Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4398/11 (S. Š.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4398/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-4398/11, rješavajući zahtjev Sergeja Šuševskog za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Sergeja Šuševskog za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sergej Šuševski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. augusta 2011. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio deložaciju apelanta iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0 P- 06-000 013 od 15. januara 2008. godine odbijen je zahtjev tužitelja Javno preduzeće «Željeznice Srbije» iz Beograda (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu dvosobnog stana u Bijeljini u ulici Miloša Obilića broj 9, zaključenog 1. jula 2002. godine između prvotužene Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta kao drugotuženog, te da se u javnim knjigama o evidenciji prava na nekretninama briše apelant kao nosilac prava svojine na navedenom stanu zajedno sa pravom korištenja, odnosno svojine na pripadajućem zemljištu. Navedenom presudom također, je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se apelant obaveže da tužitelju preda u posjed predmetni stan. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da su prvotužena i apelant zaključili ugovor o otkupu stana na otplatu 1. jula 2002. godine u čiji sadržaj je Osnovni sud izvršio uvid. Navedeno je da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je bila baka apelanta koja je umrla 27. marta 1999. godine. Tužitelj je 25. maja 1999. godine donio odluku kojom je dao saglasnost apelantu da nastavi sa korištenjem spornog stana iza smrti svoje bake, da bi 15. juna 1999. godine donio odluku da poništava navedenu prethodnu odluku, jer nisu ispunjeni uslovi za davanje saglasnosti za korištenje spornog stana. Dalje je navedeno da je vođen i upravni postupak u kojem je doneseno rješenje da apelantu pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana, nakon čega je apelant zaključio ugovor o otkupu stana sa prvotuženom. Istaknuto je da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da apelant kao unuk umrle ranije nositeljice stanarskog prava nema zakonskog osnova da nastavi korištenje predmetnog stana jer je tužitelj vlasnik stana. Osnovni sud je naveo da pravnom ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja, a odlučujući o prigovorima apelanta koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije i nedostatak pravnog interesa došao do zaključka da su ti prigovori osnovani shodno odredbama člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Navedenim odredbama je propisano da je Javni pravobranilac u roku od godine dana od dana potpisivanja ugovora dužan tužbom sudu tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju pravo na podnošenje navedene tužbe ima Javni pravobranilac a ne tužitelj. Dalje je naveo da tužitelj nema niti pravni interes za vođenje konkretnog spora jer je odredbom člana 15. Zakona o privatizaciji propisano da stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije RS daje u otkup grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi. Osnovni sud je smatrao da tužitelj ne bi mogao zaključiti ugovor o otkupu spornog stana, niti bi u krajnjem slučaju mogao dobiti novac od otkupa stana, tako da nije jasno u čemu se sastoji pravni interes tužitelja u vođenju konkretnog spora.
4. Tužitelj se žalio protiv navedene presude Osnovnog suda Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 012-0-Gž-08-000 267 od 19. februara 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se predmetni stan nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužitelj ima sjedište u Beogradu, Republika Srbija i u tužbi je naveo da «kao raniji nosilac prava korišćenja na navedenom stanu» ima pravni interes da ospori ugovor o njegovom otkupu koji su zaključili apelant i prvotužena u postupku privatizacije državnih stanova. Članom 13. stav 1. Zakona o privatizaciji je propisano da stan u državnoj svojini u otkup daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo, s tim da je članom 15. istog zakona za stanove nepoznatog prodavca kao i stanove preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica koja imaju sjedište van teritorije RS propisano da njih u otkup daje grad, odnosno opština na čijem se području stan nalazi. Članom 38. istog zakona propisano je da ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi (u rokovima propisanim tom odredbom) pravno lice iz člana 13. stav 1. navedenog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu s odredbama tog zakona. Prema odredbama člana 36. stav 1. i člana 40. stav 3. Zakona o privatizaciji sredstva koja se ostvaruju otkupom stana odnosno zakupnina uplaćuju se na račun Fonda stanovanja RS. Okružni sud je zaključio da prema citiranim odredbama zakona na stanovima državne svojine zasniva se pravo svojine ili pravni odnos zakupa na neodređeno vrijeme, s tim da prodavac, odnosno zakupodavac ne može biti preduzeće, ustanova niti drugo pravno lice koje ima sjedište van teritorije RS. Iz navedenog po mišljenju Okružnog suda ukazuje se pravilnim zaključak prvostepenog suda da tužitelj nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti ugovora u konkretnoj pravnoj stvari. Također, je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, zbog čega je tužbeni zahtjev već po samom tom osnovu neosnovan. Naime, članom 18. stav 2. Zakona o privatizaciji predviđena je dužnost javnog pravobranioca da tužbom sudu traži poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama navedenog zakona i takva mogućnost nije ostavljena ni za koga drugog.
6. Protiv navedene presude Okružnog suda tužitelj je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je o reviziji odlučio presudom broj 118 0 P 000294 10 Rev od 25. augusta 2011. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je reviziju tužitelja djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 1. jula 2002. godine između apelanta kao kupca i prvotužene kao prodavca, te da su tuženi dužni priznati i trpiti brisanje apelanta kao nosioca prava svojine, odnosno prava korištenja na predmetnoj nekretnini u javnim knjigama. Istom presudom obavezani su tuženi tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnog postupka, a u preostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nižestepene presude nisu pravilne (izuzev u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju stana u posjed). Prema odredbi člana 9. stav 1. Zakona o privatizaciji može se otkupiti samo onaj stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Ako je stanarsko pravo sporno stan se ne može otkupiti do pravosnažnog završetka spora, a ugovor o otkupu stana na kojem je stanarsko pravo sporno je ništav (člana 9. st. 2. i 5. Zakona o privatizaciji). Sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana dužan je primjerak ugovora dostaviti nadležnom pravobraniocu koji je dužan tražiti od suda poništenje ugovora ako ocijeni da je isti zaključen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji (član 18.). Stanarsko pravo na predmetnom stanu u konkretnom slučaju je bilo sporno jer je tužitelj osporavao pravo apelantu da nakon smrti bake nastavi koristiti stan kao nosilac stanarskog prava. U vrijeme zaključenja spornog ugovora odluka stambenog organa prvotužene kojom je utvrđeno da apelant ima pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi sa korištenjem stana je bila konačna ali ne i pravosnažna, budući da je tužitelj protiv te odluke pokrenuo upravni spor. U tom upravnom sporu tužitelj je izdejstvovao presudu na osnovu koje je poništena navedena odluka prvotužene, a koja je bila pravni osnov zaključenja ugovora o otkupu stana, pa kako je ista poništena prestao je da postoji i pravni osnov ugovora o otkupu stana. Slijedom navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, sporni ugovor o otkupu stana se ukazuje ništavim i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo shodno članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) u vezi sa članom 9. stav 1. i članom 10. stav 1. Zakona o privatizaciji. Pored toga čak da u upravnom sporu odnosno upravnom postupku nije došlo do poništenja odluke koja je poslužila kao pravni osnov za zaključenje ugovora o otkupu, ugovor bi bio ništav po odredbi člana 9. st. 2. i 5. Zakona o privatizaciji jer je zaključen prije pravosnažnog rješenja spora imzeđu tužitelja kao davaoca stana na korištenje i apelanta u vezi korištenja spornog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Također, je neprihvatljiv stav nižestepenih sudova da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Pitanje aktivne legitimacije je pitanje materijalnog prava i odnosi se na to da li je tužitelj baš ono fizičko ili pravno lice koje je u jednom materijalno pravnom odnosu ovlašteno da ističe tužbeni zahtjev. Kako tužitelj ima svojstvo davaoca stana na korištenje povodom kojeg se vodi predmetni parnični postupak on suprotno svatanjima nižestepenih sudova, kako navodi Vrhovni sud, ima aktivnu legitimaciju za vođenje spora. Okolnost što je odredbom člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji propisana obaveza nadležnog pravobranioca da tužbom sudu traži poništenje ugovora o otkupu ne znači da i druga lica koja polažu određena prava na otkupljeni stan ne mogu tužbom tražiti utvrđenje ništavosti ugovora. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji i pravni interes tužitelja za isticanje zahtjeva za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o otkupu, te je ispunjen uslov za podnošenje tužbe u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj je u upravnom postupku upućen na parnicu protiv tuženih uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je odustao od zahtjeva za iseljenje apelanta, što će dovesti do obustave upravnog postupka. Dakle pravni interes tužitelja se ogleda ne samo u činjenici da je on davalac stana na korištenje i kao takav može tražiti iseljenje svakog lica za koje smatra da nema pravo da koristi stan već i u činjenici da bi u slučaju da nije ustao sa predmetnom tužbom bio obustavljen upravni postupak deložacije apelanta koji je pokrenut po zahtjevu tužitelja. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana i brisanje prava svojine apelanta na spornom stanu u javnim knjigama. Međutim, kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, apelant je ušao u posjed predmetnog stana prije zaključenja ugovora o otkupu stana, pa u smislu odredbe člana 104. ZOO nema osnova za udovoljenje zahtjevu tužitelja za predaju stana u posjed. Osim toga organi uprave (stambeni organ) su isključivo ovlašteni da u upravnom postupku pokrenutom u smislu člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima odlučuju da li licu koje je nastavilo korištenje stana poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da nastavi korištenje stana, te da u vezi s tim odlučuju i o iseljenju tog lica iz stana. U konkretnom slučaju nije sporno da se po zahtjevu tužitelja vodi upravni postupak propisan odredbom člana 22. stav 3. Zakona o stambenim odnosima koji je prekinut do okončanja konkretne parnice, a u nastavku tog postupka će se odlučiti o iseljenju apelanta i predaji stana tužitelju kao davaocu stana na korištenje, dakle ovdje se radi o zahtjevu o kojem odlučuje stambeni organ u upravnom postupku a ne sud.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo da uzimajući u obzir činjenicu da je Vrhovni sud odlučio da o dijelu tužbenog zahtjeva za iseljenje apelanta iz predmetnog stana i predaju stana u posjed tužitelju, odlučuje nadležni stambeni organ uprave, može se očekivati da će se tužitelj u najskorije vrijeme obratiti organu uprave sa zahtjevom za iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do donošenja meritorne odluke o apelaciji odložiti deložaciju apelanta iz predmetnog stana. Dalje je istakao da predmetni stan predstavlja njegov dom jer u njemu neprekidno živi od svog rođenja. U tom smislu apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP-160/03 i AP-814/07. Apelant ističe da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno i proizvoljno zaključio da je za deložaciju apelanta i predaju u posjed predmetnog stana tužitelju nadležan organ uprave a ne sud. Time je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, što predstavlja povredu prava apelanta na pravično suđenje. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP-1713/11 i AP- 814/07, kao i na praksu Vrhovnog suda u sličim predmetima. Dalje je istakao da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pravo kada je zaključio da tužitelj ima aktivnu legitimaciju i pravni interes u predmetnom postupku. Dalje je istakao da u praksi Ustavnog suda ima mnogo predmeta iz kojih proizilazi zaključak da je predmetni stan apelantov dom i da je osporenom presudom apelantu uskraćena mogućnost da koristi sporni stan koji nesumnjivo predstavlja njegov dom i da miješanje u konkretnom slučaju u apelantovo pravo na dom nije bilo u skladu s zakonom i da nije bilo opravdano. Apelant je u tom smislu naveo odluke Ustavnog suda u predmetima br. U-1/02, AP- 323/04 i U-160/03.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma. Apelant je istakao da se može očekivati da će tužitelj u najskorije vrijeme nakon što je Vrhovni sud donio osporenu presudu, u skladu s tom presudom od nadležnog stambenog organa uprave tražiti iseljenje apelanta iz predmetnog stana i predaju u posjed stana tužitelju. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana i da je odbijen zahtjev tužitelja da mu apelant preda u posjed sporni stan. Ustavni sud zaključuje da se konkretni postupak nije odnosio na iseljenje apelanta iz predmetnog stana, niti iz dokumenta spisa proizilazi da je takav postupak u toku. Naime, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu nije vidljivo da li je okončan upravni postupak u kojem se odlučivalo da li apelantu pripada pravo da nastavi koristiti predmetni stan (jer iz osporene presude proizilazi da je nakon presude Vrhovnog suda broj U-842/02 od 18. maja 2005. godine donesene u upravnom sporu ovaj predmet vraćen na ponovni postupak) odnosno da li je tužitelj uopće nastavio upravni postupak za iseljenje apelanta, iz čega proizilazi da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na budućem neizvjesnom događaju. Osim toga, apelant osim zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri odloži deložaciju apelanta iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović