Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4151/11 (M.Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4151/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-4151/11, rješavajući zahtjev M.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M.Š. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029281 11 Gž od 29. septembra 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029281 08 P od 28. februara 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda broj 71 0 P 029281 08 P od 28. februara 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029281 08 P od 28. februara 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029281 11 Gž od 29. septembra 2011. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelantu naloženo da tužiocu preda u posjed ispražnjen od lica i stvari stan u Banjaluci u ulici Duška Koščice broj 12, stan broj 2, prizemlje, površine 22 m2, u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbačena je protivtužba apelanta da se utvrdi da je apelant dugogodišnjim korišćenjem predmetnog stana stekao pravo na trajno i nesmetano korišćenje tog stana, što je tužilac dužan priznati i omogućiti apelantu da zaključi ugovor o zakupu sa pravom otkupa stana. Apelantu je naloženo da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM u roku do 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a preko dosuđenog zahtjev za naknadu troškova je odbijen.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tužilac vlasnik spornog stana, te da u njemu stanuje apelant od 1. septembra 1995. godine kada je u predmetni stan uselio bez pravnog osnova. Raniji nosilac stanarskog prava bila je Šefika Jajčanin, koja je umrla 4. jula 1994. godine nakon čega nije registrovan zahtjev za povrat predmetnog stana.

4. Nadalje je navedeno da je presudom prvostepenog suda broj P-038104 od 15. juna 2007. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant po sili zakona stekao stanarsko pravo na spornom stanu. Istaknuto je da je navedena prvostepena presuda potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001466 od 7. decembra .

5. Po mišljenju Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio u odnosu na protivtužbeni zahtjev da se radi o presuđenoj stvari u skladu sa odredbom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o praničnom postupku.

6. Istaknuto je da neosnovano apelant ističe da je prvostepeni sud onemogućio stranke da raspravljaju pred sudom na način što apelantov protivtužbeni zahtjev nije dostavio tužiocu na odgovor. Navedeno iz razloga što je zakonski zastupnik tužioca na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom 7. februara 2011. godine izjavio da kada je u pitanju protivtužbeni zahtjev radi se o presuđenoj stvari, te da stoga ne traži odlaganje predmetnog ročišta i predložio da se apelantova protivtužba odbaci.

7. Također po mišljenju Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu obzirom da u njemu stanuje bespravno i da ne postoji punovažan pravni osnov za useljenje u sporni stan a niti ima zaključen ugovor o korištenju tog stana. Nadalje nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) da apelant ima pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana jer nije protekao rok od „3+5 godina“od useljenja apelanta u predmetni stan (1. septembra 1995. godine) do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07, 60/07, 72/07, 59/08, 58/09 i 71/10). Istaknuto je da je navedeni zakon stupio na snagu 18. maja 2001. godine a da je odredbom člana 69. navedenog zakona propisano da nakon stupanja na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.

8. Na osnovu navedenog po ocjeni Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 37. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) usvojio tužbeni zahtjev tužioca obavezujući apelanta da tužiocu preda predmetni stan u posjed slobodan od lica i stvari. Navedeno jer je tužilac vlasnik stana čiji povrat se traži a predmetni stan se nalazi u faktičkoj vlasti-posjedu apelanta.

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini apelant smatra de je pogrešno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Navodi da apelantova protivtužba nije dostavljena tužiocu na odgovor. Ističe da je sud primjenio odredbe Zakona o osnovno svojinsko pravnim odnosima iako se po mišljenju apelanta taj zakon ne može primjeniti jer se u konkretnom slučaju trebao primjeniti Zakon o stambenim odnosima i Zakon o privatizaciji državnih stanova kao lex specialis. Pored toga po mišljenju apelanta tužilac nije vlasnik stana već je vlasnik stana Republika Srpska. Dalje navodi da je sud spriječio apelanta da ga na pripremnom ročištu i glavnoj rspravi zastupa advokat iako je on to tražio jer je neuka stranka, te je sud neosnovano odredio da se odmah nakon pripremnog ročišta isti dan održi glavna rasprava. Također smatra da je u konkretnom slučaju protekao rok u kojem je tužilac mogao tražiti iseljenje tuženog pa je sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužbu trebao odbaciti odnosno odbiti. Ističe da u predmetnom stanu živi 15 godina, te da je taj stan postao njegov dom a tužilac je po mišljenju apelanta izgubio pravo da traži njegovo iseljenje. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant navodi da je predmetni stan apelantov dom, te da je apelant raseljeno lice i kao takav ima pravo prema Zakonu o izbjeglicama i raseljenim licima (član 14. i 17.) na smještaj u kojem se nalazi a što sud nije cijenio prilikom donošenja osporenih presuda. Navodi da bi apelant izvršenjem presude ostao bez doma a da se ne može se vratiti u ranije prebivalište. Pored navedenog apelant ističe da tužilac 13 godina nije tražio iseljenje apelanta.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da da bi izvršenjem pravomoćne presude Osnovnog suda broj 71 0 P 029281 08 P od 28. februara 2010. godine došlo do njegovog iseljenja iz predmetnog stana.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4151/11 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio