Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2045/09 (M. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2045/09
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2045/09, rješavajući apelaciju Momira Soraka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Soraka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 K 000 215 08 KŽK od 16. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 K 000215 06 K od 14. maja 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momir Sorak (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnio je 1. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 K 000 215 08 KŽK od 16. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 K 000215 06 K od 14. maja 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, Područna kancelarija u Višegradu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 6. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 19. oktobra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. novembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 K 000215 06 K od 14. maja 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je na osnovu citiranog člana i uz primjenu odredbi članova 28, 32, 33 i 37 istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom apelant je na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezan da na ime troškova krivičnog postupka isplati iznos od 300,00 KM i na ime troškova vještačenja iznos od 1.000,00 KM. Oštećenu, maloljetnu J. K., ovaj sud je, na osnovu odredbe člana 108 stav 3 ZKPRS, sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.
7. Prvostepeni sud je, postupajući prema Optužnici Okružnog tužilaštva broj KT-01- 187/06 od 29. decembra 2006. godine, izveo dokaze optužbe i odbrane, nakon čega je, na osnovu nesporno utvrđenih činjenica, utvrdio da je apelant 24. maja 2006. godine u mjestu Bukrići, Opština Rogatica, u namjeri zadovoljavanja polnog prohtjeva, preduzimao polne radnje nad maloljetnom J. K. Na osnovu navedenog, ovaj sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kako je to sud obrazložio u izreci presude, i za čije izvršenje je krivično odgovoran. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, iskaza oštećene i njene majke, iskaza apelanta i svjedoka optuženog, te na osnovu nalaza i mišljenja i iskaza vještaka neuropsihijatra dr Zorice Lazarević i psihologa dr Biljane Nešković utvrdio da su se u radnjama apelanta kao optuženog stekla sva obilježja krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne apelantu sud je ocijenio sve okolnosti značajne za odmjeravanje kazne, shodno članu 37 KZRS, pa je od olakšavajućih okolnosti kod apelanta kao optuženog našao da nije ranije osuđivan i da je porodični čovjek. Dakle, ocjenjujući navedene olakšavajuće okolnosti kod apelanta i stepen krivične odgovornosti, te jačinu povrijeđenog zaštićenog dobra, Osnovni sud je apelantu izrekao minimalnu kaznu zatvora, kaznu od jedne godine, propisanu članom 195 stav 1 KZRS, smatrajući da će se izrečenom kaznom u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije. Na osnovu člana 99 stav 1 ZKPRS, Osnovni sud je, takođe, apelanta obavezao da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 300,00 KM, a na ime troškova vještačenja iznos od 1.000,00 KM. Sem toga, na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS, sud je oštećenu, maloljetnu J. K., uputio na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, jer se oštećena do kraja glavnog pretresa nije izjasnila o visini imovinskopravnog zahtjeva.
8. Okružni sud je u krivičnom predmetu protiv apelanta, zbog krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS, nakon održanog glavnog pretresa 16. aprila 2009. godine, postupajući prema Rješenju ovog suda broj 91 0 K 000215 08 KŽ od 4. novembra 2008. godine, kojim je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj 91 0 K 000215 06 K od 14. maja 2008. godine, donio presudu kojom je apelant proglašen krivim što je 24. maja 2006. godine u mjestu Bukrići, Opština Rogatica, u namjeri zadovoljavanja polnih prohtjeva prema oštećenoj i maloljetnoj J. K. preduzimao polne radnje. Time je apelant počinio krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS, pa mu je na osnovu istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 46 i 47 navedenog zakona, sud izrekao uslovnu osudu kojom je utvrđeno da mu se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od dana pravosnažnosti ove presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je, takođe, na osnovu člana 99 stav 1 ZKPRS, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.150,00 KM i paušal u iznosu od 150,00 KM, a oštećena je, na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS, sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućena na parnicu.
9. Okružni sud je naveo da je, s ciljem ispravnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom, ponovo izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza, tako što je pred vijećem ovog suda neposredno i ponovo izvodio dokaze saslušanjem oštećene i njene majke, te iskaz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr Zorice Lazarević i psihologa dr Biljane Nešković. Sud je na osnovu analize svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 287 stav 2 i člana 296 stav 7 ZKPRS, zaključio da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim kao u izreci presude počinio krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS. Okružni sud je, takođe, ocijenio da je prvostepeni sud apelantove radnje opisao u njihovoj realnoj djelatnosti kao objektivnoj komponenti, uz jasno izražen elemenat apelantove svijesti i volje, koje definišu njegov psihički odnos prema tim radnjama, pa je ovakav opis, prema ocjeni suda, po svom sadržaju određen i odgovara biću navedenog krivičnog djela sa svim potrebnim elementima za razdvajanje od drugih krivičnih djela. Prema tome, Okružni sud je zaključio da su se apelantovim radnjama ostvarili svi elementi bića navedenog krivičnog djela, posebno imajući u vidu činjenicu da se iskazi svjedoka odbrane u svemu međusobno podudaraju i da su povezani sa drugim materijalnim dokazima, nalazima i iskazima vještaka neuropsihijatra dr Zorice Lazarević i nalazom i iskazom psihologa dr Biljane Nešković, koji opis po svom sadržaju jasno odgovara biću navedenog krivičnog djela. Nalazom vještaka je konstatovano da je oštećena, maloljetna J. K., lice u razvoju sa intelektualnim kapacitetima na nivou prosjeka, bez poremećaja ponašanja i psihopatologije razvojnog perioda, te da su mentalni kapaciteti oštećene na nivou njenog kalendarskog uzrasta. Dalje je utvrđeno da je oštećena izvršenjem navedenog krivičnog djela doživjela šok, potom uznemirenost i «zabrinutost da će se nešto strašno desiti», kao i poniženje, s tim da njeno ponašanje nije ukazivalo na postojanje motiva za davanje lažnog iskaza. Okružni sud je, takođe, ukazao na to da iz zakonske odrednice krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret na osnovu izvedenih dokaza proizilazi da se radnje koje je apelant preduzimao prema oštećenoj smatraju polnim radnjama, koje treba da služe zadovoljenju njegovog polnog nagona, pa se, prema tome, cjelokupna komunikacija i apelantove radnje koje je preduzeo prema oštećenoj, a koje su na osnovu izvedenih dokaza nesporno dokazane, prema ocjeni suda, smatraju kao dovoljan nivo tjelesnog kontakta sa djetetom koji ima sva obilježja krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS. Sem toga, Okružni sud je zaključio da apelantova odbrana svojim dokazima nije uspjela osporiti utvrđene činjenice i izvedene dokaze, pa, analogno tome, sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane jer je zaključio da oni nemaju neposredna saznanja o predmetnom događaju, odnosno njihovi iskazi se odnose samo na svjedočenje o samoj apelantovoj ličnosti. Okružni sud je, takođe, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant bio u mogućnosti da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima, da je inkriminisane radnje preduzimao voljno i bio svjestan posljedice. Međutim, odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije koju će izreći apelantu, ovaj sud je, za razliku od prvostepenog suda, pošao od svrhe kažnjavanja propisane članom 28 KZRS, imajući pri tome u vidu navedene okolnosti, u smislu odredbe člana 37 stav 1 KZRS, koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Dakle, sud je od olakšavajućih okolnosti ocijenio da apelant nije ranije osuđivan, te je, imajući u vidu njegovu starosnu dob, korektne odnose do ovog događaja sa porodicom oštećene, njegove porodične prilike, što ukupno čini osnov da se apelantu može izreći i upozoravajuća sankcija, primjenom čl. 46 i 47 KZRS apelantu izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju i vremenom provjeravanja kao u izreci presude. Iako je uslovna osuda kao upozoravajuća sankcija prvenstveno inspirisana specijalnom prevencijom, Okružni sud smatra da će se u konkretnom slučaju njenim izricanjem ostvariti i opšta prevencija, kao jedan od segmenata sadržanih u okviru svrhe krivične sankcije. Na osnovu člana 99 stav 1 ZKPRS, sud je apelanta obavezao da mu na ime troškova krivičnog postupka isplati iznos od 1.150,00 KM, a kako oštećena tokom trajanja postupka nije postavila imovinskopravni zahtjev, to je sud oštećenu, u skladu sa odredbom člana 108 stav 3 ZPKRS, uputio da taj zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Apelant prvenstveno u apelaciji navodi hronologiju postupanja sudova u konkretnoj pravnoj stvari. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da nije počinio radnje koje su mu stavljene na teret, pa čak i da su učinjene, smatra da se tim radnjama ne stiču zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela za koje je osuđen. Smatra da za ostvarenje krivičnog djela iz člana 195 stav 1 KZRS nije dovoljan bilo kakav kontakt sa djetetom, nego da takav kontakt mora predstavljati obljubu ili neku drugu polnu radnju. Ističe da je tačno da zakon ne definiše pojam polne radnje, za što smatra da je suprotno zakonskim principima, a to, prema njegovom mišljenju, dovodi do određene pravne nesigurnosti građana, pa smatra da preširoko tumačenje pojma krivičnog djela polnog nasilja nad djetetom šteti i njegovom interesu, zbog čega je u sredini u kojoj živi bio neopravdano žigosan, kao i interesu oštećene, u smislu «da je nad njom učinjeno nešto mnogo gore od onoga što je stvarno učinjeno». Ističe da ni drugostepeni sud u obrazloženju presude nije dao dovoljno i valjano obrazloženje zašto smatra da se ipak radi o navedenom krivičnom djelu, jer je odgovor na to pitanje bio od suštinske važnosti za konkretan slučaj. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno pravo zagarantovano članom 7 stav 1 Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da svako ima pravo na zaštitu protiv arbitrarnog krivičnog gonjenja i osude i pravo da mu se sudi i da bude kažnjen samo na osnovu zakona.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenim u presudi ovog suda od 16. aprila 2009. godine, a kojom tvrdi da ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
12. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je sud nepristrasno i profesionalno sproveo postupak protiv apelanta uz poštovanje svih prava koja su mu zagarantovana, pa predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
13. U Krivičnom zakonu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Svrha kažnjavanja U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:
1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.
Kazna zatvora Član 32. st. 1. i 2.
(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana, niti duža od dvadeset godina.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela izvršenim s umišljajem, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset i pet do četrdeset i pet godina (dugotrajni zatvor).
Izricanje kazne zatvora Član 33.
(1) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.
(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37. stav 1.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
Uslovna osuda Član 46. stav 1.
(1) Uslovnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
Uslovi za izricanje uslovne osude Član 47.
(1) Učiniocu se uslovnom osudom može utvrditi samo kazna zatvora do dvije godine ili novčana kazna.
(2) Pri odluci da li će izreći uslovnu osudu, sud će ocijeniti da li se od učinioca sa osnovom može očekivati da ubuduće neće vršiti krivična djela iako kazna, kojom mu se prijeti, ne bude izvršena, a na osnovu svih okolnosti važnih za takvu ocjenu.
(3) Ako je učiniocu utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.
Član 195. stav 1.
Polno nasilje nad djetetom (1) Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase: Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 7.
Pravo na odbranu (3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 K 000 215 08 KŽK od 16. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant osporava presude Okružnog suda i Osnovnog suda tvrdeći da su mu navedenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza.
22. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
23. Ustavni sud u vezi sa ovim apelantovim navodima zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Potvrđujući pravilnost prvostepene presude, u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, Okružni sud je jasno ukazao na to da se iskazi svjedoka odbrane u svemu međusobno podudaraju i da su povezani sa drugim materijalnim dokazima, nalazom i iskazom vještaka neuropsihijatra dr Zorice Lazarević i nalazom i iskazom vještaka psihologa dr Biljane Nešković, koji opis po svom sadržaju jasno odgovara biću navedenog krivičnog djela. Analogno tome, sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane zbog toga što sud smatra da oni nemaju neposredna saznanja o predmetnom događaju, odnosno zbog toga što je utvrdio da se njihovi iskazi odnose samo na svjedočenje o samoj apelantovoj ličnosti. Sem toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno na osnovu činjeničnog utvrđenja ukazali na to da su apelantove radnje opisane u njihovoj realnoj djelatnosti kao objektivnoj komponenti uz jasno izražen elemenat apelantove svijesti i volje, koje definišu njegov psihički odnos prema tim radnjama, pa je ovakav opis, prema ocjeni sudova, po svom sadržaju određen i odgovara biću navedenog krivičnog djela. Ustavni sud, takođe, smatra da je Okružni sud jasno istakao da je apelantova odbrana analizirana i ocijenjena u vezi sa ostalim dokazima, da je na okolnost psihičkog stanja oštećene u vrijeme izvršenja krivičnog djela sprovedeno vještačenje posredstvom vještaka neuropsihijatra i psihologa, a na osnovu kog je zaključeno da je apelant bio u mogućnosti da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima, da je inkriminisane radnje preduzimao voljno i bio svjestan posljedice. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nalaze vještaka prihvatili kao objektivne i stručne, te je, dovodeći nalaze u vezu sa drugim dokazima, utvrđena apelantova odgovornost.
24. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, za razliku od prvostepenog suda, odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije koju je izrekao apelantu, pošao od svrhe kažnjavanja propisane članom 28 KZRS, pri tome ocjenjujući okolnosti, u smislu odredbe člana 37 stav 1 KZRS, koje su od značaja za odmjeravanje kazne, kao i olakšavajuće okolnosti u odnosu na odluku prvostepenog suda, imajući u vidu da apelant nije ranije osuđivan, te njegovu starosnu dob, korektne odnose do ovog događaja sa porodicom oštećene i njegove porodične prilike. To je ukupno dovelo do toga da se apelantu može izreći i upozoravajuća sankcija, pa mu je sud primjenom čl. 46 i 47 KZRS izrekao uslovnu osudu sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju i vremenom provjeravanja kao u izreci ove presude.
25. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku sproveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, te uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i ubjedljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili da su se apelantovim radnjama stekla bitna obilježja bića krivičnog djela za koje mu je izrečena sankcija kao u izreci drugostepene presude, te da su u svojim zaključcima dali obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
26. Član 7 stav 1 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
27. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije navodeći da svako ima pravo na zaštitu protiv arbitrarnog krivičnog gonjenja i osude i pravo da mu se sudi i da bude kažnjen samo na osnovu zakona.
28. Ustavni sud ukazuje na to da garancija sadržana u članu 7 Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7 Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom 15 Evropske konvencije, nije dozvoljeno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije ni u vrijeme rata ili druge javne opasnosti. Član 7 Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se obezbjeđuje uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu osporenim odlukama za krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 1 KZRS sud na osnovu istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 46 i 47 navedenog zakona izrekao uslovnu osudu, kojom je utvrđeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
30. Kako iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi, apelant je navedeno krivično djelo počinio 2006. godine, pa je i osuđen u skladu sa KZRS («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenog krivičnog djela i u kom zakonu je to djelo propisano kao krivično djelo. Ustavni sud, takođe, nalazi da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje navedene zakonske odredbe u pogledu bića počinjenog krivičnog djela za koje je apelantu izrečena kazna, koje je kao takvo propisano u KZRS i koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantova krivičnopravna odgovornost za krivična djela za koja je osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Takođe, u osporenim presudama su navedeni jasni i precizni razlozi u pogledu dokaza koji su prihvaćeni i onih koji nisu, uz obrazloženje koje ni u kom slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije jer je apelantu izrečena kazna za krivično djelo propisano u zakonu.
32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović