Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/09 (Opština Zenica)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-948/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 948/09, rješavajući apelaciju Općine Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001609 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 986 od 29. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-

000148 od 14. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnijela je 27. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001609 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 986 od 29. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000148 od 14. marta 2007. godine.

2. Ermin Hodžić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 21. januara 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi naknade štete, u kojoj je naveo da je bio apelantičin uposlenik sve do 11. oktobra 1996. godine, kada mu je prestao radni odnos apelantičinim rješenjem. U postupku koji je prethodio podnošenju predmetne tužbe Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine poništeno je rješenje kojim je tužitelju prestao radni odnos i obavezana je apelantica da tužitelja vrati na posao. S obzirom na to da apelantica nije isplatila plaće tužitelju za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa, tužitelj je predložio da sud obaveže apelanticu da mu isplati novčani iznos od 28.567,82 KM za period od 26. januara 1999. godine do 26. januara 2004. godine.

3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000148 od 14. marta 2007. godine obavezana je apelantica da tužitelju isplati novčani iznos od 28.567,82 KM i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.330,00 KM, dok je dopunskom presudom od 15. marta 2007. godine obavezana apelantica na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene novčane iznose počev od 21. maja 2005. godine pa do konačne isplate. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku proveo dokaze vještačenja vještaka finansijske struke, izvršio uvid i čitanje Presude Općinskog suda broj P-

1234/00 od 4. marta 2003. godine, Presude Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine, ponude za vansudsku nagodbu, apelantičinog odgovora na tužbu, obavijesti apelantice od 29. septembra 2004. godine, zahtjeva za neplaćeno odsustvo, poziva za javljanje na posao i nalaz vještaka od 20. decembra 2006. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, imajući u vidu pravosnažnu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine, sud je kao nesporno utvrdio da je tužitelju kod apelantice prestao radni odnos na nezakonit način. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu materijalne štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od prestanka rada po nezakonitoj odluci do ponovnog stupanja na rad. Naime, kako dalje navodi Općinski sud u obrazloženju svoje presude, navedeno tužiteljevo pravo proizlazi iz člana 40. stav 1. tačka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim je propisano da, ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da isplati zaposleniku naknadu plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio. Sud je istakao da je visinu naknade utvrdio prema pravilima imovinskog prava o naknadi štete u skladu sa članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prihvativši u potpunosti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te da apelantica ničim nije dokazala tvrdnju da je tužitelj u navedenom periodu radio u inostranstvu. Općinski sud je, suprotno apelantičinim navodima, zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja naknade s obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 21. januara 2005. godine dok je presuda Kantonalnog suda kojom je utvrđen nezakonit otkaz za tužitelja donesena 26. januara 2004. godine. Također, sud je istakao da pravo na naknadu materijalne štete nije uslovljeno vraćanjem tužitelja na posao, kako to pogrešno ističe apelantica, s obzirom na to da je navedeno pravo propisano spomenutim odredbama ZOR-a i ničim nije uslovljeno niti vezano.

4. Protiv prvostepene presude apelant i tužitelj su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-07-000 986 od 29. augusta 2007. godine usvojio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka na način što je odredio troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.890,00 KM umjesto dosuđenih 1.330,00 KM. Istom presudom odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda osim u dijelu troškova postupka, te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova podnošenja odgovora na apelantičinu žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani navodi tužitelja da mu je prvostepeni sud dosudio troškove parničnog postupka u manjem iznosu od onih koji mu po zakonu pripadaju. Naime, imajući u vidu da je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio preinačeni tužbeni zahtjev od 17. januara 2007. godine kojim je tužitelj tražio naknadu štete u dosuđenom iznosu, Kantonalni sud je zaključio da tužitelju pripadaju troškovi postupka u iznosu od 2.230,00 KM uvećani za troškove podnošenja žalbe, odnosno troškovi postupka u ukupnom iznosu od 2.890,00 KM. Dalje, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio na način propisan odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku. Naime, prvostepeni sud je nesporno utvrdio da je tužitelju apelantičinom odlukom nezakonito prestao radni odnos, što je utvrđeno i presudom Kantonalnog suda od 26. januara 2004. godine, zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu plaće, odnosno pretrpio je materijalnu štetu u visini koju je utvrdio vještak ekonomske struke. Apelantičine navode da je pozivao tužitelja da se vrati na posao i uspostavi prava iz radnog odnosa Kantonalni sud je okarakterisao kao nebitne za okončanje predmetnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 96. st. 2. i 3. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) kojima su jasno propisana prava zaposlenika i obaveze poslodavaca u slučaju ako se utvrdi da je otkaz nezakonit. Sud je istakao da pravo tužitelja kao zaposlenika da traži vraćanje na posao i pravo na naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio, odnosno pravo na naknadu materijalne štete tužitelja u konkretnom slučaju, predstavljaju dva potpuno različita prava koja pripadaju zaposleniku i koja se međusobno ne isključuju. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine žalbene navode da je zastarjelo pravo na potraživanje štete, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju dosuđena materijalna šteta pozivom na odredbe ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je na nesumnjiv način utvrđena apelantičina odgovornost za nezakonit prestanak radnog odnosa tužitelja, što apelantica ne negira, a što je pravosnažno utvrđeno i Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine. Dakle, više nego očigledno je apelantica kriva za nezakonit prestanak radnog odnosa tužitelja i za nastanak štete koju je tužitelj zbog toga pretrpio, pa samim tim postoji i apelantičina odgovornost za predmetnu štetu. Vezano za navode o zastarjelosti prava na potraživanje štete, Kantonalni sud se pozvao na ispravno obrazloženje prvostepenog suda koje je u cijelosti prihvatio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001609 od 13. januara 2009. godine odbio reviziju kao neosnovanu. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi, odlučujući u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva, kod nesporno utvrđenih činjenica da je tužitelju apelantičinim rješenjem nezakonito prestao radni odnos, pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, rok zastarjelosti nije mogao ni početi teći prije donošenja pravosnažne sudske odluke kojom se poništava rješenje o prestanku radnog odnosa (član 361. ZOO), tako da je potraživanje tužitelja dospjelo tek donošenjem pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine kojom je poništeno apelantičino rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja. Dakle, pravilan je stav nižestepenih sudova da tužiteljeva potraživanja nisu zastarjela, tako da ponavljanje ovog prigovora u reviziji pozivom na odredbe člana 106. ZOR-a i člana 372. ZOO nije dovelo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude. Ovo posebno kada se ima u vidu da je tužba podnesena 21. januara 2005. godine, odnosno unutar roka od tri godine koji propisuju članovi navedenih zakona a nakon dospijeća predmetnog potraživanja (pravosnažna presuda Kantonalnog suda). Vrhovni sud ističe da ni ostali apelantičini revizioni navodi (da je pozivao tužitelja da se vrati na posao, da to tužitelj nije učinio čime je krivnja što nije nastavljen radni odnos prešla na tužitelja) nisu relevantni za odluku o naknadi za utuženi period iz razloga što to nije sprečavalo apelanticu da tužitelja obešteti za period za koji je bio spriječen da radi. Također je neosnovan i apelantičin prigovor o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. a u vezi sa čl. 8. i 191. stav 4. ZPP zbog činjenice što je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti nakon čega je slobodnom ocjenom uzeo kao dokazane činjenice na kojima je zasnovao svoju presudu, koju je drugostepeni sud potvrdio ocijenivši je ispravnom. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica analizira osporene presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica smatra da su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje iz razloga što nije utvrđeno da li u predmetnom slučaju postoji podijeljena odgovornost u vezi sa nastalom štetom, imajući u vidu da tužitelj nije podnio zahtjev za izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine, odnosno da se nije odazvao na apelantičin poziv radi izvršenja navedene presude. Povredu materijalnog prava apelantica vidi u tome što su redovni sudovi odbili njen prigovor zastare potraživanja tužitelja u smislu odredbi člana 106. ZOR-a i člana 376. ZOO, te su u konkretnom slučaju primijenili opšti zastarni rok od pet godina (član 154. ZOO). Dalje se navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da u ranijem postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1360/03 od 26. januara 2004. godine tužitelj nije tražio uspostavu prava iz radnog odnosa i isplatu zaostalih plaća, već je samo tražio poništenje nezakonitih odluka disciplinske komisije apelantice, te da tek tužbom od 21. januara 2005. godine traži isplatu štete u vidu neisplaćenih plaća koje bi ostvario da mu nije prestao radni odnos. Apelantica povredu procesnog prava vidi u tome što osporene presude nisu zasnovane na brižljivoj i savjesnoj ocjeni izvedenih dokaza, odnosno što su pogrešno primijenjeni čl. 8. i 191. stav 4. ZPP. Povredu prava na imovinu apelantica izvodi iz navedenih propusta redovnih sudova kod ocjene činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Odluku Ustavni sud broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljenu na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi ocjenjuju provedene dokaze. Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, postupajući u konkretnom postupku, postupali suprotno odredbama ZPP, ZOO i ZOR-a, a data obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je mišljenja da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelantica osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na nediskriminaciju moguća u konkretnom slučaju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/09 (Opština Zenica) | Sudska praksa | Aktio