Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2427/09 (N. S. i J. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2427/09
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2427/09, rješavajući apelaciju Nataše Savić i Jovana Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nataše Savić i Jovana Savića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pred Opštinskim sudom u Bihaću okončan sudskom nagodbom broj 17 0 P 014426 05 P od 24.
septembra 2009. godine.
U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Nataši Savić i Jovanu Saviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nataša Savić i Jovan Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Veternika, Republika Srbija, koje zastupa Stevo Vojinović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 30. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u postupku pred Opštinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu koji je zaveden pod brojem P-249/05.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 22. januara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog suda 18. novembra 2011. godine. Od Opštinskog suda zatraženo je 18. novembra 2011. godine da dostavi kompletan sudski spis.
3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. februara 2010. godine, a spis je dostavio 23. novembra 2011. godine. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. novembra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda na apelaciju dostavljen je apelantima 12. februara 2010. godine, a odgovor Kantonalnog suda 28. novembra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. U saobraćajnoj nesreći koja se desila 11. septembra 1984. godine smrtno je stradala Olgica Savić.
7. Apelanti (Nataša Savić, u tom momentu maloljetna kćerka Olge Savić, i Jovan Savić, brat Olge Savić) i još dva lica (članovi familije) podnijeli su tužbu protiv ZOIL-a Sarajevo, Filijala Bihać (kasnije „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo; u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbu su podnijeli Opštinskom sudu u Bihaću 31. marta 1986. godine, radi naknade štete.
8. Opštinski sud u Bihaću je donio Presudu broj P-329/86 od 16. maja 1991. godine. Navedenom presudom sud je obavezao tuženog da apelantkinji isplati na ime duševnih bolova zbog smrti majke iznos određen u presudi, kao i da joj na ime rente zbog izgubljenog izdržavanja isplati određene iznose za precizirani period od 1984. godine pa ubuduće, kao i da apelantu na ime duševnih bolova zbog smrti sestre isplati određeni iznos.
9. Apelanti i tuženi su 13. i 14. januara 1992. godine izjavili žalbu protiv prvostepene presude.
10. Apelanti su 27. novembra 2002. godine poslali dopis Opštinskom sudu (navodeći da su već u Opštinskom sudu intervenisali 20. avgusta i 14. oktobra 2002. godine), u kom su tražili informaciju o predmetu, odnosno tražili da im se dostavi odluka o žalbi, ukoliko je donesena, odnosno da se predmetni podnesak tretira kao prijedlog za nastavak postupka, ukoliko je donesena odluka o prekidu postupka.
11. Sutkinja Opštinskog suda je 2. decembra 2002. godine napisala izjavu (dostavljena predsjedniku suda, radi davanja informacije apelantima) u kojoj je navela da prvostepena presuda nije postala pravosnažna, da su žalbe dostavljene na odgovor protivnim stranama, te da će spis nakon isteka roka za odgovor biti dostavljen Kantonalnom sudu.
12. Opštinski sud je poslao žalbe na odgovor apelantima 2. decembra i tuženom 9. decembra 2002. godine. Apelanti su dostavili odgovor na žalbu 12. decembra 2002. godine.
13. Apelanti su u nekoliko navrata urgirali što hitnije donošenje odluke povodom žalbe.
14. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-21/03 od 30. marta 2005. godine. Tom presudom sud je žalbu apelanata u cijelosti usvojio, a žalbu tuženog djelimično, pa je osporenu presudu ukinuo u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev za određivanje rente preko dosuđenog iznosa, u dijelu u kom je dosuđena renta u apelantkinjinu korist od 1. januara 1990. godine pa nadalje, u dijelu u kom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev po osnovu duševnih bolova preko dosuđenog iznosa, kao i u dijelu u kom je odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Spis je dostavljen prvostepenom sudu 26. aprila 2005. godine (novi broj P- 249/05).
15. Apelanti su urgirali da se predmet što hitnije riješi (6. maja 2005. godine, 2. februara 2007. godine).
16. Apelanti su, u skladu sa članom 53 Zakona o parničnom postupku, uredili tužbu 7. februara 2007. godine.
17. Opštinski sud zakazao je i održao pripremno ročište 7. marta 2007. godine. Opštinski sud je odredio da se na ročištu za glavnu raspravu (između ostalih dokaza) sprovede vještačenje, odredio vještaka i naložio izradu nalaza i mišljenja u roku od 20 dana. Opštinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 15. maj 2007. godine.
18. Vještak je 10. maja 2007. godine obavijestio Opštinski sud da zbog nedostatka potrebne dokumentacije neće moći uraditi nalaz i mišljenje. Na upit Opštinskog suda (2. februar 2010. godine) vještak je 5. marta 2010. godine obavijestio Opštinski sud da ne može udovoljiti zahtjevu za vještačenje jer nije položio ispit za vještake.
19. Opštinski sud je pozvao stranke za 4. maj 2010. godine, radi određivanja novog vještaka, održao ročište i imenovao novog vještaka. Vještak je 15. avgusta 2010. godine sačinio nalaz i mišljenje, a Opštinski sud je zakazao ročište za 24. septembar 2010. godine.
20. Opštinski sud je 24. septembra 2010. godine održao glavnu raspravu, te donio Rješenje broj 17 0 P 14426 05 P kojim stranke zaključuju sudsku nagodbu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti se žale da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo o zabrani zloupotrebe prava i sloboda iz člana 17 Evropske konvencije. U momentu podnošenja apelacije apelanti su naveli da je nakon njihovih urgencija (iz 2002. godine) Kantonalni sud donio odluku o žalbi (30. marta 2005. godine). Odlukom Kantonalnog suda predmet je u jednom dijelu vraćen na ponovni postupak, Opštinski sud je zakazao dva ročišta i spis „miruje“. Apelanti su izrazili sumnju da se postupak ne rješava zbog primjene principa monetarnog nominalizma, odnosno zbog pretvaranja YU dinara u KM. Apelanti se žale na neefikasnost, te traže brže postupanje u predmetu, navodeći da su ovakvim postupkom sudova osiromašeni. Apelanti su istaknuli da im je povrijeđeno pravo na imovinu radnjama monetarne depresijacije, te da nema pravičnog odnosa, pa im je zbog toga povrijeđeno i pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Apelanti su tražili da Ustavni sud naredi Opštinskom sudu da predmet odmah uzme u rad, kao i da Federaciju Bosne i Hercegovine obaveže da im zbog dužine trajanja postupka isplati naknadu u iznosu od po 7.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je odluka u predmetu donesena 1991. godine, a da je predmet do 30. marta 2005. godine bio na rješavanju u Kantonalnom sudu. Opštinski sud je, takođe, naveo da je u međuvremenu bio rat. Dalje, Opštinski sud je naveo da je nastavio postupak i preduzeo određene radnje „do zakazivanja glavne rasprave koju očekuje uskoro“.
23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je odlučio u razumnom roku, pa je tražio da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 st. 1 i 3 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Član 228 Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su se apelanti u momentu podnošenja apelacije žalili da nisu dobili konačnu odluku. U konkretnom slučaju, apelanti se pozivaju na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na „suđenje u razumnom roku“, zato što Opštinski sud u momentu podnošenja apelacije u ponovnom postupku nije duži period donio odluku, dakle apelanti nisu mogli doći do konačne odluke. Apelanti su naveli i povredu prava na imovinu zbog nedonošenja konačne odluke, kao i povredu člana 17 Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u toku trajanja ovog apelacionog postupka pred Opštinskim sudom zaključena sudska nagodba kojom je postupak okončan. Međutim, imajući u vidu da se apelanti žale na nemogućnost dobijanja konačne odluke duži period, kao i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu zloupotrebe prava i sloboda, zbog nedonošenja odluke u njihovom predmetu. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sistem organizuje tako da njeni sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 206-A, str. 10 i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, pa se time dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da su apelanti 31. marta 1986. godine pokrenuli postupak radi naknade štete. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do okončanja postupka pred Opštinskim sudom, dakle period od skoro 15 godina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 24 godine i šest mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
35. Imajući u vidu tužbeni zahtjeva apelanata i činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterijuma koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine postupka, nije uticala na trajanje predmetnog postupka, te se, stoga, Ustavni sud neće posebno baviti tim pitanjem.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine) u predmetnom postupku bila donesena prvostepena presuda na koju su apelanti i tuženi izjavili žalbe. Dakle, u tom trenutku predmetni postupak je bio u fazi rješavanja povodom žalbi. Ustavni sud zapaža da su se apelanti obratili Opštinskom sudu u avgustu 2002. godine, te su tražili da im se dostavi drugostepena presuda (ukoliko je u međuvremenu donesena), odnosno da se podnesak apelanata smatra prijedlogom za nastavak postupka (ukoliko je doneseno rješenje o prekidu postupka).
37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanti u periodu od šest godina i osam mjeseci, koliko je prošlo od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do obraćanja Opštinskom sudu, nisu interesovali za predmetni postupak. S obzirom na činjenicu da se apelanti preko šest godina nisu interesovali za predmet, iako su imali saznanje o prvostepenoj presudi (i izjavljenoj žalbi), Ustavni sud će navedeni period od preko šest godina staviti na teret apelantima, kao doprinos dužini postupka.
38. Ustavni sud zapaža da je od „prijedloga apelanata da se postupak nastavi ili da im se uruči odluka po žalbi“ Opštinski sud u roku od mjesec dana dostavio parničnim strankama žalbu na odgovor i predmet proslijedio Kantonalnom sudu, kom su trebale dvije godine da odluči o žalbi. Nakon toga, spis je vraćen prvostepenom sudu (26. april 2005. godine) na ponovno odlučivanje. I prvostepenom sudu su trebale skoro dvije godine da zakaže pripremno ročište (7. mart 2007. godine). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u periodu od pet godina i pet mjeseci, koliko je pred prvostepenim sudom trajao ponovni postupak, do zaključenja sudske nagodbe (24. septembar 2010. godine), zakazao pripremno ročište i odredio vještačenje, da bi nakon skoro tri godine (opet potpune neaktivnosti suda do 25. februara 2010. godine i ročišta zakazanog za 4. maj 2010. godine) pribavio nalaz od drugog vještaka, te potom zakazao ročište za glavnu raspravu na kojoj je zaključena sudska nagodba. Opštinski sud nije ničim opravdao svoje postupanje u navedenom predmetu. Imajući u vidu tužbeni zahtjev apelanata, pogotovo u odnosu na apelantkinju koja je u vrijeme podnošenja tužbe bila maloljetna i tražila mjesečnu rentu zbog izgubljenog izdržavanja usljed smrti majke, te značaj koji je predmetni postupak imao za nju, Ustavni sud primjećuje da su sudovi trebali posvetiti posebnu pažnju konkretnom predmetu, te težiti njegovom što hitnijem rješavanju. Sudovi su propustili to da učine i time, s obzirom na trajanje predmetnog postupka i odredbe relevantnog procesnog prava koje regulišu rokove za preduzimanje procesnih radnji u parničnom postupku i koje pred sudove stavljaju zadatak da postupak sprovedu bez odugovlačenja (član 10 ZPP), iskazali neefikasnost u sprovođenju predmetnog postupka.
39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od 14 godina i osam mjeseci može u pretežnom dijelu staviti na teret sudovima, posebno Opštinskom sudu, koji nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da postoji i određen doprinos apelanata dužini trajanja postupka, koji, ipak, nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
41. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 14 godina i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
43. Ustavni sud primjećuje da su se apelanti žalili na pravo na imovinu i pravo na zabranu zloupotrebe prava i sloboda, a zbog nemogućnosti dobijanja konačne odluke. Međutim, imajući u vidu zaključak u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, kao i da je postupak okončan, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak trajao 14 godina i osam mjeseci, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pri čemu odgovornost za dužinu postupka u pretežnom dijelu snose redovni sudovi, naročito Opštinski sud. Pri tome, postoji i određen doprinos apelanata dužini trajanja postupka, međutim, on nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka.
45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović