Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4593/11 (S. D.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4593/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 4593/11, rješavajući zahtjev Selvedine Duraković, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Selvedine Duraković za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Selvedina Duraković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, koju zastupaju Zahid i Nermin Kovač advokati iz Zenice, podnijela je 30. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu:Općinski sud) broj 36 0 K 000728 07 K od 27. juna 2011. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda broj 36 0 K 000728 07 K od 27. juna 2011. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 K 000728 07 K od 27. juna 2011. godine apelantica je oglašena krivom za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa joj je sud primjenom istog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 42, 49, 60, i
62. KZ FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom joj je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Odluku o troškovima krivičnog postupka, Općinski sud je temeljio na odredbi člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKP FBiH). Također, primjenom odredbe člana 212. stav
3. ZKP FBiH oštećeni Zijad Čičak (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i odbrane, te da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te u vezi sa odbranom apelantice utvrdio da je apelantica 1. septembra 2006. godine oko 23. sata u Kaknju upravljajući putničkim vozilom marke „VW Golf“, na način opisan u izreci presude postupajući suprotno odredbama člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06 , u daljnjem tekstu: ZOOBS), oduzela prvenstvo prolaza motociklu marke „Suzuki“ TIP ASX250P kojim je upravljao Džavid Sikira, a koji se kretao ulicom Alije Izetbegovića, pa je prednjim točkom motocikla udario u bočnu lijevu stranu u dijelu prednjih vrata putničkog vozila. Općinski sud je zaključio da je apelantica postupajući na navedeni način ugrozila bezbjednost javnog saobraćaja, usljed čega su vozač motocikla Džavid Sikira i oštećeni kao njegov saputnik zadobili teške tjelesne povrede koje su detaljno opisane u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je nadalje naveo da su na okolnosti nastanka saobraćajne nezgode u dokaznom postupku na glavnom pretresu provedena tri vještačenja i to vještačenje po vještaku saobraćajne struke Adisu Imamoviću, kao vještaku optužbe, zatim po vještaku saobraćajne struke Nihadu Haliloviću kao vještaku odbrane, te vještačenje Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, koji je sačinio Ekspertizu predmetne saobraćajne nezgode. S timu vezi, Općinski sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje temeljio na Ekspertizi saobraćajne nezgode sačinjene od strane Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, koju je prihvatio u cjelosti jer je utvrdio da je kroz navedenu ekspertizu izvršena cjelokupna vremensko-prostorna analiza nastanka saobraćajne nezgode i sve moguće varijante i mogućnosti izbjegavanja saobraćajne nezgode, kao i propusti učesnika u nastanku saobraćajne nezgode. S druge strane, Općinski sud je obrazložio da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Adisa Imamovića, kao vještaka optužbe jer je ocijenio da navedeni nalaz nije zasnovan na relevantnim činjenicama koje se tiču propusta učesnika u saobraćajnoj nezgodi, moguće varijante izbjegavanja saobraćajne nezgode, zatim udaljenost na kojoj su se vozači mogli vidjeti, odnosno jedan drugog uočiti. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio ni nalaz i mišljenje vještaka odbrane Nihada Halilovića, jer je ocijenio da navedeni nalaz nije zasnovan na objektivnim, već na subjektivnim dokazima, te na činjenicama koje su zasnovane na pretpostavkama i koje nisu postojale u momentu nastanka saobraćajne nezgode. Nadalje, Općinski sud je navedeni nalaz ocijenio pristrasnim jer je utvrdio da je vještak Nihad Halilović u svom nalazu pogrešno tumačio „prvenstvo prolaska“ na čemu se u konačnici temelji i odbrana apelantice, pa je Općinski sud zaključio da su ovakve tvrdnje vještaka usmjerene u pravcu izbjegavanja krivične odgovornosti apelantice. Pored toga, Općinski sud je obrazložio da je odbio i prijedlog odbrane da se u dokaznom postupku provede dokaz rekonstrukcije predmetne saobraćajne nezgode, jer je sud ocijenio da je provođenje rekonstrukcije nepotrebno s obzirom da je kroz ekspertizu saobraćajne nezgode izvršena cjelokupna analiza saobraćajne nezgode kao i doprinosi, odnosno propusti učesnika nezgode. Također sud je naveo da je odbio i prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka saslušaju dva ljekara koji bi svojim iskazom dali ocjenu stupnja alkoholisanosti oštećenog, kao i prijedlog odbrane da se sasluša vještak neuropsihijatar radi ocjene sposobnosti oštećenog da upravlja motociklom jer je sud zaključio da se na osnovu njihovih iskaza nemogu utvrditi činjenice koje bi mogle utjecati na donošenje drugačije odluke suda. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom izvršenja djela koje joj je stavljeno na teret, postupala nemarno, svjesna da može počiniti krivično djelo, ali je po mišljenju suda olako držala da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti, iako je po mišljenju suda, mogla predvidjeti opasnost svoje radnje kada se prilikom skretanja ulijevo nije uvjerila da tu radnju može izvesti bezbjedno za druge učesnike u saobraćaju. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelantice, pa je zaključio da će se uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja.
4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 36 0 K 000728 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nasuprot žalbenim navodima apelantice, istakao da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka niti je povrijedio apelanticino pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, kada je odbio izvođenje dokaza saslušanjem dva ljekara na okolnosti alkoholisanosti oštećenog, te rekonstrukciju predmetne saobraćajne nezgode. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da su u toku izvođenja dokaza optužbe i odbrane sačinjena tri nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i da su vještaci također neposredno saslušani na sudu, te se i po mišljenju Kantonalnog suda, rekonstrukcijom saobraćajne nezgode ne bi mogle utvrditi nove činjenice koje bi išle u korist apelantice radi njenog oslobađanja od krivične odgovornosti. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane da se pozovu i saslušaju ljekari koji su liječili oštećenog na okolnosti povreda i eventualne alkoholisanosti oštećenog jer se po mišljenju Kantonalnog suda nedozvoljena brzina kretanja motocikla kojim je upravljao oštećeni, te eventualno vožnja oštećenog pod dejstvom alkohola može se u predmetnom slučaju cijeniti kao značajan doprinos oštećenog u nastanku saobraćajne nezgode, što je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud i učinio, s obzirom da je apelantici izrečena samo mjera upozorenja u vidu uvjetne osude. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz pojedinačne ocijene izvedenih dokaza i u vezi sa ostalim dokazima jasno proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila kada je apelantica upravljala putničkim motornim vozilom marke „Golf“ krećući se iz pravca ulice V-te Divizije NOP-a u pravcu ulice Alije Izetbegovića, koja je ulica sa pravom prvenstva prolaza. Također, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza proizlazi da apelantica u datoj saobraćajnoj situaciji, nije ocijenila da li radnju uključenja u saobraćaj u ulicu sa pravom prvenstva može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, jer je oštećeni u datom momentu upravljao motociklom, pa je po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica morala propustiti nesmetani prolaz motocikliste i drugog putničkog vozila, a tek poslije toga izvršiti radnju uključivanja sa svojim vozilom u ulicu sa pravom prvenstva. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da na mjestu saobraćajne nezgode apelantica nije izvršila radnju u saobraćaju u skladu sa odredbom člana 36. stav 1. ZOOBS. U odnosu na odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantici izrekao uvjetnu osudu, nalazeći da je prvostepeni sud prilikom izricanja uvjetne osude apelantici značajno cijenio doprinos oštećenog nastanku saobraćajne nezgode, te je apelantici izrečena samo mjera upozorenja u vidu uvjetne osude. S obzirom da je prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanticu oglasio krivom da je počinila teško krivično dijelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH, a za koje djelo joj je izrečena uvjetna osuda, Kantonalni sud je zaključio da ne postoji povreda krivičnog zakona, na štetu apelantice, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio i blanketni propis iz člana 36. stav 1. ZOOBS . Također imajući u vidu da je apelantica oglašena krivom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe iz člana 202. stav 1. i člana 212. stav
3. ZKP FBiH kada je apelanticu obavezao da plati troškove krivičnog postupka, a oštećenog sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelantica tvrdi da je navedeno „rezultat površne ocijene svih dokaza pri čemu su se favorizovali vještaci optužbe u odnosu na vještaka odbrane“, a koji je po apelanticinom mišljenju „jedino dao pravu analizu i uzroke saobraćajne nezgode.“
6. Pored navedenog, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbio izvođenje dokaza saslušanjem dva ljekara u svojstvu svjedoka, te saslušanjem vještaka medicinske struke iz oblasti neuropsihijatrije, kao i rekonstrukciju predmetne saobraćajne nezgode“. S tim u vezi, apelantica je istakla da u toku postupka nije bila u mogućnosti da „kao ravnopravna stranka sa tužiocem“ sudu prezentira dokaze koji joj idu u prilog. Apelantica nadalje smatra, da su takvim ponašanjem sudovi povrijedili njeno pravo na primjenu principa „pretpostavke nevinosti, pravo na suđenje pred objektivnim i nepristrasnim sudom „te pravo na pristup sudu“. S obzirom na navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije obrazložila.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Naime, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da njeni navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije. U tom kontekstu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantici za učinjeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda, kojom je određeno da se utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine (vrijeme provjeravanja) ne učini novo krivično djelo. Imajući u vidu karakter izrečene sankcije koja u smislu relevantnih odredbi člana 59. KZ FBiH, predstavlja mjeru upozorenja kojom „se omogućava ostvarenje svrhe kaznenopravnih sankcija izricanjem kazne bez njenog izvršenja“ (član 60. stav 2. KZ FiH) Ustavni sud smatra da je ovako postavljen apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim traži obustavu izvršenja presude kojom joj je izrečena uvjetna osuda, bespredmetan budući da je izričitom zakonskom odredbom propisano da ova sankcija ima samo upozoravajući karakter te da se utvrđena kazna ne izvršava. S obzirom na navedeno te budući da apelantica nije ponudila razloge niti dokaze koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju spriječilo neku nenadoknadivu štetu ili da bi bilo u interesu apelantice ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je m zahtjev apelantice za izdavanje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović