Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3089/10 (K. K. i D. V.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3089/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. janaura 2012. godine, u predmetu broj AP 3089/10, rješavajući zahtjev Koviljke Komnenić i Desanke Vujović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Koviljke Komnenić i Desanke Vujović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Koviljka Komnenić i Desanka Vujović (u daljnjem tekstu: I-apelantica i II-apelantica ili apelantice) iz Trebinja, koje zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnijele su 19. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-311 od 27. juna 2008. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio poduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju iseljenja apelantica iz spornih stambenih prostorija i preuzimanje u posjed istih“, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Općinski sud je Presudom broj 095-0-P-07-000-311 od 27. juna 2008. godine odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su, korištenjem bez pravnog osnova u periodu dužem od osam godina, stekle trajno pravo korištenja na dva stana na prvom spratu zgrade u Trebinju, u ulici Dobrovoljnih davalaca krvi bb., i to I-apelantica na stanu u površini od 33,36 m² a II-apelantica na stanu u površini od 33,89 m², pobliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stanovi), te da su obje apelantice stekle pravo korištenja zajedničkog hodnika površine 11,62 m², što su Opšta bolnica u Trebinju (u daljnjem tekstu: I-tužena) i Dom zdravlja Trebinje (u daljnjem tekstu: II-tuženi) dužni priznati i sa apelanticama zaključiti ugovore o zakupu spornih stanova te im naknaditi troškove postupka. Presudom su apelantice obavezane da I-tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tokom osamdesetih godina, u službenom krugu I-tužene, za potrebe „časnih sestara milosrdnica“, koje su ispred Rimokatoličke crkve svoju svešteničku dužnost obavljale njegovanjem bolesnika u bivšem MC Trebinje, izgrađen objekat na sprat, u kojem su se nalazili i sporni stanovi. Pored toga, utvrđeno je da su izgrađeni objekat koristile časne sestre, za vjerske i ostale potrebe kao i da je u izgradnji predmetnog objekta, kao suinvestitor, učestvovala i Rimokatolička crkva. Također, Osnovni sud je utvrdio da predmetni objekat nije legalizovan te da sporni stanovi nisu u evidentirani u evidenciji Fonda stanovanja, odnosno bivšeg SIZ-a stanovanja Trebinje. Nadalje je navedeno da su časne sestre početkom 1992. godine napustile Trebinje nakon čega su se apelantice, kao radnice I-tužene, uselile u sporne stanove uz usmenu saglasnost tadašnjeg direktora, „dok se rat ne okonča ili ne izmijene okolnosti.“ Utvrđeno je da su apelantice sporne stanove adaptirale i da ih koriste nesmetano od useljenja.

4. Osnovni sud je istakao da su stanovi u pogledu kojih apelantice traže da se utvrdi njihovo pravo trajnog korištenja kao stambenog prostora i pravo zaključivanja ugovora o njihovom zakupu, namijenjeni za vršenje službene dužnosti u bolnici. Navedeno je da je nesporno da izgrađeni objekat (u kojem se nalaze sporni stanovi) nije nikad korišten u smislu stana, jer su služile za privremeni smještaj, odnosno za vršenje dužnosti i službe časnih sestra. Stoga se, prema stavu Osnovnog suda, u konkretnom slučaju sporni stanovi, prema odredbi člana 4. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima ne mogu smatrati stanom, jer oni imaju faktički tretman kao namjenskih, pa se na njima ne može steći stanarsko pravo u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, a time ni trajno pravo korištenja, kako to zahtijevaju apelantice.

5. Odlučujući o žalbi apelantica protiv navedene presude, Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 427 od 12. marta 2009. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da na njega nije pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naglasio da apelantice u spornim stanovima žive duže od 15 godina, slijedom čega se te prostorije mogu smatrati stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, te da one predstavljaju njihov „dom“ u smislu odredbe člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Budući da, kako je istakao Okružni sud, Evropska konvencija ima prednost u odnosu na pozitivno zakonodavstvo to je, slijedom toga, usvojio tužbeni zahtjev apelantica.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09 000 692 od 13 maja 2010. godine reviziju I-tužene usvojio i presudu Okružnog suda u odnosu na I-tuženu preinačio tako da je žalbu apelantica odbio i potvrdio presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i dosuđeni troškovi postupka u odnosu na ovu tuženu. Apelantice su obavezane da I-tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 1.900,00 KM. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda te istakao da se u reviziji osnovano ukazuje na pogrešan zaključak Okružnog suda da se sporni stanovi mogu smatrati stanom u smislu člana 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je tom zakonskom odredbom propisano da se stanom smatra skup prostorija koje su namijenjene za stanovanje i koje čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, a što sporni stanovi, nesporno nemaju. Prema stavu Vrhovnog suda pogrešan je zaključak Okružnog suda da se sporni stanovi u smislu odredbe člana 8. stav 1. Evropske konvencije mogu smatrati „domom“ apelantica, samo zbog činjenice da apelantice u njima stanju duže od 15 godina. Vrhovni sud je naglasio da, u konkretnom slučaju budući da sporni stanovi nemaju karakter stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, to oni nisu podobni ni za sticanje stanarskog prava bespravnim korištenjem preko osam godina, pa samim tim ne predstavljaju ni „dom“ u smislu Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Apelantice se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantice smatraju da su Osnovni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelantice su istakle da su u toku cijelog redovnog postupka isticale da u slučaju „suprostavljenosti“ pojedinih odredbi domaćih zakona, prije svega Zakona o stambenim odnosima sa odredbama Evropske konvencije, prioritet mora imati Evropska konvencija, jer je takva obaveza eksplicitno utvrđena kroz odredbu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. U tom smislu, apelantice smatraju da su u redovnom postupku dokazale da su sporni stanovi njihov dom. Također, apelantice su naglasile kako je Vrhovni sud proizvoljno protumačio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima te su, u tom pravcu, u apelaciji istakle u čemu se ogleda, prema njihovom mišljenju, navedena proizvoljnost.

8. Apelantice su podnijele i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti poduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju njihovog iseljenja iz spornih stanova i preuzimanja u posjed, do donošenja odluke po apelaciji. Apelantice su navele da bi za njih mogla nastati nenadoknadiva šteta bez donošenja tražene privremene mjere jer one u ovom trenutku ne raspolažu bilo kakvim pravno valjanim naslovom kojim bi opravdale korištenje spornih stanova. U takvoj situaciji, prema navodima apelantica, isključivo od volje tuženih zavisi kada će poduzeti mjere za preuzimanje posjeda spornih stanova, što je izvjesno. S druge strane, apelantice ističu da su one u sporne stanove uložile znatna materijalna sredstva kako bi ih privele namjeni i svojim potrebama. Apelantice ističu da bi za njih gubitak posjeda spornih stanova nesumnjivo značio i „rušenje pregradnih zidova, drugih građevinskih prepravki te devastaciju svih ulaganja“ koje su apelantice izvršile kroz duži vremenski period, što se ne bi moglo vratiti u pređašnje stanje, zbog čega i za njih nastala šteta.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantica tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantice moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

11. Iz navoda apelantica proizlazi da one kao razlog za usvajanje privremene mjere ističu “da je izvjesno“ da će postupak njihovog iseljenja iz spornih stanova biti pokrenut, te da bi one pretrpile nenadoknadivu štetu ako bi iz njih bile deposjedirane, koja se ogleda u činjenici da bi u tom slučaju, prostor gdje se nalaze sporni stanovi bili vraćeni u prvobitno stanje (rušenjem pregradnih zidova i sl).

12. U vezi sa zahtjevom apelantica,Ustavni sud prije svega ističe da se u konkretnom slučaju radilo o deklaratornoj tužbi u kojoj su apelantice tražile da se utvrdi da su stekle trajno pravo korištenja na spornim stanovima i da se u provedenom postupku odlučivalo o postojanju zakonskih uslova za utvrđivanje tog prava. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o eventualnom iseljenju apelantica iz spornih stanova te da osporenim presudama apelanticama nije naloženo izvršenje bilo kakve obaveza niti je tim presudama za tuženog uspostavljeno neko novo pravo. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da isticanje budućeg neizvjesnog događaja, ne može biti argument da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice praktično traže da Ustavni sud onemogući tuženom da eventualno pokrene neki drugi postupak protiv apelantica i na taj način mu ograniči pristup sudu kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije što je nespojivo sa pozicijom Ustavnog suda kao garanta poštivanja ustavnih prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3089/10 (K. K. i D. V.) | Sudska praksa | Aktio