Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1908/09 (J. M.)

Odluka donesena 20. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1908/09

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1908/09, rješavajući apelaciju Jure Miškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jure Miškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000616 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-08-000021 od 11.

februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 2371/05 od 14. novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jure Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokatice iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000616 od 26. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-08- 000021 od 11. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2371/05 od 14. novembra 2007. godine. Apelant je 20. juna i 5. oktobra 2011. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od tuženih Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i M. Ć. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetužena ili četvrtotuženi, odnosno tuženi), učesnika u parničnom postupku, zatraženo je 14. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. septembra 2009. godine, Kantonalni sud 5. oktobra 2009. godine, Općinski sud 23. septembra 2009. godine, a četvrtotuženi 5. oktobra 2010. godine. Ostali tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2010. godine.

5. Četvrtotuženi je podnio dvije urgencije za okončanje postupka pred Ustavnim sudom (2. i 14. juna 2011. godine), a trećom urgencijom od 5. septembra 2011. godine je tražio da Ustavni sud što prije riješi predmet ili donese privremenu mjeru kojom bi obustavio postupak njegovog deložiranja «kao zakonskog posjednika stanarskog prava na predmetnom stanu». Kako zahtjev za donošenje privremene mjere, u skladu sa članom 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, može tražiti samo apelant, odnosno podnosilac zahtjeva, to Ustavni sud ovaj zahtjev učesnika u postupku nije ni razmatrao.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Upravni postupak

7. Apelant je Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u ul. Kemala Kapetanovića br. 4/pr, stan broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

8. Komisija je donijela Odluku broj 203-6521-1/1 od 28. maja 2002. godine kojom je potvrdila da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornog stana. Odredbom člana 7. Odluke određeno je da apelant može stupiti u posjed predmetne nekretnine u roku određenom Zakonom o izvršenju odluka Komisije.

9. Apelant je 21. augusta 2002. godine podnio zahtjev nadležnom organu Općine Novo Sarajevo za izvršenje navedene odluke Komisije.

10. Odlukom Komisije broj R-203-6521-1/1-01-501/04 od 18. novembra 2005. godine usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane/obrane za ponovno razmatranje prvobitne odluke Komisije od 28. maja 2002. godine, te je ta odluka stavljena van snage. U obrazloženju odluke je navedeno da je apelant kao vojno lice nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ne može smatrati raseljenim licem i izbjeglicom.

11. Nakon toga, Federalno ministarstvo odbrane/obrane je Rješenjem broj 27-18-17-34-9-2370- 1/05 od 28. decembra 2005. godine dodijelilo sporni stan M. Ć., koji je ušao u posjed predmetnog stana.

12. Odlučujući povodom apelantovog zahtjeva za preispitivanje odluke od 18. novembra 2005. godine, Komisija je usvojila zahtjev, te je svojom odlukom od 27. oktobra 2006. godine prethodnu odluku stavila van snage.

13. Zaključkom općinskog načelnika Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: općinski načelnik), donesenim putem nadležne službe broj 05-23-1027/03 od 16. januara 2007. godine (a ne kako očigledno greškom stoji 2006. godine), odlučeno je da se nastavlja postupak izvršenja Odluke Komisije broj 203-6521-1/1 od 28. maja 2002. godine, te da će se postupak nastaviti donošenjem zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Komisije od 28. maja 2002. godine. Žalba M. Ć. podnesena protiv predmetnog zaključka je odbijena Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: Uprava za geodetske poslove) broj 25-31-2943/07 D od 22. marta 2007. godine.

14. Dalje, Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe za stambene i komunalne poslove broj 05-23- 1027/03 od 12. aprila 2007. godine dopušteno je izvršenje Odluke Komisije broj 203-6521-1/1 od 28. maja 2002. godine (kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik spornog stana). Navedenim zaključkom apelantu je stavljen na raspolaganje sporni stan, a M. Ć. naloženo da se iseli iz stana, bez prava na alternativni smještaj.

15. Nakon toga, Zaključkom općinskog načelnika broj 05-23-1027/03 od 21. maja 2007. godine obustavljen je postupak izvršenja Odluke Komisije broj 203-6521-1/1 od 28. maja 2002. godine, koja glasi na ime apelanta kao savjesnog posjednika spornog stana, do rješavanja predmeta – zahtjeva M. Ć. za ponovno preispitivanje Odluke Komisije broj R-203-6521-1/1-01-501-38/06 od 27. oktobra 2006. godine.

16. Rješavajući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Zaključka općinskog načelnika broj 05-23- 1027/03 od 21. maja 2007. godine (zaključak o obustavi postupka), Uprava za geodetske poslove je Rješenjem broj 25-31-5981/07 D od 6. jula 2007. godine odbila žalbu kao neosnovanu. Međutim, Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000834 od 29. septembra 2008. godine, koja je donesena u upravnom sporu, apelantova tužba je uvažena, te su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

17. U ponovljenom postupku, postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, Zaključkom općinskog načelnika broj 05-23-1072/03 od 26. novembra 2008. godine prekinut je postupak izvršenja Odluke Komisije broj 203-6521-1/1 od 28. maja 2002. godine. Postupak je prekinut zbog rješavanja upravnog spora pred Sudom BiH pokrenutog povodom tužbe Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva radi poništenja Odluke Komisije broj R-203-6521-1/1-01-501- 38/06 od 27. oktobra 2006. godine. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i imovinskopravnih poslova broj 25-31-8505/08 od 29. decembra 2008. godine apelantova žalba izjavljena protiv ovog zaključka odbijena je kao neosnovana.

18. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant, nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, uveden u posjed, a što se može zaključiti iz zapisnika o apelantovom uvođenju u posjed spornog stana od 28. septembra 2011. godine, koji je apelant dostavio u dopuni apelacije od 5. oktobra 2011. godine.

b) Parnični postupak

19. Apelant je 1. jula 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih. Tražio je da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu spornog stana, zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ-SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA «Beograd» (kao prodavca). Apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi čl. 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

20. Presudom Općinskog suda broj P-2371/05 od 14. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu spornog stana, zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ-SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA «Beograd» (kao prodavca). Dispozitivom drugog dijela presude je utvrđeno da se kao neosnovan odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi dužan izdati nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da u knjizi položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva na stanu, a u protivnom će upis izvršiti na osnovu ove presude. Dalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavno Rješenje pravnog prednika prvotužene, drugotužene i trećetužene broj 27-18-17- 34-9-2370-1/05 od 28. decembra 2005. godine, kojim je četvrtotuženom M. Ć. kao privremenom korisniku stana dodijeljen stan na korištenje, kao i da mu se naloži da apelantu preda u posjed sporni stan u ispravnom stanju.

21. Općinski sud je u obrazloženju osporene presude naveo sadržaj provedenih dokaza, te istakao da je Zakonom o prodaji stanova, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova («Službene novine FBiH» broj 54/04) mijenjan član 39. Zakona, te je sud naveo sadržaj izmijenjene odredbe. Sud je utvrdio da apelant nije ostvario povrat stana jer je postupak izvršenja Odluke Komisije od 28. maja 2002. godine obustavljen dok se ne riješi zahtjev M. Ć. koji je zatražio ponovno preispitivanje Odluke Komisije. Dalje, Općinski sud je zaključio da je apelant u spisu predmeta dostavio Ugovor o kupoprodaji/otkupu nekretnine pod brojem 3513-1104-4 od 19. marta 1992. godine, a u toku postupka nije dokazao da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, kako je to propisano zakonom. Zbog toga, kako je zaključio Općinski sud, ugovor ne ispunjava uvjete punovažnosti koje propisuje član 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Sud je istakao da je apelant naveo da je navedeni promet nekretnina oslobođen plaćanja poreza na promet na osnovu odluke Gradske uprave društvenih prihoda Grada Sarajevo, međutim, navedeni ugovor ne sadrži pečat nadležne poreske službe, kako je to propisano zakonom. Dalje, kako je naveo Općinski sud, apelant je, u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), bio dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i u skladu sa članom 134. stav 1. ZPPFBiH podnijeti ispravu – ugovor na koji se poziva kao dokaz svojih navoda, odnosno da ugovor ispunjava uvjete pravne valjanosti koji su propisani zakonom. Navedeno je da u konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, ugovor koji je priložen uz tužbu i koji je ocijenjen kao dokaz u predmetnom postupku ne sadrži pečat nadležne poreske službe, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u izreci presude.

22. Općinski sud je zaključio da zbog navedenih razloga predmetni ugovor nije pravno valjan, te da su neosnovani i tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o dodjeli stana M. Ć. i zahtjev za predaju u posjed stana apelantu.

23. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-08-000021 od 11. februara 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Pri tome, Kantonalni sud je citirao izmijenjeni član 39. navedenog zakona koji glasi: «Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA […] i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku». Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, potrebno je da su ispunjeni svi elementi iz navedenog člana da bi se ugovor o otkupu stana koji je apelant zaključio sa SSNO-om prihvatio kao pravno valjan. Svi ovi elementi se traže kumulativno i to: da je kupoprodajni ugovor o otkupu stana zaključen u pisanoj formi do 6. aprila 1992. godine, da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i da je kupac cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pouzdan način, uvidom u original ugovora o otkupu stana, utvrdio da apelant nije dostavio ovaj ugovor na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Naime, na ugovoru nema pečata Poreske službe Općine Novo Sarajevo, koji se prema tada važećem Zakonu o porezu na promet utisnuo na svaki ugovor koji je dostavljen poreskoj upravi. Kantonalni sud nije prihvatio navode žalbe da je u ovoj pravnoj stvari valjalo primijeniti Zakon o prometu nepokretnosti jer je on važio u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i na osnovu kojeg bi se ovaj kupoprodajni ugovor mogao prihvatiti kao pravno valjan. Dalje je navedeno da je Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo RBiH propisano da su ništavni ugovori o prodaji stanova i druge imovine zaključeni na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Kantonalni sud je, osim toga, naveo da je tako donesen Zakon o prodaji stanova koji je prvostepeni sud pravilno primijenio u ovoj pravnoj stvari. Također, kako je Kantonalni sud zaključio, neosnovano se apelantovom žalbom navodi Presuda Vrhovnog suda broj GVL 8/1 u odnosu na formu ugovora o kupoprodaji stana zato što se isto stanovište primjenjuje samo na civilne stanove, a ne i na vojne. I konačno, Kantonalni sud je zaključio da se neosnovano apelantovom žalbom ističe da je trebalo poništiti akt o dodjeli stana četvrtotuženom jer je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari zaključkom Općine Novo Sarajevo od 21. maja 2007. godine postupak za izvršenje Odluke Komisije obustavljen.

24. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000616 od 26. maja 2009. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pošli od toga da apelant nije dokazao da je zaključeni kupoprodajni ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, što je bio jedan od kumulativnih uvjeta propisanih navedenom odredbom Zakona o prodaji. Preostala tri kumulativna uvjeta (da je kupoprodajni ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa zakonom, da je u cijelosti izmirena) apelant je ispunio. Vrhovni sud je, također, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant ne stanuje u spornom stanu, jer je postupak povodom Odluke Komisije broj 203-652-1/1 od 28. maja 2002. godine obustavljen zaključkom Općine Novo Sarajevo od 21. maja 2007. godine, protiv kojeg je apelant podnio žalbu 11. juna 2007. godine i postupak još nije završen, na osnovu čega su nižestepeni sudovi zaključili da apelant nije ostvario povrat stana. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredaba materijalnog prava i parničnog postupka odbio apelantov zahtjev, što je drugostepeni sud prihvatio, pa Vrhovni sud smatra da je presuda drugostepenog suda, koja je predmet revizije, pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je odbio apelantov revizioni prigovor da je ugovor ovjerio u nadležnoj poreskoj upravi. Naime, nižestepeni sudovi su prihvatili kao utvrđeno da apelant nije dokazao da je ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, kako je to propisano zakonom, tim prije što je nižestepeni sud utvrdio tu činjenicu, a revizija se ne može izjavljivati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPPFBiH). Vrhovni sud, također, nije prihvatio apelantov revizioni prigovor da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o prometu nepokretnosti, jer se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu, pa se u pogledu sticanja prava vlasništva na stanu primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da su bili ispunjeni svi kumulativni uvjeti da bi se njegov zaključeni ugovor smatrao pravno obavezujućim ugovorom o otkupu stana zaključenim sa SSNO-om, kao ni to da taj stan koristi zakonito, odnosno da se uselio u stan. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda o odbijanju apelantove žalbe pravilno i zakonito donesena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama donesenim u parničnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

26. Apelant navodi da je 19. marta 1992. godine kao kupac zaključio ugovor o kupoprodaji – otkupu spornog stana i isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 60.159,00 dinara. Navedeni promet nekretnina je bio, prema tada važećim propisima, oslobođen poreza na promet, a sam ugovor je potvrdio vojni pravobranilac. Apelant je naveo da je tako na zakonit način stekao svojstvo pretpostavljenog vlasnika na predmetnom stanu. Apelant se nakon toga, 30. marta 2005. godine, obratio Federalnom ministarstvu odbrane/obrane sa zahtjevom za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva. Kako je Federalno ministarstvo odbrane/obrane apelantu dostavilo zahtjev za dopunu dokumentacije koju nije mogao upotpuniti, nije uveden u posjed stana. Nakon toga, apelant navodi da je 1. jula 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja valjanosti ugovora o otkupu nekretnine, uknjižbe u zemljišne knjige i ništavnosti rješenja o dodjeli predmetnog stana četvrtotuženom M. Ć., kao i predaje stana u posjed apelantu. Apelant smatra da su mu donošenjem odbijajućih odluka Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava. Povredu prava na pravičan postupak vidi u pogrešnoj primjeni Zakona o prometu nepokretnosti, jer plaćen porez na promet nekretnina apsolutno nije jedan od uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o prometu nekretnina bio punovažan. Naime, predmetni ugovor o otkupu je bio dostavljen Gradskoj upravi društvenih prihoda, na njemu se nalazi pečat, te je navedeno da se ne plaća porez na promet, prema članu 3. stav 1. tačka 18. Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Zatim, apelant navodi da je, prema članu 48. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, postao pretpostavljeni vlasnik spornog stana koji nije mogao stan uknjižiti jer BiH nije formirala posebne zemljišne knjige u koje se upisuje pravo etažnog vlasništva. Apelant navodi da je državljanin BiH, da nije ostao u aktivnoj vojnoj službi neke od zemalja bivše SFRJ nakon 14. decembra 1995. godine, da mu iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore nije dodijeljen stan na korištenje, niti je dobio kredit za rješavanje stambenog pitanja. Apelant navodi da je zaključenjem ugovora o otkupu predmetnog stana, te isplatom kupoprodajne cijene, u skladu sa članom 29. Zakona o stambenom obezbjeđenju, članom

38. Zakona o stambenim odnosima, članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH i članom 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, izgubio status nosioca stanarskog prava i postao pretpostavljeni vlasnik predmetnog stana. Zbog činjenice da sudovi, kako zaključuje apelant, nisu pravilno primijenili ove zakonske odredbe, povrijeđeno mu je i pravo na pravično suđenje. Iz navedenog je evidentno, kako smatra apelant, da je, prema ugovoru o kupovini stana, stan postao imovina koja je zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Apelant, dalje, navodi da je Odlukom Ustavnog suda broj 14/00 usvojen nedvojben stav da stanarsko pravo predstavlja imovinu sui generis. U mnogim svojim odlukama, kako se zaključuje u apelaciji, Ustavni sud izražava stav da pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako da «uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinca, kao i određena prava pojedinca koja imaju ekonomsku vrijednost». Konačno, povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je kupovinom stana stekao imovinu, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili barem imovinu za koju apelant ima opravdano očekivanje da će je dobiti. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelant vidi u činjenici da su Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu i Ustavni sud u svojim odlukama utvrdili da su lica koja su na osnovu ovakvih ugovora stekli stan prethodno otkupljen iz stambenog fonda JNA stekli pravo da se u zemljišnim knjigama upišu kao njihovi vlasnici. Iz navedenog proizlazi, kako zaključuje apelant, da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu jasno i argumentirano obrazložili zašto su odbili njegovu tužbu, pa je ovakvo postupanje sudova dovelo do proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih i procesnopravnih propisa, te do povrede navedenih ustavnih prava na koje se apelant poziva.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije.

28. Kantonalni sud navodi da osporava navode apelacije i predlaže da se ona odbije.

29. Općinski sud navodi da je postupak vođen u skladu sa pozitivnim propisima Bosne i Hercegovine, posebno ZPPFBiH i odredbama Evropske konvencije.

30. U odgovoru na apelaciju četvrtotuženog se navodi da apelant osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku. Četvrtotuženi navodi da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, član 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U postupku pred prvostepenim sudom, uvidom u original ugovora o otkupu stana, na nesporan način je utvrđeno da apelant nije dostavio ugovor o otkupu predmetnog stana na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, jer na odgovoru nema pečata Poreske službe Općine Novo Sarajevo. S obzirom na to da su svi ostali navodi irelevantni u ovoj pravnoj stvari, a što je potvrđeno i presudama tri sudske instance, učesnik u postupku predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. U dostavljenim urgencijama za rješavanje predmetnog postupka četvrtotuženi je obavijestio Ustavni sud: «[da je] apelant pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu koji je tužbu usvojio i presudio u apelantovu korist (presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003378 09 od 24. februara 2011. godine)», na osnovu koje je naložena deložacija četvrtotuženog.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

32. Zakon o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je u navedenom periodu primjenjivan i na teritoriji Republike BiH («Službeni list SFRJ» broj 84/90), u relevantnom dijelu glasi: Član 20.

Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje. [...] Član 23.

Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima.

Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.

33. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane – Federalno ministarstvo obrane. Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA […] i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

34. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 18/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na pokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 46.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pisanoj formi punovažni su ako su ugovorene strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u završenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta. VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-000616 od 26. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

41. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana koji je apelant zaključio sa SSNO-om, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, pa će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Vezano za apelantove navode da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu jasno obrazložili zašto su odbili njegovu tužbu, Ustavni sud napominje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Apelantovom žalbom prvostepena presuda je osporavana zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a revizijom je drugostepena presuda osporavana zbog svih zakonom propisanih razloga. S obzirom na to da je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli tokom trajanja postupka, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva navedeni član.

43. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance, odlučujući u granicama apelantovog zahtjeva podnesenog u tužbi protiv tuženih, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu spornog stana, koji je apelant zaključio 19. marta 1992. godine. Ovakav stav usvojili su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na apelantove žalbene i revizione navode. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pouzdan način, uvidom u original ugovora o otkupu stana, utvrdio da apelant nije dostavio ovaj ugovor na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Također, utvrđena je činjenica da apelant nije uveden u posjed stana, koji je u međuvremenu dodijeljen drugom licu. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da na ugovoru o otkupu stana nema pečata Poreske službe Općine Novo Sarajevo, koji se, prema tada važećem Zakonu o porezu na promet nepokretnosti, utiskivao na svaki ugovor koji je dostavljen poreskoj upravi. Također, Kantonalni sud je obrazložio zašto nije prihvatio navode žalbe vezane za primjenu Zakona o prometu nepokretnosti, navodeći da je Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo RBiH propisano da su ništavni ugovori o prodaji stanova i druge imovine zaključeni na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Stoga, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je u ovoj pravnoj stvari pravilno primijenio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, konkretno član 39. tog Zakona, a kojim odredbama je regulirano postupanje u situaciji kada su nosioci stanarskog prava zaključili ugovor o otkupu stana na osnovu Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koji oni koriste. Dalje, proizlazi da je ove razloge u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, pri čemu je razmotrio apelantove revizione navode i obrazložio zašto su oni neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

44. Apelant, dakle, problematizira primjenu Zakona o prestanku primjene, Zakona o prodaji stanova, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, detaljno obrazlažući proizvoljnosti u primjeni ovih zakona u okviru redovnih sudova.

45. Međutim, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije uspio dokazati da posjeduje «pravno obavezujući ugovor» iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s obzirom na to da ugovor o otkupu predmetnog stana od 19. marta 1992. godine nije «dostavio nadležnoj poreskoj službi na ovjeru».

46. Ustavni sud ukazuje na to da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je jedina situacija u kojoj bi se mogao zahtijevati upis prava vlasništva u zemljišne knjige za stanove otkupljene od bivšeg SSNO-a, ona propisana članom 39a. Zakona o prodaji stanova koji glasi: «Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu». Međutim, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Apelant se, također, pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, Odluku Ustavnog suda broj AP 2193/06 od 26. februara 2009. godine, Odluku Doma za ljudska prava broj CH/97/60 i Odluku Vrhovnog suda broj Gvl-8/1 od 14. januara 2002. godine. Međutim, sve ove odluke razmatraju različite aspekte primjene imovinskih zakona i valjanosti ugovora o otkupu stana, kao što su pitanje apstraktne ocjene ustavnosti člana 3.a Zakona o otkupu stanova, pitanje zamjene stanova i dr., ali ne i pitanje da li je ugovor o otkupu dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru kao bitan element njegove valjanosti. Zbog toga se na navode i prigovore iz konkretne apelacije ne može dati odgovor pozivanjem na navedene odluke, kako je to učinjeno apelacijom.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Tokom postupka proveden je obiman dokazni postupak iz kojeg su proizašle odlučne činjenice za koje su redovni sudovi dali jasna i potpuna obrazloženja.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

51. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

52. Ustavni sud ukazuje na to da riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda, «posjed» koji se štiti može biti samo «postojeći posjed» (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je zaključenjem ugovora o otkupu spornog stana apelant stekao «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na predmetni stan, koje predstavlja «imovinu», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

53. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na Odluku o dopustivosti broj AP 17/07 od 10. juna 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je u upravnom postupku povrata stana razmatrao gotovo identična pitanja kao i u ovom predmetu (u smislu valjanosti ugovora o otkupu stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine). U vezi s tim, a budući da se stavovi iz te odluke po principu analogije mogu primijeniti i na konkretan slučaj, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovog navoda u vezi sa povredom prava na imovinu poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tačke 16-17).

54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti i postupak za povrat napuštene imovine, što znači da je apelant imao «ostvariv zahtjev», ali je morao dokazati da su ispunjeni propisani uvjeti. Dakle, postupak koji je rezultirao osporenim odlukama nije se ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Imajući u vidu ovaj zaključak, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za povrat imovine prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana biti riješen u njegovu korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3214/06 od 17. novembra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

55. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant pred organima uprave i Kantonalnim sudom nije uspio dokazati da je vlasnik ili da posjeduje valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da ispunjava zakonom propisane uvjete da bi mu bilo priznato pravo vlasništva nad predmetnim stanom, na osnovu čega bi onda mogao da ostvari i povrat posjeda na predmetnom stanu, na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ovakvom njegovom zahtjevu za povrat imovine, u skladu sa navedenim zakonom, biti udovoljeno, budući da očigledno nisu bili ispunjeni propisani uvjeti. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da tvrdi kako je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

56. Iako se u konkretnom predmetu radilo o ostvarivanju prava na povrat stana u upravnom postupku, a u predmetnoj apelaciji je riječ o apelantovom pokušaju da se u parničnom postupku utvrdi valjanost ugovora o otkupu stana kao osnov za njegov povrat, stavovi iz Odluke broj AP 17/07 mogu se principom analogije primijeniti na konkretnu apelaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant nije uspio pred redovnim sudovima dokazati da posjeduje valjan ugovor o otkupu kao pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, odnosno da ispunjava zakonom propisane uvjete da bi mu bilo priznato pravo vlasništva nad predmetnim stanom, na osnovu čega bi onda mogao da ostvari i povrat stana, na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

57. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

58. Iz predmeta spisa proizlazi da apelant u momentu podnošenja tužbe za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora nije živio u predmetnom stanu, niti je sporni stan bio njegov dom, te da je stan dodijeljen drugom licu. Stoga, Ustavni sud smatra da se osporene odluke redovnih sudova tiču utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana i ne odnose se na pitanja u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovim domom. Dakle, navedenim odlukama nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede njegovog prava na dom, budući da se o ovom apelantovom pravu odlučuje u postupku povrata stana, a koje odluke apelant nije osporavao ovom apelacijom. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.

Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje

59. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

60. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

61. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom».

62. Apelant se u konkretnom slučaju žalio da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravičan postupak. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

63. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Ustavni sud zapaža da, osim što je naveo da je diskriminiran, apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani.

64. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru. Stoga, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i s ciljem postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu.

67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se osporene odluke redovnih sudova ne odnose na pitanja u vezi sa predmetnim stanom kao apelantovim domom, odnosno da nije bilo uplitanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, te, shodno tome, niti povrede apelantovog prava na poštivanje doma.

68. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

69. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1908/09 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio