Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-941/09 (P. V.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
- Nasljedstvo
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-941/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 941/09, rješavajući apelaciju Petra Veličkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Veličkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001504 od 27. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2686/03-B od 20. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Veličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Muzafer Jajagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001504 od 27. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2686/03-
B od 20. jula 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj P-2686/03-B od 20. jula 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 8. juna 2011. godine u predmetu broj AP 941/09 donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je 6. novembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Šandora Šurjana kao prvotuženog i Nevena Vukasovića kao drugotuženog, radi poništenja ugovora o poklonu zaključenog između tuženih. U toku postupka apelant je prije održavanja pripremnog ročišta uredio tužbu smanjivši tužbeni zahtjev, te označavajući kao tuženog samo dotadašnjeg drugotuženog Nevena Vukasovića (u daljnjem tekstu: tuženi).
4. Presudom Općinskog suda broj P-2686/03-B od 20. jula 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan i bez pravne važnosti ugovor o poklonu zaključen 30. juna 2000. godine i ovjeren u Općinskom sudu II u Sarajevu 4. jula 2000. godine pod brojem 2392/00, između poklonodavca Šandora Šurjana (u daljnjem tekstu: poklonodavac) i tuženog kao poklonoprimca, te da se u zk. ulošku broj 1728 k.o. Dolac odredi uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem prava vlasništva na tim nekretninama, u naravi kuća sa kućištem (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), sa imena tuženog uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i u vlasništvo poklonodavca. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.950,00 KM.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je predmetni ugovor o poklonu u ime poklonodavca zaključio advokat Blagoje Bratić na osnovu punomoći broj Ov. 2700/00 od 30. juna 2000. godine, koja je ovjerena u Osnovnom sudu u Istočnom Sarajevu, te da je ugovor ovjeren pod brojem 2392/00 na osnovu ovjerene punomoći broj 13141 date u Gradskoj upravi Novi Sad 12. juna 2000. godine, koja sadrži izričito ovlaštenje poklonodavca, koji je svojeručno potpisao punomoć za navedenog advokata, da može u njegovo ime i za njegov račun pokloniti tuženom predmetne nekretnine i preuzeti sve radnje na prevođenju prava vlasništva na tuženog. Dalje, navedeno je da je ugovor u cijelosti proveden, te da je istovremeno dopušten otpis parcele iz zk. uloška broj 1728 k.o. Dolac, dotadašnje vlasništvo poklonodavca, i upis te parcele u novi zk. uložak. Poklonodavac je, prema navodima Općinskog suda, umro dvije godine nakon zaključenja ugovora i nikada nije osporio valjanost ugovora, a umrla je i njegova supruga Marija 14. decembra 2001. godine u Novom Sadu i nikada ni ona nije preduzela niti jednu radnju usmjerenu na osporavanje ugovora. Općinski sud je naveo da je apelant, u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovlašten za isticanje ništavosti predmetnog ugovora jer je nadležni sud u ostavinskom postupku konstatirao da je apelant zakonski nasljednik umrle Marije Šurjan, supruge poklonodavca, što je vidljivo iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Novom Sadu broj O-3475/02 od 18. marta 2003. godine, koje je priznato Rješenjem Kantonalnog suda broj R-297/04 od 1. jula 2004. godine. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da zakon daje pravo i trećim licima da mogu pod izvjesnim okolnostima opozvati poklon koji je dalo određeno lice, i to bi u konkretnom slučaju bila mogućnost osporavanja poklona u slučaju povrede nužnog nasljednog dijela. Kako apelant ne spada u krug nužnih nasljednika ni drugog nasljednog reda, Općinski sud je zaključio da apelant nije mogao osporavati ugovor o poklonu u ostavinskom postupku. Prema nalazu suda, predmetni ugovor kao dvostrani pravni posao, u potpunosti je valjan i nema osnova za isticanje ništavosti jer da bi ugovor o poklonu nastao, nužno je da su se ugovarači sporazumjeli o njegovim bitnim elementima, a to su predmet poklona i volja da se pokloni, odnosno da se primi poklon –animus donandi, što predmetni ugovor u potpunosti ispunjava. Osim toga, obrazloženo je i da ugovor u cijelosti ispunjava uslove iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni list RBiH» br. 21/92 i 3/93) jer je sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača su ovjereni u nadležnom sudu u FBiH. Naime, ugovor je u ime poklonodavca zaključio punomoćnik – advokat, a ovjera punomoći je valjana jer je sačinjena u Novom Sadu, potpis nije osporavan u postupku i na osnovu te punomoći je izvršena ovjera dvije nove punomoći u Osnovnom sudu u Istočnom Sarajevu uz konstataciju da je ovjera izvršena na osnovu punomoći iz Novog Sada. Navedena konstatacija, prema obrazloženju Općinskog suda, ukazuje na važeće propise (Sporazum o paralelnim vezama) i praksu sudova u Republici Srpskoj u to vrijeme i to prije svega zbog prihvatanja isprava izdatih u tada SR Jugoslaviji bez provođenja postupka priznanja stranih sudskih odluka jer se postupak priznanja takvih odluka iz SR Jugoslavije u Republici Srpskoj provodi od septembra 2000. godine. Iako je praksa u FBiH drugačija od navedene, a s obzirom na to da se u FBiH priznaju isprave izdate u Republici Srpskoj, kao i zbog toga što nije bilo osporavanja potpisa na punomoći i pored činjenice da je sadržaj punomoći sačinilo treće lice (supruga tuženog), prema navodima iz presude, ove činjenice ne utiču na drugačiji stav Općinskog suda. Također, Općinski sud je naveo da se nije upuštao u ocjenu dokaza koje je ponudio tuženi a koji su usmjereni na osporavanje srodstva apelanta i supruge poklonodavca, imajući u vidu da ostavinsko rješenje kojim je apelant proglašen za zakonskog nasljednika nije osporeno na zakonom propisan način. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je predmetni ugovor valjan, u smislu odredbi Zakona o prometu nepokretnostima, i da ne postoje razlozi za utvrđivanje ništavosti u smislu odredbi ZOO-a, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je Presudom broj Gž-2664/05 od 7. juna 2007. godine žalbu usvojio, preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je ništav i bez pravne važnosti predmetni ugovor o poklonu, te naložio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da u navedenom zk. ulošku uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje brisanjem prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i u vlasništvo poklonodavca. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.996,40 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i propise koje je prvostepeni sud primijenio na konkretan slučaj, te zaključio da je žalba osnovana jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da se osnovano žalbom ukazuje na odredbe člana 90. ZOO-a prema kojima forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla, iz čega proizlazi da je punomoć u konkretnom slučaju morala pored pismene forme sadržavati i ovjeru potpisa ugovarača u okviru suda. Kako je nesporno da punomoć koju je potpisao poklonodavac nije ovjerena pred nadležnim sudom već pred općinskim organom, da poklonodavac nije u sudu u Istočnom Sarajevu prisustvovao ovjeri predmetnog ugovora, prema zaključku Kantonalnog suda, onda ni data punomoć, s obzirom na postojeće nedostatke koji su u suprotnosti sa zakonom, nije mogla ni biti pravno valjana da bi se na osnovu nje kasnije izvršila nadovjera dvije punomoći, sklopio ugovor o poklonu, te izvršio prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u dispozitivu presude.
7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001504 od 27. januara 2009. godine reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu temeljio na odredbi člana 109. ZOO-a kao zainteresirano lice protiv tuženog kao jedne od ugovornih strana jer je poklonodavac umro prije podnošenja tužbe. Vrhovni sud je naveo da je apelant, da bi bio aktivno legitimirano lice za podnošenje predmetne tužbe, morao dokazati da je zainteresirano lice, odnosno da ima pravni interes za utvrđenje da je predmetni ugovor ništav. Navedeno je da su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant aktivno legitimiran, da ima pravni interes za podnošenje tužbe jer je zakonski nasljednik umrle supruge poklonodavca, ali, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zanemaruju činjenicu da apelant nije zakonski nasljednik poklonodavca. Istaknuto je da je apelant naslijedio suprugu poklonodavca po pravu predstavljanja kao potomak sestre supruge poklonodavca zajedno sa zakonskim nasljednikom potomkom brata poklonodavca, kao i da predmet zaostavštine supruge poklonodavca nisu bile nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora o poklonu koji nije osporavan za života poklonodavca i njegove supruge. Imajući u vidu navedeno, kao i da u postupku nije utvrđeno da je poklonjena nekretnina bračna stečevina poklonodavca i njegove supruge nego posebna imovina poklonodavca, pa kako apelant ne nasljeđuje poklonodavca, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravni interes za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu, odnosno da nije aktivno legitimiran u predmetnom sporu. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev ali ne zbog razloga navedenih u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je naveo i da osnovano tuženi u reviziji tvrdi da se u procesnoj zajednici suparničara moraju nalaziti sva lica kojima se spor može riješiti samo na jednak način, da je tužbom apelant trebao obuhvatiti i poklonodavca, odnosno njegove nasljednike i tuženog kao ugovorne strane iz spornog ugovora koji je predmet tužbe jer se radi o nužnom suparničarstvu ali da taj prigovor, prema utvrđenju Vrhovnog suda, nije relevantan budući da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant povrede navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant navodi da je brak između poklonodavca i njegove supruge sklopljen 1949. godine a da su predmetne nekretnine kupljene 1954. godine i upisane na ime poklonodavca i da se nesporno radi o njihovoj bračnoj stečevini a ne o posebnoj imovini poklonodavca, te da je navedeno potvrđeno prvostepenom presudom. Apelant smatra da je pogrešan zaključak revizionog suda da on nije aktivno legitimiran jer nije zakonski nasljednik budući da iz rješenja donesenog u ostavinskom postupku proizlazi da on jeste nasljednik supruge poklonodavca, a što je utvrđeno u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i preinači osporene presude, odnosno da potvrdi presudu Kantonalnog suda u kojoj je, prema njegovom mišljenju, pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud je mišljenja da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant, osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović