Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-987/09 (S. H.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Prekršajni postupak
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-987/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 987/09, rješavajući apelaciju Safera Hrvanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stva 4. tač. 9. i 14, i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safera Hrvanovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-08-
000176 od 30. januara 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 032-0-Pr-07-013495 od 29. aprila 2008. godine i 032-0-Pr-07-
013495 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safera Hrvanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-09-
000135 od 29. oktobra 2009. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-K-07-000550 od 3. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safera Hrvanovića podnesena protiv presude Općinskog suda u Tuzli broj 32-0-P-010219-
09-P od 16. maja 2011. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Safer Hrvanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000176 od 30. januara 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-
Pr-07-013495 od 29. aprila 2008. godine, i rješenja Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-013495 od 10. aprila 2008. godine. Apelant je 5. decembra 2009. godine dopunio apelaciju u kojoj je osporio presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-09-000135 od 29. oktobra 2009. godine, i presudu Općinskog suda broj 032-0-K-07-000550 od 3. aprila 2009. godine. Apelant je 27. maja 2009. godine dopunio apelaciju u kojoj je osporio presudu Općinskog suda broj 32-0-P-010219-09-P od 16. maja 2011. godine.
a) Prekršajni postupak
2. Rješenjem zbog propuštanja Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-013495 od 10. aprila 2008. godine apelant i S.M. oglašeni su odgovornim što su 25. decembra 2006. godine u prostorijama JP „Rad“ Lukavac narušili javni red i mir naročito drskim ponašanjem čime su počinili prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona za koji im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 100 KM. Navedenim rješenjem okrivljeni su obavezani na isplatu troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 20 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, postupajući po zahtjevu Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona -Policijska u prava Lukavac-Policijska stanica „Lukavac“ za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i S.M., u skladu sa članom 44. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 31/06; u daljnje tekstu: Zakon o prekršajima), pozvao okrivljene apelanta i S.M. i predstavnika ovlaštenog organa na usmeni pretres koji je bio zakazan 10. aprila 2008. godine u 8.15. sati, ali da apelant i S.M. nisu pristupili iako su bili uredno pozvani, tj. primili su poziv za usmeni pretres. Općinski sud je istakao da je, zbog navedenog, donio odluku da apelanta i S.M. oglasi odgovornim zbog propuštanja na osnovu člana 45. stav 1. tačka 2 Zakona o prekršajima, kojim je propisano da ukoliko okrivljeni ne dođe na dan i vrijeme određeno za usmeni pretres smatrat će se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, i člana 55. istog zakona, kojim je propisano da ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Pored toga, Općinski sud je naveo da je, prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, imao u vidu samu težinu prekršaja, kao i činjenicu da su okrivljeni nekažnjavani, te im je izrekao minimalnu novčanu kaznu koja je propisana zakonom smatrajući da će se na taj način moći postići svrha kažnjavanja, te da okrivljeni ubuduće neće činiti iste ili slične prekršaje.
4. Apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje zbog propuštanja pojavljivanja na usmenom pretresu zakazanom 10. aprila 2008. godine u 8.15 sati, ali je Općinski sud donio rješenje broj 032-0-Pr-07-013495 od 29. aprila 2008. godine kojim nije uvažio apelantov prijedlog jer je utvrdio da apelant nije blagovremeno opravdao svoj izostanak sa pomenutog usmenog pretresa, niti je dokazao sudu da nije bio u mogućnosti prisustvovati usmenom pretresu.
5. Kantonalni sud je, odlučujući po žalbi apelanta i S.M. protiv rješenja zbog propuštanja Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-013495 od 10. aprila 2008. godine, donio rješenje broj 003-0-Pžp-
08-000176 od 30. januara 2009. godine kojim je odbio njihove žalbe i potvrdio osporeno prvostepeno rješenje.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je neosnovana apelantova žalba kojom pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka jer je prvostepeni sud pravilno apelanta oglasio odgovornim zbog propuštanja za prekršaj, shodno odredbi člana 45. stav 1. tačka 2 i člana 55. Zakona o prekršajima, obzirom da je apelant lično primio poziv za usmeni pretres na koji se nije odazvao a izostanak nije opravdao. Kantonalni sud je, također, zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi i u pogledu odluke prvostepenog suda da ne uvaži njegov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, jer nisu postojali opravdani razlozi zbog kojih je apelant propustio da prisustvuje usmenom pretresu.
b) Krivični postupak protiv S.M.
7. Presudom Općinskog suda broj 032-0-K-07-000550 od 3. aprila 2009. godine optuženi S.M. je oslobođen od optužbe da je 25. decembra 2006. godine u prostorijama JP „Rad“ Lukavac više puta nogama udario apelanta u potkoljenice nogu i tako mu nanio lakše tjelesne ozljede u vidu krvnih podliva u predjelu obje potkoljenice čime bi počinio krivično djelo - laka tjelesna ozljeda iz član 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka na glavnom pretresu izveo dokaze optužbe i odbrane saslušanjem vještaka medicinske struke i svjedoka S.B., S.M. i apelanta, i izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, te je zaključio da stranke nisu pružile sudu niti jedan dokaz o tome da je optuženi kritičnog dana ozlijedio apelanta na način opisan u optužnici, niti ima dokaza koji izvan svake razumne sumnje ukazuju na krivnju optuženog.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv presude Općinskog suda broj 032-0-K-07-000550 od 3. aprila 2009. godine, donio presudu broj 003-0-Kž-09-000135 od 29. oktobra 2009. godine kojom je odbio žalbu Tužilaštva kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud savjesno cijenio sve izvedene dokaze na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak da nema dokaza da je optuženi S.M. učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je ukazao na to da je optuženi S.M. potvrdio da je kritičnog dana došlo do verbalnog sukoba sa apelantom ali da među njima nije bilo fizičkog obračuna, jer ih je spriječio svjedok S.B., a što su potvrdili i svjedoci S.B. i A.M. Kantonalni sud je, također, ukazao na to da niti ljekarsko uvjerenje Doma zdravlja Lukavac koje je izdato na apelantovo ime, niti nalaz vještaka specijaliste za sudsku medicinu i patologiju, nisu pružili dokaze o povredama koje je apelant navodno zadobio, niti da je optuženi S.M. počinio krivično djelo za koje je optužen, te da je prvostepeni sud, stoga, pravilno u nedostatku dokaza oslobodio optužbe optuženog S.M.
c) Parnični postupak
9. Apelant je protiv S.M. podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale zbog sukoba sa S.M.
10. Presudom Općinskog suda broj 32-0-P-010219-09-P od 16. maja 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi S.M. naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000 KM zbog psihičkih bolova-straha i nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000 KM zbog fizičkih bolova sa zateznim kamatama počev od dana donošenja presude pa do isplate. Navedenom presudom je primljeno na znanje povlačenje dijela apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu materijalne štete u iznosu do 2.000 KM. Osim toga, apelant je obavezan na isplatu troškova postupka u iznosu od 720 KM u roku od 30 dana od dana donošenja pomenute presude pod prijetnjom izvršenja.
11. Apelant je protiv presude Općinskog suda broj 32-0-P-010219-09-P od 16. maja 2011. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant nije u skladu sa članom 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda obavijestio Ustavni sud da je postupak po izjavljenoj žalbi okončan.
12. Apelant smatra da je mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da mu je osporenim odlukama onemogućeno dokazivanje „tendencioznog i neistinitog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka podnesenog od strane MUP-a Lukavac“. Apelant smatra da se prekršajna prijava bazira na neistinitoj konstataciji događaja koji su se dogodili, zbog čega je bio primoran da podnese krivičnu prijavu kod Tužilaštva. Nadalje, apelant je naveo da je svjestan da sud može donijeti presudu zbog propuštanja ročišta, ali da u njegovom slučaju propuštanje ročišta nije bilo namjerno, nego je na ročite pristupio sa zakašnjenjem, te da mu nije bila namjera da omalovažava sudsku ustanovu, nego je bila čista greška, dok suprotna strana nije nikako pristupila ročištu. U dopuni apelacije od 5. decembra 2009. godine, u kojoj je osporio odluke donesene u krivičnom postupku protiv S.M., apelant je izrazio sumnju u objektivnost cijelog krivičnog postupka zbog postupanje MUP-a, Tužiteljstva, te Općinskog i Kantonalnog suda, kao i zbog privatnih veza između postupajućeg sudije i optuženog S.M. Pored toga, apelant je u dopuni apelacije od 27. maja 2011. godine u kojoj je osporio odluku Općinskog suda donesenu u parničnom postupku radi naknade štete, naveo da njegova tužba nije imala za svrhu pribavljanje bilo kakve materijalne koristi, nego isključivo dokazivanje postojanja krivice S.M.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“ [...] (14) apelacija je preuranjena;“
a) Dopustivost u odnosu na odluke donesene u prekršajnom postupku
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U konkretnom slučaju apelant je oglašen krivim za narušavanje javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem čime je počinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100 KM.
16. Budući da apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršajne norme, koji mora biti općenit, i svrha kazne, koja mora biti odvraćanje i kažnjavanje. Ovi kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da norma kojom je propisan prekršaj po Zakonu o javnom redu i miru, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, ima opći karakter i odnosi se na sva lica koja svojim ponašanjem utiču na javni red i mir, a ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. Što se tiče svrhe kazne, ona je prema Zakonu o javnom redu i miru, sprječavanje ponašanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. Konačno Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se, kad je riječ o kriteriju prirode prekršaja iz Zakona o javnom redu i miru, radi o «krivičnoj» optužbi.
17. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi.
18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21.-23.).
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i na osnovu toga primjenili odredbe procesnog i materijalnog prava u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U odnosu na apelantove navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju, osim što je paušalno istakao da su mu ova prava povrijeđena, niti Ustavni sud ove navode može dovesti u vezu sa predmetnim prekršajnim postupkom u kojem je apelant oglašen odgovornim za prekršaj i u kojem mu je izrečena novčana kazna u minimalnom iznosu. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na odluke donesene u krivičnom postupku protiv S.M.
22. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju žali na odluke donesene u vezi krivičnog postupka koji se vođen protiv S.M.
23. Ustavni sud konstatuje da apelant u navedenom postupku kojeg osporava predmetnom apelacijom nije niti osumnjičeni niti okrivljeni za krivično djelo, već se njegov zahtjev, kao oštećenog, odnosi na krivični postupak protiv drugog lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
24. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe drugog drugog lica, ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
25. Iz navedenog proizilazi da se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne odnosi na vođenje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da je apelantova apelacija u ovom dijelu inkompatibilna ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Dopustivost u odnosu na odluku Općinskog suda broj 32-0-P-010219-09-P od 16. maja 2011. godine
26. U konkretnom slučaju, u toku je postupak pred Kantonalnim sudom po apelantovoj žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude Općinskog suda broj 32-0-P-010219-09-P od 16. maja 2011. godine, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neosnovana, ili ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, ili ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović