Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/09 (N. J.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Prekršajni postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-974/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 974/09, rješavajući apelaciju Nevzada Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzada Jakupovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Pžp-

08-000404 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj 032-0-Pr-08-000871 od 20. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevzad Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Pžp-08-000404 od 22. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 032-0-Pr-08-000871 od 20. oktobra 2008. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privemenu mjeru kojom bi se odgodilo izvršenje osporenih rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Podneskom od 12. avgusta 2009. godine apelant je dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 032-0-Pr-08-000871 od 20. oktobra 2008. godine utvrđeno je da je apelant odgovoran što je dana 20. aprila 2008. godine, u 19,17 sati u Tuzli, u ulici Oslobodilaca upravljao putničkim motornim vozilom marke «Golf A3», krećući se iz smjera Tuzle prema Kalesiji brzinom od 63 km/h, gdje je vidno postavljenim sobraćajnim znakom, brzina ograničena na 40 km/h, a što je ustanovljeno radarskom kontrolom pomoću radara «Trafik Patrol» od strane službenika PS «Istok» S.T., čime je apelant počinio prekršaj iz člana 237. stav 1. tačka 3., u vezi sa članom 44. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakona o bezbjednosti saobraćaja), te mu je primjenom navedenih zakonskih odredbi izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 (pedeset) KM. Istim rješenjem apelant je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 (dvadeset) KM. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud postupajući po zahtjevu apelanta za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu od 20. aprila 2008. godine, u skladu sa odredbom člana 44. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 31/06) u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) pozvao apelanta i predstavnika ovlaštenog organa na usmeni pretres zakazan za dan 17. oktobar 2008. godine. U dokaznom postupku Općinski sud je izveo dokaze saslušanjem svjedoka S.T., izvršio uvid u kopiju ispisa štampača radarskog uređaja kao i zapisnik o izvršenoj kontroli brzine kretanja vozila, pa je taj sud nakon provedenog postupka, i ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj zajedničkoj vezi, uzimajući u obzir odbranu apelanta, našao utvrđenim činjenično stanje kao u izreci rješenja. Za Općinski sud nije bilo sporno da je apelant 20. aprila 2008. godine u 19,17 sati u Tuzli, u ulici Oslobodilaca upravljao motornim vozilom marke «Golf» te da je zaustaljen od strane policijske patrole u mjestu Simin Han, ulica Oslobodilaca što je i apelant u svojoj izjavi potvrdio. Isto tako tokom postupka je nesporno utvrđeno da na tom mjestu postoji vidno istaknut znak ograničenja brzine kretanja na 40 km/h i da je brzina kretanja vozila kojim je upravljao apelant mjerena radarom marke «Trafik Patrol», te da je radarom izmjerena brzina iznosila 63km/h, što je potvrđeno uvidom u ispis štampača radarskog uređaja što je sud prihvatio kao valjan dokaz o utvrđenoj brzini, te da je vrijeme mjerenja brzine kretanja vozila 19 sati 17 minuta i 32 sekunde što je tačno vrijeme mjerenja, a koje je navedeno i na ispisu radarskog uređaja. Iz svih provedenih dokaza Općinski sud nije prihvatio odbranu apelanta da na radarskom ispisu nije navedeno tačno vrijeme mjerenja, da policijski službenik nije imao radar u ruci prilikom mjerenja brzine kretanja vozila, te da nije potpisao zapisnik o izvršenoj kontroli što, prema ocjeni tog suda, takva odbrana nema uticaja kod utvrđivanja njegove odgovornosti za prekršaj, s obzirom da je provedenim dokazima utvrđeno činjenično stanje kao u izreci, pa taj sud smatra da je takva odbrana neosnovana i usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, sud je izvršio uvid u izvod iz prekršajne evidencije za apelanta, te utvrdio da apelant do sada nije prekršajno kažnjavan, koju okolnost je sud cijenio kao olakšavajući, a u odsustvu otežavajućih okolnosti apelantu je za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u fiksnom iznosu propisana Zakonom o bezbjednosti saobraćaja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pžp-08-000404 od 22. decembra 2008. godine žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da apelant osporava prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima, odluke o prekršajnoj sankciji i troškovima prekršajnog postupka, te je predložio da se prekršajni postupak protiv njega obustavi.

4. U vezi sa istaknutim žalbenim prigovorima Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da je prvostepenim rješenjem učinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka jer iz zapisnika sa usmenog pretresa ne proizlazi da je prvostepeni sud odbio bilo kakav prijedlog apelanta za izvođenje dokaza ili da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanta. Osim toga, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se žalbom navodi da prvostepeni sud nije cijenio dokaze koje je ponudio na usmenom pretresu što se prvenstveno odnosi na radarski ispis brzine kretanja apelantovog vozila koji su mu policijski službenici dali na mjestu događaja, jer iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega takav dokaz nije prihvatio. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa i iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant, koji je prisustvovao usmenom pretresu, imao mogućnost da ispita svjedoke i pri tome izvede i svoje dokaze na okolnosti brzine kretanje vozila ukoliko je smatrao da svojim vozilom nije prekoračio dozvoljenu brzinu, pa kako načelo ravnopravnosti stranaka pred sudom nije na bilo koji način prekršeno, to su prema ocjeni Kantonalnog sud žalbeni navodi o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka neosnovani. Žalbene navode apelanta da je u ispisu radara koji je apelant ponudio na uvid prvostepenom sudu evidentirano vrijeme 17,32 sati, kao i da je saobraćajnim znakom na mjestu kontrole, brzina kretanja vozila ograničena na 50 km/h, a ne 40km/h Kantonalni sud je zaključio da apelant osporava prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa te žalbene navode taj sud nije razmatrao imajući u vidu odredbu člana 61. Zakona o prekršajima.

5. Ispitujući osporeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog propisa o prekršaju, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, kada je apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz odredbe člana 237. stav 1. tačka 3., u vezi sa odredbom člana stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja jer je i taj sud zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja citiranog prekršaja, te da ne postoje okolnosti koje isključuju prekršaj. Kantonalni sud je žalbene navode apelanta u odnosu na odluku o sankciji ocijenio neosnovanim jer iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja novčane kazne imao u vidu izvod iz prekršajne evidencije, te da je kao olakšavajuća okolnost cijenjeno to što apelant ranije nije bio kažnjavan, pa prema mišnjenju tog suda olakšavajuće okolnosti na strani apelanta su u dovoljnoj mjeri cijenjene kada je apelantu za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u fiksnom iznosu kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja dok se blažom kaznom ta svrha ne bi mogla ostvariti.

6. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u navodima apelacije uglavnom opširno opisuje sporni događaj i ponašanje policije u momentu kada je njegovo vozilo zaustavljeno zbog prekoračenja brzine detaljno opisujući razgovor koji je tekao između policijskih službenika i apelanta. Apelant, između ostalog, navodi da policijski službenici nisu upotrijebili radar, osporava vrijeme učinjenja prekršaja, i navodi da se na mjestu gdje je apelant zaustavljen nalazi znak ograničenja brzine 50 km/h. U vezi sa postupkom pred sudom apelant ističe da mnogo toga što je rečeno na usmenom pretresu nije unesene u zapisnik i da je uneseno samo ono što je odgovaralo suprotnoj strani. Apelant postavlja pitanje zašto je sud prihvatio dokaze samo jedne strane i zašto nije prihvaćen njegov prijedlog da se kao svjedok ispita drugi policijski službenik Apelant još ističe da je sudu postavio zahtjev da izvrši uvid u spis, ali da zahtjevu nije udovoljeno.

7. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi apelacije u vezi sa vremenom zaustavljanja apelanta od strane policijske patrole, a koje je navedeno na prekršajnom nalogu i kopiji ispisa štampača radara. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je na prekšajnom nalogu kao vrijeme kontrole naznačeno 19 sati i 17 minuta i da je na ispisu štampača radara naznačeno vrijeme 19. sati, 17 minuta i 32 sekunde što je identično vremenu nazančenom i na ispisu fotokopije radara dostavljenog od strane apelanta na usmenom pretresu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant se žali na postupak pred sudom smatrajući da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 3. tač.

c) i d) Evropske konvencije, pa se u vezi sa tim, kao prvo nameće pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li je riječ o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.

11. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

12. Apelant je proglašen odgovornim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito i u prekršajnom postupku usmjerena na sprječavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.

13. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.

14. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih prigovora odnosi na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je rezultiralo donošenjem spornih rješenja. U vezi sa tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

16. U vezi sa prigovorom apelanta da u zapisnik sa usmenog pretresa nisu uneseni svi njegovi navodi i da je uneseno samo ono što apelantu ne ide u prilog Ustavni sud podsjeća da, u smislu odredbe člana 48. tačka 9. Zakona o prekršajima, zapisnik sa usmene rasprave sadrži samo sažete podatke o toku i sadržaju preuzete radnje, te da se u narativnoj formi u zapisnik unosi samo ono što je bitno u datim izjavima i svjedočenjima. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da apelant po završetku usmene rasprave nije stavljao nikakav prigovor na zapisnik, a na to je imao pravo, te da je zapisnik, koji naknadno osporava, potpisao, pa Ustavni sud ove navode apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Apelant u navodima apelacije ističe da mu je bilo uskraćeno pravo da izvrši uvid u spis. Iz predočene dokumentacije Ustavni sud ne može zaključiti da je ovaj navod apelanta zaista opravdan. Naime, Ustavni sud smatra da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno to pravo apelant bi to sigurno isticao tokom postupka, a svakako bi takav prigovor istakao u žalbi, pa bi se o tom prigovoru očitovao Kantonalni sud. Kako iz obrazloženja drugostepene presude, ali i iz navoda apelacije tako što ne proizlazi, (osim toga, apelant uz apelaciju u tom pravcu nije ponudio niti jedan dokaz), Ustavni sud i ovaj prigovor apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Imajući u vidu predmetni postupak u cijelini Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 3. tač. c) i d). U vezi s tim za Ustavni sud ostaje nejasno na koji način apelant smatra da su mu povrijeđena ova prava, budući da apelant u navodima apelacije ne precizira da mu je na bilo koji način bilo uskraćeno pravo na odbranu, odnosno da ispituje ili da zahtjeva ispitivanje svjedoke optužbe. Naime, Ustavni sud iz predočene dokumentacije zapaža da je Općinski sud zakazao usmeni pretres 17. oktobra 2008. godine kojem je apelanat prisustvovao od početka, pa sve do zaključenja rasprave, da je na početku usmenog pretresa apelant upoznat sa pravima predviđenim odredbom člana 7. Zakona o prekršajima, da je imao mogućnost da iznese svoju odbranu, te da ispituje i postavlja pitanja svjedoku, pa Ustavni sud pozivanje apelanta na povredu člana 6. stav 3. tač. c) i d) smatra paušalnim i očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Apelant se još žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.. U vezi sa navedenim povredama Ustavni sud zapaža da se u postupku koji apelant osporava raspravljalo pitanje prekršajne odgovornost apelanta zbog prekoračenja brzine, u smislu Zakona o bezbjednosti saobraćaja, stoga imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ovaj postupak ne može dovesti u vezi sa gore citiranim pravima za koja apelant smatra da su mu povrijeđena, pa ove navode Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović