Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4545/11 ("Parma trend" d.o.o. Trn)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4545/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4545/11, rješavajući zahtjev "Parma trend" d.o.o. Trn za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev "Parma trend" d.o.o. Trn za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. "Parma trend" d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052721 11 Gž od 7. septembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052721 08 P od 8. jula 2011. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud osporena rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda stavio van snage ili odložio njihovo izvršenje, te naložio brisanje sudske mjere obezbjeđenja u zemljišnim i drugim javnim knjigama do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 052721 08 P od 8. jula 2011. godine, donesenom u pravnoj stvari predlagača obezbjeđenja V.V. protiv apelanta kao protivnika predlagača, određena je sudska mjera obezbjeđenja, te je zabranjeno apelantu da raspolaže, otuđuje i opterećuje imovinu – nekretnine pobliže navedene u izreci rješenja, slijedom čega je naloženo zemljišno-knjižnim kancelarijama nadležnih sudova da izvrše zabilježbu predmetne sudske mjere obezbjeđenja u relevantnim zemljišno-knjižnim ulošcima. Određeno je da sudska mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do okončanja parničnog postupka u predmetnoj parnici. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na pravo predlagača obezbjeđenja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza i to pročitanih isprava, kao što je Ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji je zaključen 12. septembra 2007. godine između predlagača V.V. (u daljnjem tekstu: predlagač) i apelanta, zatim opomene od 17. aprila 2008. godine koju je predlagač uputio apelantu na iznos potraživanog duga po osnovu kupoprodajnog ugovora, te čitanjem promjene po partiji 1532011632 koja je izdata od banke preko koje je isplaćivana kupoprodajna cijena, proizlazi da je predlagač učinio vjerovatnim postojanje predmetnog potraživanja. Kod ocjene ispunjenosti drugog uslova iz člana 269. ZPP, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza, kao što su objavljeni tekstovi na internetu, te iz iskaza svjedoka V.V., proizlazi da apelant ima namjeru da proda predmetne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da postoji funkcionalna veza između postavljenog tužbenog zahtjeva i predložene mjere obezbjeđenja, koja koristi obezbjeđenju takvog tužbenog zahtjeva, te je stoga, cijeneći da su ispunjeni uslovi iz člana 269. ZPP, odlučio kao u izreci rješenja. Takođe, Osnovni sud je naveo da je predlagač, u skladu sa odredbama člana 269. stav 2. ZPP, te u skladu sa rješenjem tog suda od 23. juna 2011. godine, na ime jemstva za određivanje mjere obezbjeđenja uplatio iznos od 80.000,00 KM.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 052721 11 Gž od 7. septembra 2011. godine kojim je žalbu odbio i navedeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je predlagač, kao tužitelj, 24. decembra 2008. godine podnio tužbu protiv apelanta radi ispunjenja ugovora o kupoprodaji nekretnina, te da je 31. decembra 2010. godine podnio prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja (radi obezbjeđenja potraživanja u iznosu od 1.982.675,40 KM). Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud održao ročište povodom prijedloga za određivanje predmetne mjere, te nakon toga donio rješenje o određivanju sudske mjere obezbjeđenja na način kako je to navedeno u izreci pobijanog rješenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva, odnosno da nije vidljivo zbog kojeg potraživanja je određena mjera obezbjeđenja. Naime, Okružni sud je naveo da izreka i obrazloženje predmetnog rješenja čine jedinstvo, a da iz obrazloženja tog rješenja jasno proizlazi radi kojeg potraživanja je određena sudska mjera obezbjeđenja. Takođe, Okružni sud je naveo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori izneseni u tom pravcu. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su ispunjeni svi uslovi propisani odredbama člana 269. ZPP za određivanje predložene mjere obezbjeđenja. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 269. stav 2. ZPP propisano da će sud odrediti mjeru obezbjeđenja samo pod uslovom da predlagač obezbjeđenja, u roku koji odredi sud po odredbama Zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je predlagač obezbjeđenja dao jemstvo čiju je visinu odredio prvostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je ZZ "Milka" Laktaši, čije je vlasnik i direktor V.V. (saslušani svjedok, koji je otac predlagača), na osnovu ugovora o kupoprodaji od 25. oktobra 2007. godine, prodao apelantu benzinsku pumpu sa pratećim objektima. U vezi s tim, apelant navodi da je prodavac prije prodaje izvršio rekonstrukciju benzinske pumpe bez odobrenja za rekonstrukciju, te da apelant, kao kupac, nije mogao dobiti odobrenje za rad, zbog čega je pretrpio štetu u iznosu većem od 2.700.000,00 KM. Apelant navodi da je protiv ZZ "Milka" Laktaši podnio tužbu sudu radi naknade štete, ali da je V.V. kao vlasnik umanjio svoju imovinu prenosom na predlagača, očigledno s ciljem izbjegavanja obaveze prema apelantu. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o povezanim licima iz člana 45. stav 2, člana 144. st. 1. i 2. i člana 359. Zakona o privrednim društvima, te da sudovi nisu mogli svoja rješenja zasnovati na iskazu svjedoka V.V. koji duguje apelantu znatno veći iznos na ime pričinjene štete. S obzirom da se radi o povezanim licima, apelant smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za kompenzaciju, te da su redovni sudovi bili dužni, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, razmotriti obligaciono-pravne zahtjeve između povezanih lica. Apelant smatra da je određivanjem sudske mjere obezbjeđenja na apelanta stavljen prevelik i nesrazmjeran teret, budući da su redovni sudovi, umjesto da blokiraju samo imovinu iz spornog ugovora o kupoprodaji, blokirali cjelokupnu apelantovu imovinu. Apelant navodi da je predmetnom mjerom obezbjeđeno potraživanja predlagača kao tužitelja, a da uplaćenim jemstvom apelantu nije pokrivena stvarna šteta ni 1%, te da je stoga sudska mjera obezbjeđenja i u tom dijelu proizvoljna i nezakonita. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere bez posebnog obrazlaganja tog zahtjeva.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4545/11 ("Parma trend" d.o.o. Trn) | Sudska praksa | Aktio