Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-60/09 (G. R.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-60/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-60/09, rješavajući apelaciju Gojka Radivojca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Radivojca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11-0-
U-000517-09-Uvp od 4. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-000518-08-U od 25. novembra 2008. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-173-4912/08 od 28. maja 2008. godine i zaključka Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka Odjeljenje Prijedor Inspekcija rada i zaštite na radu broj 26.3.10/173-
113/08 od 17. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 5. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-000518-08-U od 25. novembra 2008. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 16-173-4912/08 od 28. maja 2008. godine i zaključka Republičke uprave za inspekcijske poslove Banjaluka Odjeljenje Prijedor Inspekcija rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija) broj 26.3.10/173-113/08 od 17. marta 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. maja 2009. godine, 22. jula, 31. augusta i 26. decembra 2009. godine i 6. januara 2011. godine. U dopuni apelacije od 26. decembra 2009. godine apelant je osporio i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11-0-U-000517-09-Uvp od 4. decembra 2009. godine koja je donesene povodom njegovog zahtjeva za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Zaključkom Inspekcije broj 26.3.10/173-113/08 od 17. marta 2008. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta za izvršenje rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republičkog inspektorata rada Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, radi ispunjenja novčanih obaveza u iznosu od 72.955,71 KM.
4. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelant podnio zahtjev Inspekciji za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja prvostepenog organa broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine kojim je utvrđeno da je „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o Prijedor - ranije d.o.o „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor (u daljnjem tekstu. poslodavac) dužan isplatiti apelantu njegove neisplaćene plaće, naknade plaća i drugih davanja utvrđenih zakonom, opštim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, obračunatih u skladu s navedenim rješenjem, a prema obračunu sudskog vještaka od 25. maja 2007. godine. U obrazloženju je Inspekcija dalje navela da je postupajući po zahtjevu apelanta, a u skladu s ovlaštenjima utvrđenim članom 26. stav 1. alineja 7. Zakona o inspekcijama u RS utvrdila da je rješenje prvostepenog organa od 17. decembra 2004. godine postalo konačno u upravnom postupku 28. januara 2005. godine, a kojim je na osnovu utvrđenih nepravilnosti naloženo poslodavcu apelanta da otkloni utvrđene nedostatke koji se odnose na otkaze ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga radnicima poimenično navedenim u rješenju kao i drugim radnicima kojima je radni odnos prestao po osnovu sticanja uvjeta za penzionisanje. Rješenjem je naloženo da se nedostaci otklone tako što će se tim radnicima obezbijediti isplata neisplaćenih plaća, naknada plaća i drugih primanja utvrđenih Zakonom o radu RS i opštim kolektivnim ugovorom, isplata doprinosa za PIO i osiguranja za slučaj nezaposlenosti, obračunati otpremnine radnicima kojima je radni odnos prestao na osnovu otkaza ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, utvrditi dužina trajanja otkaznog roka u skladu sa dužinom trajanja radnog staža i isplatiti naknade plaće za vrijeme trajanja otkaznog roka i obezbijediti sva prava radnicima do isteka otkaznog roka. Inspekcija je dalje obrazložila da navedenim rješenjem nije utvrđena visina novčanih potraživanja, niti ukupno niti pojedinačno za svakog radnika, odnosno isto ne glasi na izvršenje novčanih obaveza, već je naloženo poslodavcu kao stranci u postupku da otkloni utvrđene nepravilnosti. Dalje je istaknuto da je apelant kao zainteresovano lice podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja predmetnog rješenja od 17. decembra 2004. godine, tako da mu se isplate novčana potraživanja u iznosu od 72.955,71 KM. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Inspekcija je zaključila da je evidentno da se zahtjev apelanta za provođenje izvršenja rješenja od 17. decembra 2004. godine ne može izvršiti, jer se traži izvršenje novčanih potraživanja koja nisu predmet navedenog rješenja, zbog čega je apelantov zahtjev nedopušten.
5. Apelant se protiv navedenog zaključka žalio Ministarstvu. Odlučujući o žalbi apelanta Ministarstvo je donijelo rješenje broj 16-173-4912/08 od 28. maja 2008. godine, kojim je žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu uz obrazloženje da je Inspekcija opravdano i osnovano odbacila zahtjev apelanta kao nedopušten jer se u istom traži izvršenje novčanih potraživanja koja nisu predmet navedenog rješenja.
6. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom protiv navedenog rješenja Ministarstva i zaključka Inspekcije. Odlučujući o tužbi apelanta Okružni sud je donio presudu broj 011-0-U-000518-08-U od 25. novembra 2008. godine kojom je tužbu apelanta protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovanu, dok je dio tužbe protiv zaključka Inspekcije odbacio.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant zahtjevom zatražio donošenje zaključka o izvršenju novčanog potraživanja, a da je nadležni inspektorat poduzeo mjere kojim je naloženo poslodavcu otklanjanje nezakonitosti u radu, pa Inspekcija nije ni mogla donijeti zaključak o dozvoli izvršenja novčanog potraživanja koje nije bilo predmet razmatranja po rješenju inspektora rada. Pošto je apelant insistirao na novčanoj isplati potraživanja na ime neisplaćenih plaća i drugih potraživanja iz radnog odnosa, po mišljenju Okružnog suda pravilan je stav Inspekcije da se zaštita tog prava ostvaruje u parničnom postupku pred redovnim sudom. U konkretnom slučaju i po ocjeni Okružnog suda apelant zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plaća, otpremnine i ostalih potraživanja može ostvariti tužbom kod redovnog suda, a u smislu člana 105. Zakona o radu. Prema navedenoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Prema nalaženju Okružnog suda inspektor rada nije nadležan da utvrđuje visinu neisplaćenih plaća, doprinosa i drugih potraživanja, jer je to u nadležnosti suda, pa Inspekcija nije ni mogla postupiti na drugi način nego da zahtjev apelanta odbaci kao nedopušten.
8. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovni sud je donio presudu broj 11-0-U-000517-09-Uvp od 4. decembra 2009. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant podnesenim zahtjevom osporio zakonitost presude Okružnog suda zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka koja su od utjecaja na rješenje predmetne pravne stvari. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant zatražio da se njegovom poslodavcu naloži da prinudnim putem izvrši rješenje od 17. decembra 2004. godine, jer će u suprotnom njegova penzija biti umanjenja za onoliko koliko je poslodavac umanjio obračun plaća i drugih davanja, te da se radi o njegovoj imovini.
9. Vrhovni sud je dalje u obrazloženju naveo da je pravilno odbačen zahtjev apelanta za izvršenje rješenja u pogledu određivanja visine novčanog potraživanja, jer se ta visina može utvrditi samo odlukom nadležnog suda u parničnom postupku koja predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Takvo zaključivanje, kako je dalje navedeno, proizlazi i iz odredaba člana 22. i člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku i odredaba člana 260. Zakona o opštem upravnom postupku prema kojima se izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza sprovodi sudskim putem, a izuzetno izvršenje radi ispunjenja novčanih obaveza iz primanja na osnovu radnog odnosa se može provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika. S obzirom na navedeno inspektor rada nije ovlašten da utvrđuje visinu novčanih potraživanja koja su nastala iz radnog odnosa apelanta sa poslodavcem, pa je pravilna osporena odluka Okružnog suda. Vrhovni sud je dalje naveo da je Okružni sud pravilno odbacio tužbu apelanta protiv zaključka od 17. marta 2008. godine, jer se ne radi o konačnom aktu kakvog ima u vidu odredba stava 1. člana 7. ZUS.
10. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Europske konvencije. Apelant je istakao da je njegov poslodavac umanjivao obračune njegovih plaća, što proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-
19/05 od 1. juna 2007. godine, zbog čega je poslodavac oglašen krivim i kažnjen u prekršajnom postupku rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru od 9. februara 2007. godine. Međutim, poslodavac do danas nije promijenio obračun plaća i njihovu isplatu, kao i evidentiranje istih u matičnoj evidenciji Fonda PIO. Apelant je naveo da je dugi vremenski period bio izložen neposrednoj diskriminaciji od strane poslodavca, inspekcijskih organa i sudova po osnovu njegovog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja čime mu je od strane tuženog onemogućavano priznanje, uživanje i ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja i socijalnog osiguranja, koja su garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant je također, naveo da nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, koji je zagarantiran članom 13. Europske konvencije, a kojim bi ishodio prinudnu naplatu svojih potraživanja iz radnog odnosa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
12. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava shodno kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza » (vidi Europski sud za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, odluka od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i X protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili „posljedica“ predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
14. Vezano za apelacione navode Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja razmatrao u svojoj odluci broj AP 3212/08 od 8. septembra 2009. godine. U toj odluci Ustavni sud je naveo: «Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presudu Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 515 od 24. septembra 2008. godine, donesenu u postupku u kojem je odbačen kao nedopušten njegov „zahtjev“ za izvršenje Rješenja Republičkog inspektorata-Odjeljenje Prijedor broj 05/5.1.2-173.1-
1192/04 od 17. decembra 2004. godine, iz razloga što tim rješenjem nije utvrđena visina novčanih potraživanja apelanta, već je naloženo poslodavcu otklanjanje nepravilnosti utvrđenih prilikom inspekcijskog pregleda. Također, u tom postupku apelant je upućen da zaštitu svojih iz radnog odnosa može zatražiti podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu člana 105. Zakona o radu. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku ispitivala samo procesna dopustivost apelantovog „zahtjeva“, a nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima, niti mu je nametnuta kakva obaveza. Naime, Rješenjem Republičkog inspektorata-Odjeljenje Prijedor broj 05/5.1.2-173.1-
1192/04 od 17. decembra 2004. godine, a čije izvršenje je apelant tražio, isljučivo je odlučivano o pravima i obavezama poslodavca kojem je u postupku kontrole poslovanja, koju su izvršili inspekcijski organi, naloženo da otkloni nedostatke u poslovanju. Ovakav zaključak potvrđuje i činjenica da apelant upućen da svoja prava iz radnog odnosa ostvari u parničnom postupku, a koji je apelant i pokrenuo pred nadležnim sudom i koji nije predmet ove apelacije. Shodno tome, ishod procedure u kojoj je doneseno osporeno rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, zbog čega su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3212/08 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba, tačka 11. i AP-3753/08 od 15. septembra 2011. godine, točka 13, dostupne na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
15. U kontekstu navedenog, a budući da je i apelant predmetni postupak pokrenuo radi izvršenja rješenja Inspekcije 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine (čije izvršenje je također tražio i apelant u navedenom predmetu), Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u citiranim odlukama u vezi člana 6. stav 1. Europske konvencije odnose i na konkretni slučaj. S toga su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
16. Podržavajući svoju praksu iz odluke AP 3212/08 i AP-3753/08 Ustavni sud također konstatira da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu činjenicu da se osporenim odlukama odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o apelantovim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije i te člana 17. Europske, te da su apelantovi navodi i u tom dijelu, također, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović