavezi da sa apelantom sačinjava poseban ugovor, niti je bio u obavezi da mu obezbjeđuje posude za prikupljanje smeća pred poslovnim prostorom apelanta budući da je tužitelj izvršio svoju obavezu postavljanjem kontejnera za smeće u određenim zonama, a koje su dostupne svakom građaninu odnosno korisniku ovih usluga. Okružni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud proveo sve dokaze, što nedvojbeno ukazuje da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio Odluku o održavanju čistoće, što znači da je istaknuti žalbeni razlog apelanta koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, neosnovan.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su postupajući sudovi donošenjem osprenih presuda povrijedili odredbe ZOO-a i Zakona o komunalnim djelatnostima, posebno odredbu člana 15. ZOO-a o načelu jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, te odredbe čl. 8. i 10. Zakona o komunalnim djelatnostima koja obavezuje davaoca komunalne usluge na trajno i nesmetano korištenje usluga i funkcionalnost objekata i uređaja. Povredu pravo na pravično suđenje apelant vidi u tome što prilikom utvrđivanja njegove obaveze građanske prirode nije obezbjeđeno pravo da nepristrasni sud pravično ispita njegov slučaj. Apelant navodi da u postupcima koji su provedeni nije sačuvan ni vanjski utisak objektivne sudske nepristrasnosti i nezavisnosti jer su, po njegovom mišljenju, sudovi apriorno prihvatali i prihvataju tužbene zahtjeve istog navodnog davaoca usluga. U vezi sa navedenim aplelant je istakao da je u drugostepenom postupku učestvovao sudija čije je izuzeće tražio, koji je poznat po pristrasnosti i koji je sa apelantom u direktnom sukobu već duži niz godina. Apelant je predložio da se apelacija objektivno razmotri i utvrdi, više nego očigledno, kršenje zakonitosti i gruba proizvoljnost i kontradiktornost u primjeni materijalnog prava, te da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U suštini apelacioni navodi apelanta se svode na to da su redovni sudovi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo što je rezultiralo donošenjem osporenih presuda. U vezi sa navedenim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje istog apelanta već razmatrao u Odluci broj AP 116/02 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu od 29. septembra 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je apelantova apelacija odbijena. U citiranoj odluci, u tačci 26., Ustavni sud je, između ostalog, naveo da Ustavni sud, u skladu sa principom izraženim u ovoj odluci, neće ući u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, a ne proizlazi da su, u konrketnom slučaju, Zakon o komunalnim djelatnostima, odnosno Odluka o održavanju čistoće pogrešno, odnosno proizvoljno primjenjeni. U istoj odluci je još navedeno da nije povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo već da naprotiv apelant nije ispunio svoju obavezu predviđenu članom 17. stav 3. Odluku o održavanju čistoće i, kao zakupac poslovnog prostora, stavio na raspolaganje tužiocu na održavanje i upravljanje posudu za đubre, ta da je, osim toga , apelant postupio protivno članu 15. stav 2. te odluke, jer je svoje đubre spaljivao kod kuće i na taj način doveo u pitanje zdravlje ljudi.
10. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u Odluci broj AP 116/02, Ustavni sud se u kontekstu povreda apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu, a u odnosu na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjničnom stanja od strane redovnih sudova, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 116/02, budući da se ti razlozi mogu primijeniti i na ovu odluku.
11. U odnosu na navode apelanta da mu tokom postupka nije bilo «obezbjeđeno pravo da nepristrasan sud ispita njegov slučaj» apostrofirajući pri tom postupajećeg sudiju u drugostepenom postupku sa kojim je u «direktnom sukobu već duži niz godina» Ustavni sud iz dokaza predočenih uz apelaciju zapaža da je apelant od Okružnog suda tražio izuzeće sudije S.P., ali da je zahtjev odbijen uz obrazloženje da apelant u podnesku nije ukazao ni na jedan opravdan razlog koji bi doveo u sumnju nepristrasnost tog sudije, niti je u podnesku navedena i jedna okolnost koja bi predstavljala opravdan razlog za izuzeće. Budući da apelant ni uz apelaciju nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi nedvosmisleno ukazao na opravdanost svojih tvrdnji, osim paušalnih navoda, niti tako što proizlazi iz samog spisa, Ustavni sud ove navode odbacuje kao očigledno (prima facie) neosnovane.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović