Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/09 (J. J.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2343/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, godine, u predmetu broj AP 2343/09, rješavajući apelaciju Joze Jakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Jakića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000712 od 4. juna 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Jakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Liješnice, Općina Žepča, koga zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000712 od 4. juna 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-
000 897 od 30. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-06-
000004 od 28. februara 2007. godine obavezan je tuženi «Natron» Maglaj dd. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2006. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi iz člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) za isplatu otpremnine. Obzirom da je prosječna mjesečna plata prema posljednjem objavljenom podatku Zavoda za statistiku iznosila 428,42 KM, te kako je za staž osiguranja preko 20 godina koji je apelant imao u trenutku donošenja rješenja predviđen koeficijent 3,00, Općinski sud je odlučio da apelantu pripada otpremnina u visini navedenoj u izreci ove presude.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu apelantu postalo pravosnažno 3. maja 2001. godine te da apelant je od tog momenta mogao zahtijevati ispunjenje obaveze tuženog. Međutim, budući da je apelant tužbe podnio tek 5. januara 2006. godine, sud je zaključio da je protekao rok od tri godine te da je u smislu relevantnih odredbi čl. 361. i 371. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 106. Zakona o radu FBiH nastupila apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa..
4. Apelant je 7. marta 2008. godine podnio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj 004-
0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine ranije, koja je registrovana pod brojem AP 753/08.
5. Odlukom dopustivosti AP 753/08 od 15. juna 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba),Ustavni sud je apelaciju kojom je apelant pobijao presudu Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 897 od 30. januara 2008. godine odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu. U obrazloženju odluke AP 753/08 je navedeno da su „redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani“.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000712 od 4. juna 2009. godine revizija apelanta je odbačena. U obrazloženju rješenja je navedeno da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH te da u konkretnom slučaj, imajući u vidu predmet spora, materijalno pravo koje je primjenjeno kao i razloge koje je apelant u reviziji naveo za dopustivost revizije u smislu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud nije utvrdilo da bi odlučivanje po istoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima zbog čega se nisu stekli ni uslovi za dopustivost odlučivanja po reviziji na osnovu stava 3. istog člana.
7. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant prije svega ističe da bi odlučivanje po reviziji u ovom predmetu bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP FbiH jer se u predmetima koji se tiču isplate otpremnina po članu 143. Zakona o radu, pojavljuju se različita pravna stanovišta vezano za dospjelost potraživanja zaposlenika za isplatu otpremnine. Nadalje je navedeno da je apelant je svoj tužbeni zahtjev u ovom predmetu, između ostalog, temeljio i na dosadašnjoj praksi Kantonalnog suda u sudskim postupcima sa istim predmetom spora. U jednom dijelu tih postupaka drugostepeni sud je svoje odluke temeljio na odredbama člana 324. stav 2. ZOO-a. Neprimjenjivanje istog materijalnog prava i u ovom predmetu, predstavlja povredu prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava BIH i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Također, takvo postupanje drugostepenog suda predstavlja povredu prava na zaštitu apelantove imovine iz člana II/3 k) Ustava BiH i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju jer je po redovnom toku stvari apelant opravdano očekivao da će mu biti isplačena otpremnina, bilo dobrovoljno ili na temelju sudske odluke. Također, apelant navodi i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/3 k) Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije, jer je faktički diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike koji su naplatili sporne otpremnine, ili im je prvostepenim presudama tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen na temelju člana 324. stav 2 ZOO. S obzirom na navedeno apelanzt predlaže da Ustavni sud ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda te predemet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1. i 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glase:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
9. Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku naveo Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000712 od 4. juna 2009. godine kojim je njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-000 897 od 30. januara 2008. godine, koju je apelant također osporio ovom apelacijom, odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno, evidentno je da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog sud te da u konkretnom slučaju konačnu odluku, u smislu navedenog člana, predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-000 897 od 30. januara 2008. godine.
10. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija AP 753/08, u kojoj je donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda broj AP 753/08 od 15. juna 2010. godine te je je već utvrđeno da su apelantovi navodi u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-000 897 od 30. januara 2008. godine, očigledno (prima facie) neosnovani. Shodno tome, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud odluka AP 422/10 od 15. juna 2010. godine), Ustavni sud zaključuje da se radi o pitanju o kojem je već odlučio a da iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović