Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1994/11 („NOVA BANKA“ AD Banjaluka)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1994/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1994/11, rješavajući zahtjev „NOVE BANKE“ AD Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „NOVE BANKE“ AD Banjaluka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „NOVA BANKA“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 4. maja 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske“ broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine. Apelantica je uz apelaciju podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio protivizvršenje po zahtjevu Republike Srpske, Republičke uprave carina ili drugog organa Republike Srpske protiv apelantice do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj broj PS-396/99 od 12 decembra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Republička uprava carina Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti, izazvanu nezakonitom blokadom žiro računa apelantice od strane tužene u iznosu od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. novembra 2000. godine, te da apelantici nadoknadi toškove parničnog postupka u iznosu od 19.010,00 KM.

3. Iz obrazloženja Presude Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12 decembra 2000. godine proizlazi da je Presudom Osnovnog suda broj Ps: 69/99 od 13. aprila 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž:88/99 od 2. jula 1999. godine, utvrđeno da je ništavo potraživanje tužene prema pravnom predniku apelantice „Export Banka“ a.d. Bijeljina u iznosu od 15.441.513,00 dinara na osnovu istekle bankarske garancije broj 1/96 od 1. januara 1996. godine sa rokom važenja do 31. decembra 1996. godine, te je obavezana tužena da apelantici na ime naknade štete po osnovu nezakonito isplaćenog iznosa isplati 5.966.335,65 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. oktobra 1998. godine, kao dana isplate, pa do konačne isplate, zajedno sa troškovima postupka u iznosu od 13.750,00 dinara i 900,00 KM, sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude. Također je utvrđeno da je zbog realizacije istekle bankarske garancije žiro račun apelantice bio blokiran u periodu od 12. oktobra 1998. godine do 27. avgusta 1999. godine, u kom periodu je apelantica u više navrata tražila od tužene povrat novčanih sredstava na koje zajtjeve tužena nije odgovorila, pa je podnesena tužba u predmetnoj parnici, da je na osnovu pisanog nalaza vještaka finansijeskee struke prof dr. Dragana Mikerevića od 8. novembra 2000. godine i dopune nalaza od 28. aprila 2009. godine utvrđena visina izmakle dobiti na štetu apelantice u iznosu od 1.425.992,00 KM. Prihvatajući kao utvrđeno da tužena izvršila naplatu bankarske garancije po njenom isteku, da je iz tog razloga došlo do blokade žiro računa apelantice, što je imalo za posljedicu povlačenje deponenata iz banke, i da tužena nije izvršila povrat novca nakon više apelanticinih zahtjeva, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 155 i 189. stav 3. Zakona o obligacionom odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev apelantice.

4. Iz obrazloženja Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine proizlazi da je Okružni sud smatrao da je, u smislu odredbe člana 21. Zakona o platnom prometu („Službeni glasnik RS“ broj 15/96, u daljnjem tekstu ZOPP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, bankarsku garanciju realizovala Razvojna Banka, a ne Služba za platni promet. Dalje, Okružni sud je zaključio da iz odredbe člana 22. stav 2. ZOPP proizlazi obaveza nosioca platnog prometa na vršenje provjere naloga za plaćanje i propisane dokumentacije, ali da je tužena znala da traži relaizaciju istekle bankarske garancije i da je bila u obavezi prethodno provjeriti njenu plativost.

5. Apelantica je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine odbio kao neosnovanu.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da u konkrentoj parnici nije sporno da je apelantica izdala bankarsku garanciju za špeditera PP „Belnad“ Bijeljina broj 1/96 koja je važila od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 1996. godine, da je Republička uprava carina Banjaluka, Razvojnoj banci filijala Bijeljina dostavila 3. oktobra 1998. godine zahtjev za naplatu iznosa od 15.441.513,00 dinara , te da je na osnovu navedene bankarske garancije i naplatila iznos od 5.966.535,65 dinara. Također je nesporno da je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je ova naplata ništav i tužena je obavezana na povrat isplaćenog novca.

7. Vrhovni sud je dalje istakao da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji (čl. 1083. stav 1. ZOO). U konkretnoj apelanticinoj bankarskoj garanciji je navedeno da ona važi do 31. decembra 1996. godine. Obaveza iz bankarske garancije u smislu odredbe člana 357. ZOO prestaje protekom roka označenog u ugovoru o bankarskoj garanciji, korisnik garancije je dužan da ispaltu garancije postavi banci prije isteka roka važnosti garancije. Ako tako ne postupi i ovakav zahtjev ne postavi garantu u roku važenja garancije, gubi pravo da kasnije potražuje garantovani iznos.

8. U obrazloženju presude je zatim navedeno da tokom postupka nije utvrđeno da se tužena, kao korisnik garancije, prije isteka roka obraćala apelantici, kao garantu, za ostvarivanje svojih prava. Tužena je po prvi put 3. oktobra 1998. godine, dakle po isteku važenja garancije, istu dostavila Razvojnoj banci , kao nosiocu platnog prometa, koji je izvršio naplatu istekle bankarske garancije. Vrhovni sud je dalje istakao da član 22. stav ZOPP propisuje da će nosilac platnog prometa vratiti podnosiocu nalog za plaćanje koji nije ispostavljen u skladu sa propisima i na njiegov zahtjev, u roku od tri dana od dana podnošenja, pismeno obrazložiti razloge za vraćanje naloga. Iz sadržine navedene zakonske odredbe jasno slijedi obaveza nosioca platnog prometa da prije realizacije svakog zahtjeva za isplatu ima obavezu da provjeri da li je zahtjev ispostavljen u skladu sa propisima. U konkretnom slučaju, nosilac platnog prometa je bio obavezan da provjeri da li je dostavljena bankarska garancija još uvijek važeća u smislu roka njenog trajanja, odnosno, ako je podnesena nakon isteka roka garancije, da li je zadržano pravo korisnika iz bankarske garancije na naplatu, ili je isticanjem roka garancije ona postala nenaplativa, pa shodno utvđenom pristupiti realizaciji naplate ili vratiti zahtjev podnosiocu. Po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak Okružnog suda da je tužena odgovorna za blokadu računa apelantice, koja blokada je uzročno posljedično vezana sa naplatom potraživanja po istekloj bankarskoj garanciji. Činjenica da je Republička uprava carina državni organ i da ima obavezu, kao isvaki učesnik obligacionog odnosa, da provjerava plativost svog potraživanja, ne dovodi do odgovornosti tužene. Tužena nije pasivno legitimisana jer je podnošenjem zahtjeva Razvojnoj Banci, koja je vršila poslove nosioca platnog prometa, da se izvrši naplata bankarske garancije kojoj je istekao rok važenja, apelantici nije pričinjena šteta. Tek je realizacijom takve garancije došlo do skidanja novčanog iznosa sa apelanticinog računa i, potom, do blokade njenog račuan što je uticalo na bonitet i poslovanje, te prouzrokovalo štetu u vidu izgubljene dobiti. Realizacija bilo kakve naplate, pa i ove konkretne, po istekloj bankarskoj garanciji, ne ostvaruje se podnošenjem zahtjeva za naplatu, nego na osnovu odobrenja nosioca platnog prometa, koji time potvrđuje da je zahtjev ispostavljen u skaldu sa propisima. S obzirom da je očigledno da je Razvojna Banka odobrila naplatu, iako nisu bili ispunjeni uslovi za naplatu konkretne bankarske garancije, a što je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, tek je tom radnjom prouzrokovana šteta apelantici.

9. Prema stanju spisa, tužena nije protiv apelantice podnijela prijedlog za protivizvršenje.

10. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je, po njenom mišljenju, Vrhovni sud uvažio reviziju tuženog koji ne postoji, odnosno Republike Srpske, Republičke uprave carinama, s obzirom da je opštepoznata činjenica je da je carina već šest godina segment Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine koju kao zakonski zastupnik zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine , a ni u kom slučaju Pravobranilaštvo Republike Srpske. Nadalje, u donošenju revizione odluke, kao članovi vijeća Vrhovnog suda su učestvovali dvoje sudija koje je direktno učestvovalo u donošenju nižestepenih odluka, a jedan član vijeća u donošenju presude koja predstavlja pravni osnov za parnični postupak za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Ističe da su te sudije po Zakonu o parničnom postupku su morale biti izuzete. Nadalje, Vrhovni sud je raspravljao o odgovornosti Službe platnog promete-Razvojne banke, koja uopšte nije stranka u postupku, nema stranačku legitimaciju, a osim toga pravosnažnom presudom koja predstavlja pravni osnov i presuđenu stvar jasno je utvrđena odgovornost tužene. U tome se ogledaju povrede materijalnog prava koje su dovele do povrede ljudskih prava i sloboda.

11. Zahtjev za donošenje privremene mjere apalenatica obrazlaže tako što ističe da, s obzirom da tužena na osnovu osporene presude Vrhovnog suda može podnijeti prijedlog za protivizvršenje, a koje bi sa kamatama iznosilo preko tri miliona KM, bilo bi ugroženo poslovanje banke i egzistencija nekoliko stotina zaposlenika apelantice.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

15. U konkretnom slučaju, apelantica je u zahtjevu za privremenu mjeru tražila da Ustavni sud zabrani protivizvršenje po zahtjevu tužene Republike Srpske, Republičke uprave carina ili drugog organa Republike Srpske protiv apelantice, a do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa nesporno proizlazi da tužena na osnovu osporene presude Vrhovnog suda još uvijek nije pokrenula postupak protivizvršenja, a to se ne može zaključiti ni iz apelanticinih navoda. Naime, u konkretnom slučaju ne postoji rješenje o protivizvršenju, odnosno nije podnesen ni zahtjev za protivizvršenje. S obzirom na navedeno, a u nedostatku drugih dokaza koji bi ukazivali na opravdanost i neophodnost donošenja privremene mjere da bi se spriječilo nastupanje štetnih posljedica, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1994/11 („NOVA BANKA“ AD Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio