Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/11 (N. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4400/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 4400/11, rješavajući apelaciju Nade Kokoruš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Kokoruš podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001768 10 Rev od 9. juna 2011. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 001768 09 Gž od 29.

januara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 001768 05 P od 1. oktobra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Kokoruš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kruševca, Republika Srbija, koju zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija Istočno Sarajevo, podnijela je 10. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 001768 10 Rev od 9. juna 2011. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 001768 09 Gž od 29. januara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 001768 05 P od 1. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 001768 05 P od 9. aprila 2009. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Federacija Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojski kanton i Općina Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da joj na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 370.383,12 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 P 001768 05 P od 1. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 P 001768 09 Gž od 29. januara 2010. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina žalba izjavljena na presudu Općinskog suda broj 41 0 P 001768 05 P od 9. aprila 2009. godine.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je presuda Općinskog suda broj 41 0 P 001768 05 P od 9. aprila 2009. godine dostavljena apelanticinom punomoćniku Rajku Bojatu, advokatu iz Istočnog Sarajeva 21. aprila 2009. godine, a apelantici lično 22. aprila 2009. godine. Općinski sud je naglasio da je apelantica 13. jula 2009. godine podnijela sudu podnesak, naslovljen kao prigovor, za koji se po nalogu suda izjasnila da predstavlja žalbu. Obzirom na navedeno Općinski sud je naglasio da je apelanticina žalba podnesena po proteku roka od 30 dana od prijema presude, te je iz tog neblagovremena.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja prvostepenog spisa proizilazi da je apelanticin suprug Uglješa Kokoruš, prvostepenom sudu podnio tužbu 21. avgusta 2002. godine, da je 21. juna 2006. godine, apelanticin suprug umro, nakon čega je apelantica kao nasljednik podnosioca tužbe, svoga supruga, preuzela parnicu u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naglasio da je prilikom podnošenja tužbe punomoćnik ranijeg tužioca, apelanticinog supruga, bio advokat Velimir Marić iz Mostara. Dalje, da je apelantica 17. aprila 2008. godine kao punomoćnika ovlastila Rajka Bojata, advokata iz Istočnog Sarajeva, da je zastupa pred Općinskim sudom u Visokom u predmetu broj P-194/05. Kantonalni sud je naveo da je u navedenoj punomoći posebno naznačeno da sve radnje koje preduzima apelanticin punomoćnik, apelantica prihvata kao svoje te da punomoć važi dok jedna od stranaka istu ne opozove na način propisan zakonom. Iz prvostepenog spisa, dalje proizilazi da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari zakazao i održao pripremno ročište 5. novembra 2008. godine, uviđaj na licu mjesta 26. decembra 2008. godine, a glavnu raspravu 9. marta 2009. godine, te da ni na jedno ročište nije pristupio uredno obaviješten apelanticin punomoćnik Rajko Bojat. Kantonalni sud je takođe, naglasio da je svako od navedenih ročišta na apelanticin prijedlog održano u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika. Kantonalni sud je naveo da iz prvostepenog spisa dalje proizilazi da je prvostepeni sud donio presudu 9. aprila 2009. godine te da je ista dostavljena apelantici 22. aprila 2009. godine, a njenom punomoćniku Rajku Bojatu 21. aprila 200. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica pismenim podneskom od 13. jula 2009. godine podnijela prigovor na prvostepenu presudu, nakon čega je prvostepeni sud rješenjem od 17. avgusta 2009. godine naložio apelantici da se u roku od 8 dana izjasni da li je navedeni podnesak žalba na presudu ili na rješenje o troškovima postupku. Apelantica je navedeno rješenje primila 28. avgusta 2009. godine, te je podneskom od 9. aprila 2009. godine izjavila da se navedeni podnesak od 13. jula 2009. godine ima smatrati kao žalba na prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naglasio da je odredbom člana 213. Zakona o parničnom postupku, propisano da će neblagovremenu, nepotpunu i nedopuštenu žalbu, prvostepeni sud odbaciti rješenjem bez održavanja ročišta, a stavom 2. istog člana je propisano da je žalba neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje. Kantonalni sud je istakao da od dana kada su apelantica i njen punomoćnik primili prvostepenu presudu putem pošte, pa do 13. jula 2009. godine, kada je apelantica prvostepenom sudu podnijela podnesak koji se smatra žalbom, protekao period od dva mjeseca i 20 dana, te da je obzirom na navedeno prvostepeni sud pravilno utvrdio da je žalba neblagovremena. Kantonalni sud je naglasio da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi, da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka zbog toga što nije pozivao advokata Velimira Marića iz Mostara na ročišta i time što mu nije dostavio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naglasio da je odredbom člana 340. stav l. Zakona o parničnom postupku propisano da: „kada stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku, a stavom 3. istog člana je propisano da ako stranka ima više zakonskih zastupnika, odnosno punomoćnika, dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih“. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na pripremno ročište, na uviđaj na licu mjesta i na glavnu raspravu pozvao apelanticu i njenog punomoćnika, advokata Rajka Bojata, kao i da je postupio u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, kada je prvostepenu presudu dostavio lično apelantici i njenom punomoćniku.

6. Vrhovni sud je 9. juna 2011. godine donio rješenje broj 41 0 P 001768 10 Rev kojim je odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 41 0 P 001768 09 Gž od 29. januara 2010. godine.

7. Apelantica samtra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju rješenjem Općinskog i Kantonalnog suda je odbačena kao neblagovremena apelanticina žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda broj 41 0 P 001768 05 P od 9. aprila 2009. godine, dok je Vrhovni sud rješenjem odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda. Općinski i Kantonalni sud nisu raspravljali o apelanticinim žalbenim navodima protiv prvostepene presude nego su žalbu odbacili iz formalnog razloga zbog nepoštivanja zakonom propisanih rokova. Žalba se prema praksi Ustavnog suda smatra efektivnim pravnim lijekom i apelantica je bila dužna istu koristiti prije podnošenja apelacije. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala iscrpiti sve pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud zapaža da je apelantica na taj način propustila da efektivno iskoristi redovan pravni lijek pa se prema tome apelacija ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/11 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio