Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4161/11 (M. Ž.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4161/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4161/11, rješavajući zahtjev Milovana Žugića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milovana Žugića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Žugić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 25. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. agusta 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008970 07 Gž od 22. jula 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3685/04 od 21. augusta 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Kako apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 1. novembra 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. novembra 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj P-3685/04 od 21. augusta 2006. godine obavezan je apelant da Nusretu Gljivi (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati iznos od 45.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 14. septembra 2005. godine pa do isplate koji je tužitelj apelantu predao na osnovu predugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 10. jula 2000. godine i aneksa ugovora od 16. augusta 2000. godine za nekretnine pobliže označene u presudi, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.407,56 KM. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud obaveže apelanta da tužitelju izvrši isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 30.000,00 KM počev od 10. jula 2000. godine do isplate, na iznos od 15.000,00 KM počev od 16. augusta 2000. godine do isplate odnosno od dana kada je tužitelj apelantu predao navedene novčane iznose, kao i u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu kamate na iznos od 45.000,00 KM koji je po rješenje Općinskog suda broj R-1338/2000 od 3. januara 2001. godine deponovan na depozitni račun suda naveden u presudi i to počev od 5. januara 2001. godine pa do isplate. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži Općinskom sudu da tužitelju izvrši povrat navedenog novca koji je deponovan parnični postupak je obustavljen i navedeno da će se nakon pravosnažnosti predmetne presude postupak po tom dijelu tužbenog zahtjeva nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred Općinskim sudom. Presudom je, također, odbačen prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja kojim je traženo da se tužitelju vrate navedena novčana sredstva koja su položena u sudski depozit.

3. U obrazloženju presude je navedeno da Općinski sud rješenjem broj P-1673/00 od 20. oktobra 2001. godine usvojio prijedlog apelanta za ponavljanje postupka koji je pred tim sudom okončan pravosnažnom presudom broj P-1673/00 od 12. januara 2001. godine a u kojem apelant, kao tuženi, nije učestvovao jer je navodno njegova adresa bila nepoznata, ukinuo klauzulu pravosnažnosti presude od 12. januara 2001. godine i presudu u cjelosti stavio van snage. Navedeno je da je apelant dokazao da je njegova adresa bila poznata punomoćniku tužitelja jer je bila navedena u punomoći koju je apelant dao Draženku Ljubincu pa da se iz tog razlog apelant nije mogao smatrati osobom nepoznatog boravišta. Nadalje, navedeno je da je u ponovljenom postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj 10. jula 2000. godine zaključili predugovor o kupovini predmetnih nekretnina kojim je apelant tužitelju prodao predmetne nekretnine, a u vrijeme zaključenja predugovora tužitelj je isplatio prvi obrok od ukupne kupoprodajne cijene od 90.000,00 KM odnosno iznos od 30.000,00 KM. Navedeno je da su apelant i tužitelj ugovorili da će ostatak kupoprodajne cijene od 60.000,00 KM tužitelj kao kupac platiti prilikom potpisivanja glavnog ugovora, a najkasnije do isteka tekuće (2000. godine) godine.

4. U postupku je, nadalje, utvrđeno i da su stranke 16. augusta 2000. godine zaključile aneks predugovora kojim su izmijenili tačku 3c. predugovora tako da je navedeno da je tužitelj platio još jedan obrok od 15.000,00 KM odnosno ukupno 45.000,00 KM ili polovinu kupoprodajne cijene. Obrazloženo je i da je utvrđeno da potpisi ni na predugovor niti na aneksu predugovora nisu sudski ovjereni te da je umjesto apelanta na osnovu ovjerene sudske punomoći u navedenom učestvovao Draženko Ljubinac iz Zvornika. Osim toga, utvrđeno je i da je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina ali da stranke nikada nisu zaključile glavni kupoprodajni ugovor. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant predmetne nekretnine prodao trećem licu Dževadu Stomornjaku 10. novembra 2000. godine za istu kupoprodajnu cijenu od 90.000,00 KM te da se apelant sa Dževadom Stomornjakom dogovarao oko kupoprodaje predmetnih nekretnina još od 1. aprila 2000. godine a da je u oktobru 2000. godine Dževad Stomornjak pozvao tužitelja da napusti predmetne nekretnine obzirom da ih je on kupio od apelanta. Navedeno je i da je tužitelj nakon podnošenja tužbe, temeljem rješenja tog suda broj R-1338/2000 od 3. januara 2001. godine, u sudski depozit položio preostali iznos kupoprodajne cijene odnosno 45.000,00 KM.

5. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisana obavezna pismena forma za sve ugovore o prometu nekretnina uz ovjeru potpisa ugovornih strana kod nadležnog suda, a da je članom 70. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo odnosno članom 45. stav 2. istog zakona da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora. Imajući u vidu utvrđene činjenice da potpisi ni na predugovoru niti na aneksu predugovora nisu sudski ovjereni, Općinski sud je utvrdio da se radi o nepostojećem odnosno ništavom ugovoru iz kojeg nisu nastale bilo kakve obaveze za ugovorne strane. Nadalje, navedeno je da je članom 104. ZOO propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj strani sve što je primila po osnovu takvog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao apelanta na povrat primljenog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom za period pobliže naveden u presudi i plaćanje troškova postupka koje je tužitelj imao dok je u preostalom dijelu koji se odnosio na isplatu zakonskih zateznih kamata na dugovani iznos od dana kada je apelantu taj iznos isplaćen, tužbeni zahtjev odbijen jer tužitelj nije dokazao da je apelant kao sticalac bez pravnog osnova bi nesavjestan. Kao neosnovan odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant plati zateznu kamatu na iznos položen u sudski depozit uz obrazloženje da tužitelj nije bio obavezan platiti taj iznos apelantu budući da nikada nije zaključen glavni ugovor o kupoprodaji. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tom sudu naloži da mu vrati novac koji je deponovan u sudski depozit, utvrdio da nije nadležan te je obustavio parnični postupak u tom dijelu i utvrdio da će se nakon pravosnažnosti rješenja o obustavi postupak nastaviti po pravilima vanparničnog postupka pred nadležnim sudom zbog čega je odbacio i prijedlog za mjeru obezbjeđenja kojom je tražen povrat sredstava uplaćenih u sudski depozit.

6. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 09 0 P 008970 07 Gž od 22. jula 2010. godine žalbu apelanta odbio a žalbu tužitelja djelimično uvažio tako što je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznim kamatama na način da je apelant obavezan da tužitelju vrati ukupan iznos od 45.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 30.000,00 KM počev od 10. jula 2000. godine pa do isplate, a na iznos od 15.000,00 KM za kamatom od 16. augusta 2000. godine do isplate dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je po mišljenju tog suda osnovan dio žalbe tužitelja vezan za isplatu zakonskih zateznih kamata za periode u 2000. godini pobliže navedene u presudi jer je prvostepeni sud pogrešno cijenio posredno izvedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo ali samo u odnosu na savjesnost apelanta u spornom pravnom odnosu dok je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena presuda u preostalom dijelu pravilna. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelant izvršio prodaju predmetnih nekretnina trećem licu prije nego što je istekao ugovoreni rok za zaključenje glavnog ugovora sa tužiteljem i kada je primio pola iznosa kupoprodajne cijene od tužitelja odnosno kada je apelant morao znati da je izvršio dvostruku prodaju i da novac koji je primio od tužitelja drži bez pravnog osnova pa da se smatra nesavjesnom ugovornom stranom u smislu odredbe člana 104. stav 3. ZOO. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan žalbeni navod apelanta da prvostepeni sud nije odlučio o obavezi tužitelja da apelantu vrati u posjed predmetne nekretnine jer iz stanja spisa proizilazi da apelant nikada nije postavi takav protivtužbeni zahtjev zbog čega je, shodno zakonskim odredbama, prvostepeni sud mogao odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnog suda koji je presudom broj 70 0 P 001320 10 Rev od 4. augusta 2011. godine revizjju odbio kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđene činjenice i stavove nižestepenih sudova i zaključio da je, suprotno navodima revizije, osporena presuda pravilna i da su nadležni sudovi odlučili pri tome dali razloge koje u potpunosti kao valjane i odgovarajuće prihvata i Vrhovni sud.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je u toku postupka isticao da nikakav predugovor ni aneks ne postoji jer potpisi nikada nisu ovjereni kod nadležnog suda te da nije sporio da postoji i ugovor sa trećim licem kojem je prodao nekretnine ali da je prije zaključenja i predugovora i ugovora sa trećim licem trebalo da se ponudi prodaja nekretnina općini na čijem su području te nekretnine jer ona u odnosu na sve ugovore ima pravo preče kupovine te da nikada nije pribavljena ni odluka CRPC-a o vraćanju u posjed predmetnih nekretnina zbog čega to zemljište ima poseban pravni tretman. Apelant navodi i da u predmetnim ugovorima nikada nije ugovorena kapara a da je navedena klauzula da stranke neće voditi spor ni po kom osnovu a da ovaj spor faktički traje 15 godina. Apelant smatra da je suprotno odredbama ZPP-a izvršena preinaka tužbe nakon zaključenja pripremnog ročišta te da se u postupku nije moglo odlučivati jer nije postojao glavni ugovor kao i da je trebalo tužbom obuhvatiti sve učesnike u postupku a ne samo apelanta. Također, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što nije imao pristup niti jednom ročištu jer je bio bolestan i da mu je nadležni sud, s tim u vezi, održavanjem ročišta bez njegovog prisustva onemogućio da bude saslušan. Iz navedenih razloga apelant traži da Ustavni sud donese i privremenu mjeru.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio nikakve razloge niti dokaze u prilog svom zahtjevu za donošenje privremene mjere osim navoda koji se tiču merituma apelacije i navodnog kršenja ustavnih prava, niti je pojasnio kakvu vrstu privremenu mjere traži odnosno u čemu bi se ogledala intervencija Ustavnog suda u ovoj fazi predmetnog postupka. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4161/11 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio