Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1633/09 (D. H.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1633/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1633/09, rješavajući apelaciju Dževada Hamze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hamze podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000256 od 27. marta 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 403 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P- 687/01-I od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Hamza (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000256 od 27. marta 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 403 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-687/01-I od 28. novembra 2006. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj P-687/01-1 od 28. novembra 2006. godine, odbacio apelantovu tužbu, kojom je tražio da sud utvrdi da je Ugovor o korišćenju stana broj Ov-1162/08 od 29. februara 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o korišćenju stana), koji se nalazi u Mostaru, ul. Splitska broj 96., površine 68 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), zaključen između JP "Urbing" Mostar (u daljnjem tekstu: IV-tuženi) s jedne strane i Zukić Osmana (u daljnjem tekstu: II-tuženi) s druge strane, apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo. Nadalje, odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da sud utvrdi i da je Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj Ov-300/II-2000 od 21. juna 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji stana) zaključen između Jablanka d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: I-tuženi) kao prodavca s jedne strane i II-tuženog i Zukić Mirsade (u daljnjem tekstu: III-tužena) kao kupaca s druge strane, apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da je apelantova majka, Izedina Hamza (u daljnjem tekstu: apelantova majka), bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu do 14. oktobra 1995. godine, kada je preminula. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je Rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj R-47/99 od 18. januara 2000. godine, apelant kao član porodičnog domaćinstva svoje majke određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, sud je utvrdio da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC odluka) broj 104-1350-1/1 od 2. maja 2000. godine, potvrđeno da je apelantova majka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu.
4. Navedeno je da je potom, u upravnom postupku koji je pokrenut povodom izvršenja CRPC odluke, Rješenjem Odjela za stambene poslove i obnovu grada Mostara, broj 07/II-32-3154/98 od 30. marta 2005. godine, zahtjev apelanta za priznanje svojstva člana porodičnog domaćinstva njegove umrle majke, kao i zahtjev za sticanje stanarskog prava po istom osnovu, odbijen kao neosnovan. Doneseno rješenje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-25-03- 79/01 od 29. augusta 2005. godine. Dalje, sud je utvrdio da je potom u upravnom sporu, Presudom Kantonalnog suda broj U-1485/05 od 16. januara 2006. godine, odbijena apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva. Navedeno je da je u tom postupku Kantonalni sud utvrdio da je apelant bio u braku sa Ljerkom Dragošević od 26. maja 1973. godine i da se razveo Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P-352/98 od 2. novembra 1998. godine. Pored toga, utvrđeno je da je apelantova supruga od 1976. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, a da je apelant, kao njen bračni drug, bio sunosilac stanarskog prava na tom stanu. Navedeno je da je apelant u upravnom postupku odbijen sa zahtjevom za priznanje statusa člana porodičnog domaćinstva svoje majke, iz razloga što je utvrđeno da je bio sunosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, koji status je imao sve do razvoda braka, zbog čega nije mogao u isto vrijeme steći i svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke, kao korisnika i nositelja stanarskog prava na spornom stanu.
5. Također, sud je utvrdio da je Rješenjem I-tuženog od 29. februara 2000. godine sporni stan dodijeljen II-tuženom 28. februara 2000. godine, te da je II-tuženi, 29. februara 2000. godine, zaključio ugovor o korišćenju stana sa IV-tuženim, te potom, 21. juna 2000. godine i ugovor o kupoprodaji stana skupa sa III-tuženom s jedne strane i I-tuženim s druge strane.
6. Općinski sud je naveo da, u konkretnom slučaju, Rješenje Osnovnog suda u Mostaru broj R- 47/99 od 18. januara 2000. godine, po kojem je apelant određen za nositelja stanarskog prava na spornom stanu, bez uticaja na ovu parnicu, jer davalac stana na korišćenje nije učestvovao u tom postupku a apelantu u upravnom postupku nije priznato da je stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke, pa njegov interes za poništenje spornih ugovora u smislu da su nezakoniti, ne postoji. Budući da je Općinski sud utvrdio da je u upravnom postupku utvrđeno da apelant nikada nije dobio status člana porodičnog domaćinstva iza svoje pokojne majke, obzirom da je bio sunosilac stanarskog prava na drugom stanu, slijedom toga je njegovu tužbu odbacio, zbog nedostatka pravnog interesa, u skladu sa članom 67. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj: 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000 403 od 10. oktobra 2007. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda te je istakao da je Općinski sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio zbog nedostatka pravnog interesa. Kantonalni sud je ukazao da pravni interes, po pravilu, postoji kada se tužbom za utvrđenje sadržaja pravnog odnosa želi otkloniti opasna nesigurnost koja prouzrokuje neizvjesnost ili spor o sadržaju tog odnosa ili kad postoji opasnost da bi tuženi svojim ponašanjem mogao ugroziti ostvarivanje prava tužioca u bliskoj budućnosti. Budući da, kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelant u upravnom postupku i upravnom sporu, koji su pravomoćno okončani, nije dokazao da je stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva – umrle majke koja je bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, u postupku pokrenutom povodom odluke CRPC-a, to nema nikakvog pravnog interesa za utvrđenje da su ugovori o korišćenju i kupoprodaji stana ništavi, to je pravilno Općinski sud odlučio kada je tužbu apelanta odbacio, u skladu sa članom 54. stav 2. ZPP-a.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000256 od 27. marta 2009. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova te je zaključio da je Kantonalni sud u odluci koja se pobija revizijom pravilno primijenio materijalno pravo kad je žalbu apelanata odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda. Naročito je Vrhovni sud naglasio da je pravilno Kantonalni sud cijenio zaključak Općinskog suda u odnosu na rješenje Osnovnog suda u Mostaru br. R-47/99 od 18. januara 2000. godine, po kojem je apelant određen za nositelja stanarskog prava na spornom stanu, bez uticaja na ovu parnicu, jer davalac stana na korišćenje nije učestvovao u tom postupku a apelantu u upravnom postupku nije priznato da je stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva na stanu svoje majke, pa njegov interes za poništenje spornih ugovora u smislu da su nezakoniti, ne postoji. Vrhovni sud je istakao da je, prema CRPC odluci od 2. maja 2000. godine, apelant mogao imati status nositelja stanarskog prava na spornom stanu da je imao dokaz o svom statusu člana porodičnog domaćinstva, ali kako je utvrđeno da je on odbijen sa zahtjevom za priznanje takvog statusa, njegov revizioni prigovor da je takav status imao i da osnovom toga postoji njegov interes za poništenje spornih ugovora, nije osnovan.
9. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i primijenjenom pravu. Istakao je, između ostalog da je on bio član porodičnog domaćinstva svoje majke 1. aprila 1992. godine te da, samim tim postoji njegov pravni interes za „poništenje nezakonitih ugovora“. Pored toga, apelant smatra da pravni interes proizilazi i iz Rješenja Osnovnog suda u Mostaru broj R:47/05, kojim je određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje navedenih građanskih prava apelanta.
12. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbačena njegova tužba u kojoj je tražio da sud utvrdi da su ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana ništavi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, utvrdili da apelant nema procesnu legitimaciju, odnosno da nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, što je neophodno u deklaratornim tužbama. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred organima uprave i upravnom sporu pred Kantonalnim sudom nije uspio dokazati da je imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje umrle majke pa samim tim, po tom osnovu, ni svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, jer je u vrijeme relevantno za odlučivanje o navedenim činjenicama, bio sunosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici. Iz navedenog proizilazi da se, dakle, u upravnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj U- 1485/05 od 16. januara 2006. godine, odlučivalo o apelantovim pravima vezanim za sporni stan u smislu utvrđivanja da li apelant ima ili nema status člana porodičnog domaćinstva svoje majke i da mu po tom osnovu pripada svojstvo nosioca stanarskog prava..
13. Suprotno tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom parničnom postupku, koji je okončan odlukama koje apelant osporava ovom apelacijom, utvrdili da je o apelantovim pravima vezanim za sporni stan odlučivalo u prethodno vođenom upravnom postupku te su zaključili da apelant nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, zbog čega je njegova tužba odbačena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku, dakle, utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, te da se nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza.
14. Stoga, budući da je Ustavni sud zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena slijedi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na dom apelanta iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović