Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-971/09 (D.o.o. «HARI II» Vitez)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-971/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 971/09, rješavajući apelaciju d.o.o. «HARI II» Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «HARI II» Vitez podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-

Pžp-09-09-000 009 od 17. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj PR-4-57/07 od 7. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.o.o. «HARI II» (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Vitezu, koga zastupa zakonski zastupnik, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-09-09-000 009 od 17. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-4-57/07 od 7. maja 2008. godine. Apelant je 1. jula 2009. godine i 15. oktobra 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj PR-4-57/07 od 7. maja 2008. godine okrivljeni apelant (koji je u to vrijeme imao sjedište u Novom Travniku) kao pravno lice i Fazlija Agović (u daljnjem tekstu: odgovorno lice) kao odgovorno lice apelanta su oglašeni odgovornim što su 13. marta 2006. godine, 3. aprila 2006. godine, 14. aprila 2006. godine 16. maja 2006. godine, 26. maja 2006. godine i 1. juna 2006. godine u vremenskim periodima preciziranim u izreci rješenja, prilikom pregleda kamionskih pošiljki sa raznom robom, zajedno sa robom koja je prijavljena za carinjenje po carinskim deklaracijama preciziranim u izreci presude, pronađena i određena količina robe pobliže navedena u izreci rješenja koja nije bila prijavljena čime su počinili prekršaj iz člana 6. st. 1. i 2. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH («Službeni glasnik BiH» broj 88/05; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima), kažnjivo po istoj odredbi navedenog zakona, pa su na temelju citiranih propisa kažnjeni novčanom kaznom i to apelant u iznosu od 5.000,00 KM i odgovorna osoba u iznosu od 2.000,00 KM, uz upozorenje da su novčanu kaznu dužni isplatiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a u navedenom roku su dužni isplatiti i troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM Istim rješenjem apelantu i odogovornoj osobi je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta koji će se po pravomoćnosti tog rješenja predati na raspolaganje UIO, RC, Odsjek za poštivanje i provođenje carinskih i poreznih zakonskih propisa.

3. U obrazloženju je navedeno da je Uprava za neizravno oporezivanje, Regionalni centar Mostar, Odsjek za provođenje i poštivanje carinskih i poreznih zakonskih propisa podnijela zahtjeve za pokretanje prekršajnih postupaka protiv apelanta i odgovorne osobe zbog prekršaja iz člana 6. st. 1. i 2. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima. U obrazloženju je navedeno da je predstavnik apelanta negirao počinjeni prekršaj iz razloga što smatra da je prekršaj počinio izvoznik robe, a ne apelant kao uvoznik, budući da izvoznik odgovara za sve eventualne greške i carinske prekršaje jer uvoznik ne može ni po kom osnovu da odgovara za prekršaj izvoznika. Predstavnik nadležnog organa je istakao da u cijelosti ostaje kod zahtjeva da su apelant i odgovorna osoba počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret jer je u svim podnesenim zahtjevima konkretno označeno ko je i na koji način počinio prekršaj. Predstavnik nadležnog organa je još naveo da za počinjene prekršaje koji su neposredno uočeni postoje zapisnici sačinjeni na licu mjesta, da je uvoznik podnio fakturu koja je identična sa carinskom deklaracijom i da je naknadnom provjerom utvrđeno da postoji višak robe koji nije registrovan u fakturi.

4. Na temelju provedenog prekršajnog postupka nesporno je utvrđeno da su apelant i odgovorna osoba kao okrivljeni u vremenskom razdoblju od 13. marta 2006. godine do 1. juna 2006. godine u više navrata uvozili robu i da je prilikom carinskih pregleda pronađena određena količina robe koja nije bila prijavljena. U tom kontekstu Općinski sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima kojom je propisano da će se pravna osoba kazniti novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 60.000,00 KM ako u ispravama koje se podnose uz prijavu za carinski postupak označi drugi kvalitet, vrstu, količinu, vrijednost ili porijeklo robe ili na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe sa namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dadžbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu, a da će se za navedeni prekršaj kazniti i odgovorna osoba u pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 500,00 do 6.000,00 KM. Prilikom odmjeravanja kazne Osnovni sud je cijenio sve okolnosti i činjenice od značaja za odmjeravanje kazne, te je od olakotnih okolnosti cijenio korektno ponašanje apelanta i odgovorne osobe, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio činjenicu da su apelant i odgovorna osoba kao okrivljeni povratnici u činjenju ove vrste prekršaja o čemu svjedoči činjenica da je podneseno više prekršajnih prijava odnosno zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zbog povreda odredaba Zakona o carinskim prekršajima.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-09-000 009 od 17. februara 2009. godine odbijena je žalba okrivljenih podnesena protiv prvostepenog rješenje koje je tim rješenjem potvrđeno. U obrazloženju je navedeno da su apelant i ovlaštena osoba podnijeli posebne žalbe identičnog sadržaja u kojima se žale na povredu odredaba postupka, nepotpuno utvrđeno činjenično stanja, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda. U žalbama je istaknuto da prvostepeni sud u rješenju nije naveo niti jedan dokaz da su okrivljeni zaista počinili prekršaj koji im je stavljajen na teret, te da oni nisu obavljali proceduru uvoza robe nego da su to za njih radili drugi organi i druga lica, da su oni samo poslali narudžbu za dobavljača u Turskoj i da su došli u posjed robe tek nakon izvršenog prekršaja. U žalbama je još navedeno da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio njihovu odgovornost za prekršaje jer oni nisu podnosili isprave za carinski postupak, već da je to radio izvoznik robe i da on treba da snosi odgovornost, te da je na taj način prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 7. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 31/06; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). U žalbama je istaknut i prigovor apsolutne zastarjelosti prekršajnog gonjenja.

6. U odnosu na žalbene navode Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u osporenom rješenju dao jasne razloge o svojim zaključcima za utvrđenje da su okrivljeni poduzeli radnje koje su im stavljene na teret, tako da se žalbeni navodi okrivljenih ne mogu podvesti pod bitne povrede prekršajnog postupka. U odnosu na žalbeni navod okrivljenih o povredi odredbe člana 7. stav 1. tačka

1. Zakona o prekršajima kojom je propisano da se okrivljeni imaju smatrati nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost, u skladu sa zakonom, Kantonalni sud je naveo da okrivljeni očigledno citiranu odredbu pogrešno tumače jer je prvostepeni sud proveo postupak, u skladu sa zakonom i nakon provednog postupka okrivljene oglasio odgovornim za prekršaje koji su im stavljeni na teret, te u osporenom rješenju dao i svoje razloge zbog kojih je smatrao dokazanim odgovornost okrivljenih jer je prepostavka nevinosti privremena pretpostavka koja vrijedi dok se ne dokaže suprotno. Kantonalni sud je u vezi sa žalbenim navodom okrivljenih da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje naveo da su okrivljeni očigledno izgubili iz vida da odredbom člana 61. Zakona o prekršajima pogrešno i nepotpuno činjenično stanje nije utvrđeno kao žalbeni osnov, što znači da se prvostepena odluka ne može pobijati zbog navedenog razloga, tako da taj sud te žalbene razloge nije ni mogao razmatrati. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode okrivljenih da je nastupila apsolutna zastarjelost gonjenja za prekršaje koji su im stavljeni na teret jer je od dana izvršenja prekršaja proteklo više od dvije godine. Naime, odredbom člana 29. stav 2. Zakona o prekršajima je propisano da se zakonom za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu mogu odrediti duži rokovi zastare, ali ne duži od tri godine, dok je članom 27. Zakona o carinskim prekršajima propisano da će se pri vođenju carinsko-prekršajnog postupka primjenjivati rokovi zastarjelosti predviđeni Zakonom o prekršajima BiH («Službeni glasnik BiH» broj 41/07), kojim je opet, i to odredbom člana 17. stav 1. tačka b) propisano da se prekršajno gonjenje ne može poduzeti kada od počinjenja prekršaja protekne četiri godine za prekršaj za koji se može izreći novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM, a o kojem prekršaju se i radi u konkretnom slučaju jer je za isti propisana novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM do 6.000,00 KM. Iz citiranih zakonskih odredbi prema ocjeni Kantonalnog suda jasno proizlazi da je posebnim zakonom propisan rok zastarjelosti koji je duži od dvije godine (s tim da ne može biti duži od tri godine), a ako se uzme u obzir odredba člana 31. stav 3. Zakona o prekršajima, kojom je regulisan apsolutni rok zastarjelosti koji je dva puta veći od prethodno navedenog, pa je i ovaj žalbeni navod od strane tog suda ocijenjen kao neosnovan. Okrivljeni žalbom ukazuju i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, međutim ovako navedeni osnov ne konkretiziraju, pa, s obzirom na navedeno, Kantonalni sud takve navode nije niti mogao razmatrati. Budući da Kantonalni sud nije mogao utvrditi osnovanost žalbenih navoda okrivljenih, a koji su kao osnov za podnošenje žalbe određeni u članu 61. Zakona o prekršajima , taj sud je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio na temelju odredbe člana 67. Zakona o prekršajima.

7. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudksoj prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantov osnovni apelacioni prigovor se odnosi na činjenicu da Općinski sud nije bio nadležan da vodi prekršajni postupak, budući da prekršajne prijave nisu bile naslovljene na sud već na Regionalni centar u Mostaru, Odsjek za carine. Apelant dalje navodi da predmetni postupak nije pokrenut na način kako je to propisano odredbama člana 41. Zakona o prekršajima kojom je propisano da se zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka može podnijeti samo na standardnom obrasacu propisanom od Federalnog ministarstva pravde i da sadrži propisane podatke. Ističe da su u prijavi pogrešno označeni počinioci prekršaja. Navodi da službena lica koja su sprovodila prekršajni postupak nisu imala rješenje da sprovedu taj postupak, a također nisu imali ni ovlaštenja. Zbog navedenog sve pravne radnje koje je preduzeo podnosilac prijave nisu urađene na zakonom propisan način i ne mogu prouzrokovati bilo kakvo pravno dejstvo. Apelacijom se ukazuje i na činjenicu da kod apelanta nije postojala namjera da učini navedene prekršaje budući da se radi o malim količinama robe minimalne tržišne vrijednosti. Apelant navodi da ne postoji ni teoretska mogućnost da neki izvoznik ili špediter sa stopostotnom tačnošću popuni sve carinske obrasce, pa se postavlja pitanje opravdanosti podnošenja prekršajnih prijava za ova minimalna neslaganja između utovarene robe i količine koja je upisana u carinske obrasce.

8. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da su reformom pravosudnog sistema i stupanjem na snagu Zakona o prekršajima predmeti Komisije za prekršaje preuzeti od strane općinskih sudova. Općinski sud se u vezi sa tim pozvao na odredbu člana 83. stav 5. Zakona o prekršajima kojom je propisano da će se predmeti Komisije za prekšaje, u kojima do početka primjene tog zakona postupak nije okončan, dostaviti mjerodavnim općinskim sudovima na rješavanje. Općinski sud je još naveo da je tokom postupka bila održana javna rasprava da su stranke neposredno izvodile dokaze, da im je bilo omogućeno neposredno ispitivanje svjedoka, te da je odluka donesena u zakonom propisanom roku.

9. U svom odgovoru Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da osporenim odlukama nije došlo do povreda odredbi prekršajnog postupka vezanih za nadležnost sudova za vođenje predmetnog prekršajnog postupka. Kantonalni sud je još istakao da su i sve ostale navodne povrede koje je apelant navodi u apelaciji gotovo identične žalbenim navodima o kojima se taj sud već izjasnio u obrazloženju svog rješenja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu u suštini svode na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji već razmatrao rješavajući apelaciju istog apelanta u predmetu AP 972/09 (vidi, Odluka o dopustivosti od 9. novembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu uz obrazloženje da u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu odgovornosti apelanta za počinjeni prekršaj. Dalje Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto činjenično i pravno pitanje, kao što je to bio slučaj u predmetu broj AP 972/09, Ustavni sud se u kontekstu povrede apelantovog prava na imovinu, poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 972/09, budući da se ti razlozi mogu u cijelosti primijeniti i na ovu odluku.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-971/09 (D.o.o. «HARI II» Vitez) | Sudska praksa | Aktio