Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4660/11 (N. H. i Z. T. iz Gradiške, I. L. i Z. L. iz Kozarske Dubice)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4660/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 4660/11, rješavajući zahtjev Nurke Hadžiabdić i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nurke Hadžiabdić, Zinete Teljigović, Ibrahima Litrića i Zlatka Litrića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurka Hadžiabdić i Zineta Teljigović iz Gradiške, Ibrahim Litrić i Zlatko Litrić iz Kozarske Dubice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 7. decembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 001 405 09 Gž od 28. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 001405 07 P od 11. septembra 2009. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine i tužitelju Muharemu Zahiroviću zabranio raspolaganje i otuđenje parcele broj 873/3, površine od 740 m2, upisane u pl br.1554/01 k.o. Gradiška te mu zabranio upis u javne knjige privremenog prava korištenja sa 1/1 dijela.
2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 001405 07 P od 11. septembra 2009. godine utvrđeno je da je tužitelj Muharem Zahirović (u daljnjem tekstu: tužitelj) iz Gradiške, temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 7. augusta 1962. godine u Gradišci između tužitelja kao kupca i Hate Zahirović i Omera Litrića iz Gradiške kao prodavca, postao vlasnik sa 1/1 idealna dijela na nekretninama upisanim u pl. br. 1554/01 k.o. Gosanska Gradiška i to k.č. br. 873/3 „Ul. Hadžidedina“ u površini od 740 m2, a što su apelanti kao tuženi sa prebivalištima na adresama pobliže definisanim izrekom ove presude i kao nasljednici iza pokojnih Hate Zahirović i Omera Litrić, dužni dozvoliti i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela u zemljišnim knjigama, u protivnom će se tužitelj kao vlasnik naznačenih nekretnina knjižiti na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da su apelanti dužni tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.429,62 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je taj sud po provedenom dokaznom postupku, utvrdio da je tužitelj kao kupac i Hata Zahirović i Omer Litrić kao prodavci (u daljnjem tekstu: pravni prednici apelanata) 7. augusta 1962. godine zaključili privremeni kupoprodajni ugovor, da je predmet navedenog ugovora bio stan broj 2, površine 57,45 m2 koji se nalazio u stambenoj zgradi u Ulici Hadžidedinoj broj 4. u Bosanskoj Gradišci, i koji se sastojao od jednog hodnika-nadstrešnice površine 11,58 m2, tri sobe, jedne kuhinje, predsoblja, ostave, i wc-a (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je sve bilo odvojeno u zasebnu cjelinu, kao i trajno pravo korištenja zemljišta površine 900 m2, u koju površinu ulazi i pristup navedenom stanu širine od 3 m, sve upisano u posjedovnom listu broj 769 k.o. Bosanska Gradiška. Bez obzira što se radilo o privremenom kupoprodajnom ugovoru Osnovni sud je utvrdio da je navedeni ugovor u cijelosti izvršen, jer je tužitelj odmah po zaključenju ugovora stupio u posjed predmetnog stana i da je u cjelosti isplatio njegovu kupoprodajnu cijenu. Tužitelj je u predmetnom stanu sa porodicom živio do 1992. godine (30 godina) kada je isti napustio zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, koji je na temelju Odluke Opštine Gradiška 1996. godine kao i zgrada u kojoj se stan nalazio srušen. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je između pravnih prednika apelanata i tužitelja zaključen privremeni kupoprodajni ugovor, ali da prema utvrđenom činjeničnom stanju po ocjeni ovog suda naziv predmetnog ugovora nije od uticaja na njegov karakter, jer je u konkretnom slučaju potvrđeno da je riječ o ugovoru koji ima sve elemente kupoprodajnog ugovora i jer je zaključen u pismenoj formi, i da u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/94, u daljnjem tekstu: Zakon o prometu) a shodno odredbi člana 20. stav 1. i člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90, u daljnjem tekstu: ZOSPO) proizvodi pravno dejstvo, na temelju čega je odlučeno kao u izreci presude.
4. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 001405 09 Gž od 28. decembra 2009. godine žalbu apelanata uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 72 0 P 001405 07 P od 11. septembra 2009. godine preinačio, tako što je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaljučenog 7. augusta 1962 godine u Gradišci između tužitelja i pravnih prednika apelanata postao vlasnik sa 1/1 idealnog dijela na nekretninama upisanim u pl. br. 1554/01 k.o. Bosanska Gradiška i to k.č. broj 873/3 „Ul Hadžidedina“ površine od 740 m2, a što su apelanti kao nasljednici pravnih prednika dužni dozvoliti i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela u zemljišnim knjigama, u protivnom će se tužitelj kao vlasnik neznačenih nekretnina uknjižiti na osnovu ove presude i da su apelanti dužni tužitelju solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.429,62 KM, odbio kao neosnovan. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM.
5. Okružni sud je na temelju stanja spisa predmeta prvostepenog suda zaključio da odluka prvostepenog suda nije pravilna i da je ista donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava pa je žalbu apelanata uvažio. Okružni sud je utvrdio da je predmet navedenog privremenog kupoprodajnog ugovora zaključenog između tužitelja i pravnih prednika apelanata, predmetni stan i trajno pravo korištenja zemljišta površine 900 m2, u koju površinu ulazi i pristup predmetnom stanu širine od 3m, sve upisano u posjedovnom listu broj 769 k.o. Bosanska Gradiška, da je predmetno zemljište nacionalizovano, pa je stoga zaključio da je navedeni kupoprodajni ugovor suprotan odredbi člana 70. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58, u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) i da zahtjev tužitelja nije osnovan ni po odredbi člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“, broj 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik RS“, broj 29/94, 23/98 i 5/99) i odredbi člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS-a“, broj 86/03, u daljnjem tekstu: ZGZ)) koji je bio na snazi u vrijeme rušenja zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan. S tim u vezi proizilazi da je na temelju navedenog ugovora tužitelj stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, sa pravom korištenja zemljišta odnosno parcele k.č. 873/3. Dalje, saglasno odredbi člana 40. ZGZ pravo korištenja zemljišta je određeno kao trajno pravo korištenja. Kako je predmetna kuća srušena 1996. godine, to u smislu odredbe člana 43 istog zakona, ovo pravo je po ocjeni suda prestalo, jer je isto trajalo samo dok je postojala stambena zgrada, a tužitelju je pripalo prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja pod uslovom da je na toj parceli, regulacionim planom odnosno urbanističkim planom predviđena izgradnja zgrade nad kojom može imati pravo svojine. Članom 26. istog zakona takođe je propisano da ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od 5 godina od dana saznanja za gubitak posjeda, a najkasnije u roku od deset godina ne podnese tužbu da mu se zemljište vrati ili plati, gubi privremeno pravo korištenja zemljušta bez naknade. Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavu utvrđuje rješenjem nadležni organ uprave za imovinsko-pravne poslove. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je žalbu apelanata usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio i Presudu Okružnog suda broj 72 0 P 001 405 09 Gž od 28. decembra 2009.godine preinačio, tako što je utvrdio da je tužitelj na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 7. augusta 1962. godine između tužitelja kao kupca i pravnih prednika apelanata kao prodavca stekao privremeno pravo korištenja sa 1/1 dijela na nekretninama (zemljištu) upisanom u pl. broj 1554/01 k.o. Gradiška-grad i to k.č. broj 873/3 „Ulica Hadžidadina“ površine od 740 m2, a što su apelanti kao nasljednici iza pokojnih pravnih prednika dužni dozvoliti i trpjeti da se tužitelj upiše kao nosilac tog prava sa 1/1 dijela u javnim knjigama, a u protivnom će se taj upis izvršiti na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da se apelanti obavezuju da solidarno tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 10.964,12 KM, dok je u preostalom dijelu revizja tužitelja odbijena.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ovaj sud ocijenio da je revizija djelimično osnovana, jer je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Na temelju uvida u nalaza vještaka geometra Vrhovni sud je utvrdio da je parcela k.č. broj 837/3 bila predmetom nacionalizacije te da su pravni prednici apelanta imali samo pravo korištenja iste, a kako predmetom nacionalizacije nije bila kuća i predmetni stan, to su pravni prednici apelanata sa istom navedenim ugovorom mogli raspolagati i tužitelju predmetni stan prodati. Dakle, Vrhovni sud smatra da je na temelju navedenog ugovora tužitelj stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, pravo korištenja zemljišta, odnosno parcele broj k.č. 873/3. Zbog navedenog zahtjevu tužitelja ovaj sud je djelimično udovoljio i utvrdio da je tužitelj na temelju predmetnog kupoprodajnog ugovora stekao privremeno pravo korištenja navedene parcele, u kojem dijelu je revizija tužitelja uvažena, s tim što je podsjetio da tužitelj u upravnom postupku može ostvariti prava u skladu sa odredbama sada važećeg ZGZ, slijedom čega je zaključio da tužitelj na temelju navedenog ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj parceli pa je u ovom dijelu reviziju tužitelja odbio.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatraju da prema odredbama Zakona o nacionalizaciji, tužitelj nema pravo korištenja zemljišta na temelju zaključenog kupoprodajnog ugovora, s obzirom da je parcela (zemljište) koja je predmet ugovora nacionalizovano njihovim pravnim prednicima, te da je stoga ugovor pravno valjan samo u odnosu na stan koji je takođe predmet ugovora.
9. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu posebno obrazlagali osim što su predložili da Ustavni sud odloži izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 72 0 P 001 405 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine i tužitelju Muharemu Zahiroviću zabrani raspolaganje i otuđenje parcele broj 873/3, površine od 740 m2, upisane u pl br.1554/01 k.o. Gradiška, kao i upis u javne knjige privremenog prava korištenja sa 1/1 dijela.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti su morali posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelanti očigledno smatraju da njihovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelanti, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu ponudili Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru neophodno u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka o apelaciji. Ustavni sud zaključuje da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović