Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4229/11 (D. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4229/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4229/11, rješavajući zahtjev Drage Bevande za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Drage Bevande za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Bevanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić advokatica iz Mostara, podnio je 31. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv dijela presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12. jula 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-08-000198 od 16. aprila 2010. godine i dijela presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1966/97 od 9. jula 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje navedenih presuda do donošenja odluke o apelaciji.“ S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 3. novembra 2011. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 21. novembra 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
2. Presudom Općinskog suda broj P.1966/97 od 9. jula 2004. godine utvrđeno je da su Mladen Bevanda (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelant suvlasnici na jednake dijelove (1/2) teretnih vozila pobliže navedenih u presudi. Presudom je obavezan apelant da tužitelju plati iznos od 37.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. jula 1998. godine do isplate, kao i da tužitelju na ime izgubljene zarade za periode pobliže navedene u presudi isplati ukupan iznos od 8.532,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa počev od 1. jula 1998. godine pa ubuduće s tim što mjesečni obrok dospijeva svakog 10-tog za prethodni mjesec, dok je tužbeni zahtjev za dosuđenje iznosa preko dosuđenog odbijen. Presudom je također odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelant je presudom obavezan da tužitelju naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 17.263,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2004. godine kao dana presuđenja pa do isplate.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da su apelant i tužitelj još 1991. godine zaključili ugovor o ortakluku radi obavljanja prevozničke djelatnosti pa da su, obzirom da je tužitelj otišao u penziju, odlučili da se njihova prevoznička djelatnost vodi na imenu apelanta koji je i bio registrovan za obavljanje djelatnosti. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i tužitelj prvo počeli obavljati poslove sa teretnim vozilom marke Mercedes kojeg su 1993. godine prodali i kupili nova teretna vozila pa da su po kupovini spornih vozila nastavili sa poslovima s tim da je tužitelj bio angažovan oko održavanja vozila a apelant se bavio prevozničkom djelatnošću. Navedeno je da su na ovaj način ostvarivali dobit poslujući tako do 1997. godine kada je došlo do međusobnog neslaganja i od kada je apelant tužitelja počeo sprječavati u ostvarivanju dobiti i tvrditi da su sporna vozila isključivo njegova i kupljena isključivo njegovim sredstvima bez namjere da sa tužiteljem zajednički radi i ostvaruje dobit budući da mu je tužitelj samo povremeno pomagao i za to bio plaćen. Nadalje, navedeno je da je u cilju utvrđivanja visine zarade za sporni period provedeno finansijsko vještačenje te da je, kako apelant u toku postupka nije pružio sudu dokaze u korist svojih tvrdnji, sud donio odluku kao u izreci i obavezao apelanta na isplatu navedenih iznosa cijeneći utvrđenu činjenicu da između apelanta i tužitelja postoji ugovor o ortakluku kojim su se uzajamno obavezali da ulaganjem svog rada i imovine a u cilju obavljanja prevozničke djelatnosti i ostvarivanja dobiti s tim da dobit od imovine dijele na jednake dijelove. Navedeno je i da je, zbog toga što apelant nije vodio nikakve računovodstvene podatake kao i zbog neadekvatnih podataka poreske uprave kao i iz razloga što nisu postojali statistički podaci o prosječnim neto primanjima od autoprevozničke djelatnosti niti je tužitelj pružio dokaze na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi izgubljenu zaradu tužitelja za sporni period, visina mjesečne rente određena nakon finansijskog vještačenja a prema prosječnim mjesečnim neto platama u F BiH. S tim u vezi, Općinski sud je obavezao apelanta na isplatu iznosa navedenih u izreci presude.
4. Općinski sud je obrazložio i da je odbio u cjelosti zahtjev tužitelja za isplatu naknade od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom budući da je vozilo Opel kadet unio u predmetni ortakluk te i iz razloga što tužitelj nije dokazao da mu je apelant obećao da će mu iz svog dijela zarede refundirati svoj udio u iznosu za koje je vozilo kupljeno.
5. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 007-0-Gž-08-000198 od 16. aprila 2010. godine obje žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je obavezan apelant da tužitelju isplati troškove pobliže navedene u presudi u ukupnom iznosu od 1.760,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da se na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno nameće zaključak da su apelant i tužitelj zajedničkim radom vodili ortakluk, zajedničkom aktivnošću nabavljali osnovna sredstva i ugovarali poslove iz čega proizilazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je poklonio vjeru tužitelju i svjedocima pobliže navedenim u presudi kao i“ drugim svjedocima koji nisu pomenuti“. Navedeno je da su iskazi svjedoka identični u tvrdnji da su parnične stranke nastupale zajednički u poslovima zbog čega se ne može prihvatiti apelantov navod da je ortačka zajednica prestala prodajom vozila Mercedes i podjelom dobijenog iznosa od prodaje na jednake dijelove. Kantonalni sud je obrazložio i da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda vezano za visinu godišnje izgubljene dobiti i odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu rente po osnovu izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 500,00 KM i izračun te rente na osnovu prosječne neto plate na nivou F BiH. Prema obrazloženju Kantonalnog suda pravilan je i zaključak prvostepenog suda da je trebalo odbiti dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.500,00 KM budući da je prvostepeni sud u presudi iznio razloge koje u cjelosti prihvata i Kantonalni sud.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12. jula 2011. godine reviziju djelimično uvažio, ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužitelju na ime izgubljene zarade za periode pobliže navedne u presudi isplati ukupan iznos od 8.532,80 KM sa zakonskom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa počev od 1. jula 1998. godine pa ubuduće s tim što svaki mjesečni obrok dospijeva svakog 10-to u mjesecu, te je u tom dijelu vratio predmet drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da Vrhovni sud u cjelosti prihvata činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda ali da je prigovor apelanta o povredi postupka pred drugostepenim sudom djelimično osnovan jer prvostepena presuda u pogledu odluke kojom je apelant obavezan na plaćanje iznosa od 8.532,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime izgubljene zarade uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su trebale biti pravni i stvarni osnov za predmetnu odluku. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepena presuda u navedenom dijelu je nerazumljiva i zbog nedostataka u obrazloženju ne može se ispitati te je navedeno da je drugostepeni sud propustio da sankcioniše nepravilnu primjenu odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a koju je učinio prvostepeni sud zbog čega je drugostepeni sud i sam počini povredu odredaba ZPP-a koja je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Vrhovni sud je obrazložio i da su ostali navodi revizije neosnovani te ih je, s tim u vezi, odbio.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kao i u dužini trajanja predmetnog postupka. Apelant smatra da su sudovi postupali pristrasno i da je doveden u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom kao i da mu je pruženo samo formalno pravo na podnošenje pravnog lijeka a da taj lijek nije suštinski razmatran. Apelant navodi da je tokom cijelog postupka negirao postojanje ortakluka a da nije osporavao da je sa tužiteljem bio suvlasnik vozila ali da je tvrdio da nije bilo nikakvog ortakluka između njih jer je ortakluk prestao prodajom vozila Mercedes koja se desila 1993. godine. Prema apelantovim navodima, apelant je diskriminiran jer su sudovi imali selektivan pristup dokazima i ignorisali su očiglednu činjenicu da niko od svjedoka nije mogao dokazati u čijem vlasništvu su nova vozila već su se oslonili na nesuvisle i neuvjerljive tvrdnje tužitelja. Zbog navedenih razloga kao i zbog činjenice da bi izvršenjem osporenih presuda na imovini apelanta bio napravljen dodatni atak na imovinu apelanta koji je sad penzioner „sa jedva preživljenim infarktom miokarda pa bi sam postupak izvršenja dodatno ugrozio njegovo zdravlje“, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka po apelaciji obustaviti izvršenje osporenih presuda.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma apelacije i navoda da bi izvršenjem predmetnih odluka došlo do dodatnog umanjenja njegove imovine i pogoršanja zdravstvenog stanja, nije ponudio druge razloge i argumente koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Pri tome Ustavni sud naglašava da okolnost da je apelant penzioner i da je preživio infarkt miokarda, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, neophodno donijeti privremenu mjeru interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sama po sebi ne može predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti kako sa garancijama člana 6. Evropske konvencije koje podrazumijevaju pravo na izvršenje sudske odluke tako i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović