Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-937/09 (N. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-937/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 937/09, rješavajući apelaciju Nedima Silajdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedima Silajdžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

09-000001 od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-08-000 090 od 11. augusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Silajdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgore, Općina Breza, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 26. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000001 od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-08-000 090 od 11. augusta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-08-000 090 od 11. augusta 2008. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda, s tim što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da ta kazna neće biti izvršena ako apelant za vrijeme od jedne godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom oštećena M.S. (u daljnjem tekstu: oštećena) je, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, dok je na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tač. a) i g) ZKPFBiH apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i sudskog paušala.

3. Prvostepeni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su saslušani svjedoci optužbe i odbrane, pročitani pismeni nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke, vještaka medicinske struke, vještaka neuropsihijatra, te izvršen uvid u materijalne dokaze, zaključio da je saobraćajna nezgoda nastala apelantovim propustom. Naime, sud je nakon provedenih dokaza utvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila 29. septembra 2007. godine oko 21.40 sati, kada je apelant upravljajući putničkim motornim vozilom regionalnim putem iz pravca Breze u pravcu Podlugova, pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,43 gr/kg, te nedovoljnog vozačkog iskustva i vještine, dolaskom u mjesto Podžupča, nakon što je uočio da je oštećena stupila na kolovoz i započela prelaženje kolovoza sa lijeve na desnu stran, gledano iz pravca kretanja vozila, prešao na lijevu saobraćajnu traku uslijed čega je prednjim desnim dijelom vozila zahvatio oštećenu koja je tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede u vidu preloma desne natkoljenice, preloma gornjeg dijela desne potkoljenice sa pomakom i preloma donjeg dijela desne golenjače. Sud je presudu zasnovao na iskazu oštećene i S.S. (sina oštećene), koji su potvrđeni iskazima svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, koje je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne. Iz navedenih iskaza proizlazi da je na magistralnom putu Podlugovi-Breza, u mjestu Podžupča, došlo do saobraćajne nezgode na autobuskom stajalištu koje je i sa jedne i sa druge strane obilježeno znakom «autobusko stajalište», i to nakon što se autobus udaljio u pravcu Breze. U nezgodi su učestvovali apelant, koji je upravljao vozilom, i oštećena kao pješak dok je pokušala da pređe na drugu stranu puta nakon što se uvjerila da nema vozila iz oba smjera. Također, presuda je zasnovana i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Jusufa Borića i vještaka medicinske struke, dr. Amira Salčina, te vještaka neuropsihijatra, dr. Hidajeta Jabandžića, koje je sud ocijenio kao objektivne, stručne i zasnovane na materijalnim dokazima u spisu. Iz navedenih nalaza i mišljenja prvostepeni sud je utvrdio da je postojala mogućnost izbjegavanja naleta vozila na pješaka da je apelant blagovrenemo poduzeo radnju ekstremnog kočenja, odnosno da je manevrisanjem vozilom udesno mogao izbjeći kontakt vozila i oštećene, usljed čega je oštećena zadobila teške tjelesne povrede. Dalje je utvrđeno da je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola, što je sa noćnim uslovima vožnje i činjenicom da je apelant vozački ispit položio devet mjeseci prije nezgode, prema ocjeni suda, uticalo na apelanta da blagovremeno uoči oštećenu kada je stupila na kolovoz i blagovremeno preduzme radnju ekstremnog kočenja radi izbjegavanja naleta na oštećenu. Sud nije prihvatio zaključak vještakasaobraćajne struke Fahrudina Kovačevića u kojem je navedeno da apelant nije imao ni prostornu ni vremensku mogućnost da kočenjem izbjegne nezgodu zbog činjenice da je apelant vozilom izlazio iz krivine i da se mimoilazio sa vozilom (autobusom) iz suprotnog smjera pa mu je stoga bila otežana mogućnost primjećivanja oštećene na kolovozu, odnosno da je mogućnost izbjegavanja nezgode imala oštećena dužnom pažnjom osmatranja i odustajanja od prelaska kolovoza. Sud je navedeni nalaz ocijenio kao paušalan bez uzimanja u obzir iskaza svjedoka, naročito iskaza oštećene i S.S. Prvostepeni sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant povrijedio pravilo vožnje iz člana 28. stav 1. ZOOBS, odnosno da je bio svjestan da svojom vožnjom u uslovima koji su vladali u toku vožnje neće biti u mogućnosti da izvrši bezbjedno prolaženje sa vozilom na mjestu gdje se nalazi autobuska stanica. Sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa svjesnim nehatom, tj. da je bio svjestan nastupanja zabranjene posljedice, ali je olako držao da ona neće nastupiti, ili da će je moći spriječiti. Pri odmjeravanju kazne apelantu sud je ocijenio sve okolnosti od uticaja na vrstu i visinu kazne, pa je u konkretnom slučaju kao olakšavajuće okolnosti ocijenio činjenicu da apelant nije osuđivan, njegov dosadašnji život i ponašanje, da se radi o mlađem punoljetnom licu i korektan odnos tokom suđenja. Kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio činjenicu da je oštećena zadobila dvije teške tjelesne povrede, da liječenje još nije završeno, te da oštećena traži krivično gonjenje apelanta.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kž-09-000001 od 20. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, te Presudu Općinskog suda broj 041-0-K-08-000 090 od 11. augusta 2008. godine potvrdio. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantov žalbeni navod da osporena prvostepena presuda sadrži formalne nedostatke u smislu bitne povrede odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi je ukazano da su izreka i obrazloženje osporene presude napisani na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, te da je dat iscrpan prikaz sadržine svih izvedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, kao i njihova analiza i ocjena koje prihvata i ovaj sud. Također, neosnovani su i apelantovi navodi koji se odnose na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostepeni sud je saslušao pet svjedoka optužbe, vještake medicinske i saobraćajne struke, te dva svjedoka odbrane i vještaka saobraćajne struke Fahrudina Kovačevića, nakon čega je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja bliže opisano u dispozitivu prvostepene presude, odnosno da je postupao suprotno odredbi člana 28. stav 1. ZOOBS i da je pri tome bio pod uticajem alkohola sa koncetracijom od 0,43 gr/kg. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Jusufa Borića u kojem je konstatovano da je apelant vozio ispod dozvoljene brzine od 60 km/h na tom dijelu saobraćajne trake (brzinom od 36,45 km/h), te da je kontakt između vozila i oštećene ostvaren na lijevoj saobraćajnoj traci, 2,5 m desno od lijeve ivice kolovoza. Iz navedenog nalaza je vidljivo da je apelant manevrisanjem vozilom u desnu stranu mogao izbjeći kontakt vozila sa pješakom. Kantonalni sud smatra da je pravilna ocjena prvostepenog suda u pogledu stručnosti i objektivnosti pojedinačnih nalaza vještaka saobraćajne struke, te se u potpunosti slaže sa mišljenjem i datim razlozima prvostepenog suda u pogledu nalaza vještaka saobraćajne struke Jusufa Borića. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove navode da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pri tome počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog činjenice da apelant u žalbi ne nudi nikakve nove dokaze koji bi izmijenili utvrđeno činjenično stanje, već samo komentariše ocjenu izvedenih dokaza datih od prvostepenog suda.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira osporene presude i navodi da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode kojim je ukazao na povredu odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i na povredu krivičnog zakona, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, povrijeđeni instituti presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kao i pravo na odbranu. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je neposredni uzrok saobraćajne nezgode to što je apelant nakon uočavanja oštećene propustio da pravovremeno preduzme radnje ekstremnog kočenja radi izbjegavanja udara u oštećenu, koji se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Jusufa Borića. Naime, apelant navodi da iz osporenih presuda proizlazi da je vozio ispod dozvoljene brzine od 60 km/h, što je potvrđeno nalazima vještaka saobraćajne struke, te da u konkretnom slučaju nije bio dužan predviđati nepropisno postupanje drugih učesnika u saobraćaju, uključujući i pješake. Apelant smatra da su redovni sudovi netačno i proizvoljno koristili činjenice iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Jusufa Borića na način što su pogrešno citirali stav i mišljenje navedenog vještaka pod tačkom 4: «Tehnički posmatrano je vidljivo da nije postojala mogućnost izbjegavanja naleta vozila na pješaka, da je vozač pravovremeno poduzeo radnju ekstremnog kočenja vozila», tako što su riječ «nije» iz nalaza koja je, po apelantovom mišljenju, ključna u nalazu. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi u konkretnom postupku propustili da istinito i potpuno utvrde činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, već su odluku o njegovoj odgovornosti za saobraćajnu nezgodu pogrešno zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. Apelant smatra da u konkretnom postupku nema nijedne radnje koja mu se može staviti na teret i smatra da je došlo do povrede instituta presumpcije nevinosti. Također, apelant smatra da se ocjena dokaza od suda «doima očigledno proizvoljnom», odnosno da je u postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje na šta upućuje i utvrđeno činjenično stanje. Apelant je, na kraju, zaključio da osporene presude nemaju razumne razloge i dokaze da je njegov propust prouzrokovao posljedice navedene u presudama, niti se to može utvrditi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene presude i naloži novo suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. i prava na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

9. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Osim toga, apelant je samo paušalno naveo da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav

3. Evropske konvencije, jer u tom pravcu nije dao bilo kakvu argumentaciju, niti je u apelaciji iznio bilo kakvu tvrdnju u vezi sa kršenjem ovog prava osim što smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Vezano za apelantov navod da su u postupku koji je vođen protiv njega redovni sudovi netačno i proizvoljno koristili činjenice iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda nije zasnovana samo na navedenom nalazu i mišljenju nego na osnovu sveobuhvatne ocjene dokaza detaljno navedenih u presudama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključke Ustavnog suda o navodnom kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-937/09 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio