Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2664/11 (Z.M.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2664/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2664/11, rješavajući zahtjev Z.M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Z.M. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Emir Prcanović, Samir Fehrić i Zoran Pelemiš iz Udruženja "Vaša prava Bosne i Hercegovine" iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine. Apelant je 31. oktobra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje po Zaključku o prodaji nekretnina Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 075253 09 I od 10. oktobra 2011. godine, po Presudi Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji". Apelant je 17. i 22. novembra 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj P-8473/99 od 11. jula 2002. godine utvrđeno je da je pravno ništav Ugovor o zamjeni nekretnina koji je 28. jula 1992. godine zaključen između apelanta i M.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena), ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I- OV-1703/92 od 30. jula 1992. godine, na osnovu kojeg je apelant zamijenio svoje nekretnine upisane u zk.ul. broj 264 k.o. Šargovac (u Bosni i Hercegovini) za nekretnine prvotužene upisane u z.k. ul. broj 4099 k.o. Pirovac (u Republici Hrvatskoj), slijedom čega je naložena uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja navedenog ugovora o zamjeni nekretnina.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-8473/99 od 21. maja 2007. godine naloženo je prvotuženoj i drugotuženom Ž.M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da u roku od 30 dana uklone dio koji je dograđen na postojećem poslovnom objektu dimenzija 7x6m i uspostave ranije stanje kakvo je bilo u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina (stav I). Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obavežu prvotužena i drugotuženi da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplate iznos od 55.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav II). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotužene i drugotuženog kojim su tražili da se obaveže apelant da im isplati iznos od 42.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav III). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV).
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na osnovu urbanističke saglasnosti od 24. avgusta 1990. godine i odobrenja za građenje od 21. decembra 1990. godine izgradio poslovni objekat dimenzija 7x8m. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je prvotužena 1998. godine dogradila sprat nad poslovnim objektom, a da za tu dogradnju nije imala dozvolu nadležnih organa. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz rješenja nadležnog organa od 3. maja 2000. godine proizlazi da je drugotuženom data urbanistička saglasnost za legalizaciju naknadno izvedenih radova na spornom objektu. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je, između ostalog, propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome usprotivio, vlasnik može tražiti da graditelj poruši građevinski objekat. S obzirom da je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji su zaključili apelant i prvotužena, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poruši dograđeni dio nad poslovnim objektom shodno odredbama člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Osnovni sud je istakao da smatra da je moguće porušiti dograđeni dio objekta bez oštećenja ostalog dijela objekta. U pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplate iznos od 55.000,00 KM na ime korištenja stambenog i poslovnog prostora za 111 mjeseci, Osnovni sud je naveo da je taj zahtjev neosnovan, budući da apelant nije dokazao da su tuženi izdavali stambeno-poslovni objekat, te da su se na taj način neosnovano obogatili. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz zapisnika MIO Odsjek Banjaluka broj I-08-1221/00 od 20. novembra 2001. godine proizlazi da su apelantu vraćene u posjed predmetne nekretnine, te da je nakon toga, po apelantovom odobrenju, Z.L. stanovao u tom objektu dvije godine, što znači da nisu tuženi izdavali stambeno-poslovni objekat već apelant. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva tuženih, Osnovni sud je naveo da je odbio taj zahtjev shodno odredbama člana 38. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, budući da tuženi nisu dokazali koji su to nužni troškovi bili za održavanje sporne nekretnine. Naime, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka građevinske struke, jer je, po mišljenju suda, nerealan u pogledu iznosa za upotrijebljeni građevinski materijal. Takođe, Osnovni sud je naveo da vještak nije odgovorio na pitanje koji su to bili nužni radovi, odnosno koje je nužne troškove prvotužena imala za održavanje predmetnih nekretnina. Po mišljenju Osnovnog suda, prvotužena je izvela radove radi svog zadovoljstva, odnosno uljepšavanja stvari, a ne za nužno održavanje objekta.
5. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženih protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II i stavu IV izreke, dok je žalbu tuženih djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u stav I i stavu III izreke tako što je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da uklone dograđeni dio na postojećem poslovnom objektu, te obavezao apelanta da tuženim na ime izvršenih ulaganja isplati iznos od 42.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. maja 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalbu tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu u stavu IV izreke. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, održao raspravu na kojoj je ponovo proveo dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke na okolnost karaktera izvršenih ulaganja tuženih u predmetni objekat, te da je izvršio uvid u nalaz tog vještaka. Okružni sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke, koji je vještak obrazložio na raspravi pred prvostepenim sudom, kao i na raspravi održanoj pred tim sudom 21. maja 2009. godine, proizlazi da dograđeni dio poslovnog objekta predstavlja jednu cjelinu sadašnjeg stanja objekta, te da po mišljenju tog vještaka nije moguće izvršiti rušenje dograđenog dijela bez oštećenja postojećeg prizemnog objekta, kao i susjednih objekata. Okružni sud je naveo da iz predmetnog nalaza proizlazi da su tuženi sve radove, koji su detaljno navedeni i opisani u pisanom nalazu, izveli kako bi spriječili daljnje propadanje objekta, odnosno da sadašnji objekti budu stabilni. Takođe, Okružni sud je naveo da su, prema nalazu vještaka građevinske struke, radovi koji su izvršeni na dograđenom dijelu objekta povećali kako građevinsku, tako i tržišnu vrijednost apelantovih nekretnina (koji prema tržišnim cijenama u vrijeme sačinjavanja nalaza iznose 42.083,00 KM). Okružni sud je naveo da je nalaz vještaka građevinske struke prihvatio u cjelosti kao stručan i objektivan, a koji ničim nije doveden u sumnju.
6. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je propisano da savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, te da može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se nužni i korisni troškovi cijene prema objektivnim kriterijumima, te da su nužni troškovi svi troškovi koje bi vlasnik morao da učini da je stvar bila kod njega (troškovi neophodni za održavanje stvari, kao i za njeno normalno korištenje), dok korisni troškovi nisu neophodni za stvar, ali povećavaju vrijednost stvari. S obzirom da je prvotužena nakon zamjene nekretnina, a prije podnošenja predmetne tužbe, dogradila poslovni objekat, Okružni sud je zaključio da je prvotužena bez sumnje bila savjestan graditelj. Takođe, Okružni sud je naveo da prvotužena sva ulaganja vršila radi održavanja zamijenjenih nekretnina i onemogućavanja daljnjeg propadanja zamijenjenih nekretnina, pri čemu je povećana građevinska i tržišna vrijednost tih nekretnina, kako je to u svom nalazu naveo vještak građevinske struke. Naime, Okružni sud je ukazao da su u pisanom nalazu vještaka građevinske struke navedeni i opisani svi radovi koji su izvršeni na dograđenom poslovnom objektu, kao i na stambeno-porodičnom objektu (zamjena razbijenih crijepova na kući, zamjena stakla na prozorima, postavljanje vrata i prozora, farbanje vrata i prozora). S obzirom da nije moguće rušenje dograđenog dijela poslovnog objekta bez nanošenja štete postojećim objektima, kako je to naveo vještak građevinske struke, a što je prihvatio i taj sud, Okružni sud je naveo da je uvažio žalbu tuženih, te preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da uklone dograđeni dio poslovnog objekta. S druge strane, budući da su tuženi bili savjesni graditelji, te da su vršili ulaganja u nekretnine sa pažnjom dobrih domaćina, Okružni sud je zaključio da tuženim pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u ukupnom iznosu od 42.083,00 KM shodno odredbama člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, a odredbama stava 4. navedenog člana da savjestan posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 72. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je posjednik savjestan ako ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju tuženi bili u posjedu objekta u Šargovcu po osnovu ugovora o zamjeni, koji je prvotužena zaključila sa apelantom 1992. godine, iz čega proizlazi da su tuženi smatrali da su predmetne nekretnine njihovo vlasništvo. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da su tuženi sva ulaganja u nadogradnju objekta izvršili u toku 1998. godine, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka (građevinskih radnika koji su izvodili radove na objektu, te iz iskaza tuženih). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja, a da je odredbama člana 39. stav 7. navedenog zakona propisano da posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali da vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. avgusta 1999. godine, a da su, prema utvrđenju nižestepenih sudova, radovi na nadogradnji objekta izvedeni u jesen 1998. godine, što znači da su tuženi u vrijeme izvođenja radova bili savjesni. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant u toku postupka nije izveo nijedan dokaz koji bi ukazao na to da su tuženi prije podnošenja tužbe bili nesavjesni u smislu odredaba člana 39. stav 7. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da su tuženi znali da je 1998. godine pokrenuo postupak radi povrata u posjed predmetnih nekretnina pred Komisijom za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se radi o postupku u kojem u svojstvu stranke neposredno ne učestvuju privremeni korisnici sve do pokretanja izvršenja odluke navedene Komisije, te da su stoga neosnovani apelantovi prigovori izneseni u tom pravcu.
8. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su tuženi prilikom izvođenja radova bili savjesni i da im pripada naknada za nužne i korisne troškove na apelantovom objektu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je prema nalazu vještaka građevinske struke, te prema iskazima saslušanih svjedoka i tuženih, na dijelu objekta koji je izgrađen prije 1998. godine došlo do oštećenja zbog uticaja erozije usljed izloženosti meteorološkim uticajima i da je postojala opasnost od rušenja objekta. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se izvedeni radovi smatraju nužnim, ali i korisnim jer je njihovim izvođenjem došlo do povećanja vrijednosti objekta. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da vještak građevinske struke nije mogao pravilno utvrditi vrijednost izvedenih radova na objektu i uvećanje vrijednosti objekta u cjelini bez priloženih računa o plaćanju građevinskog materijala i izvedenih radova. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je istina da je postojanje računa najpouzdaniji način utvrđenja vrijednosti građevinskog materijala, ali da je u nedostatku računa vještak građevinske struke mogao vrijednost građevinskog materijala i vrijednost izvedenih radova izračunati na osnovu vlastitog iskustva i poznavanja prilika na tržištu materijala i radne snage. S obzirom da se, prema utvrđenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju nije radilo o radovima koje su tuženi izveli radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja, te kako se novoizgrađeni dio objekta ne može odvojiti od ranije izgrađenog dijela bez oštećenja tog dijela i opasnosti po ostale objekte, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 38. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kada je odlučio kao u izreci svoje presude.
9. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu tuženih kao tražilaca izvršenja, donio Rješenje o izvršenje broj 71 0 I 075253 09 I od 22. decembra 2009. godine kojim je određeno izvršenje protiv apelanta kao izvršenika i to prodajom apelantovih nekretnina. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 075253 09 I od 26. jula 2011. godine kojim je odbio prigovor kao neosnovan.
10. Zaključkom o prodaji Osnovnog suda broj 71 0 I 075253 09 I od 10. oktobra 2011. godine određena je prodaja apelantovih nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 827 k.o. Šargovac SP usmenim javnim nadmetanjem zakazanim za 17. novembar 2011. godine.
11. Osnovni sud održao ročište 17. novembra 2011. godine na kojem su apelantove nekretnine prodate tuženim za iznos od 76.100,00 KM.
12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je vještak građevinske struke procijenio predmetne nekretnine u iznosu od 134.004,00 KM, a da je osporenim presudama tuženim dosuđen iznos od 42.083,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 21. maja 2007. godine, što dostiže procijenjenu vrijednost nekretnina. Apelant navodi da bi na taj način (prodajom predmetnih nekretnina) bio prinuđen da ponovo sa svojom porodicom iseli iz porodičnog doma, što ih sve podsjeća na 1992. godinu. Apelant smatra da bi izvršenjem presude Okružnog suda kojom je obavezan da tuženim na ime izvršenih ulaganja isplati iznos od 42.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice jer bi apelant i njegova porodica bili deposjedirani iz stambeno-poslovnog objekta, te na taj način ostali bez krova nad glavom. Osim toga, apelant navodi da različito postupanje redovnih sudova u sličnim predmetima narušava princip zakonitosti i pravne sigurnosti građana, te da je povrijeđen princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda budući da sud koji presuđuje u određenoj stvari ne smije ostavljati utisak kao da ima veze sa bilo kojom stranom u postupku, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, imajući u vidu raznolikost presuda i stavova sudova na tri instance.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović