Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4770/11 (S. D.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4770/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 4770/11, rješavajući zahtjev Semina Dizdarevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Semina Dizdarevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Semin Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 15. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 033847 111 Kžk od 8. novembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu „obustavio izvršenje izrečene kazne“ do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Dopisom od 19. decembra 2011. godine, apelant je dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 033847 10 K od 3. februara 2011. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a u kaznu mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da, solidarno sa drugim počiniocem istog krivičnog djela, Harisom Deljkićem, isplati na ime naknade štete Vahidinu Deliću iznos od 50,00 KM i Selmi Mačak iznos od 20,00 KM.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 033847 11 Kž od 1. jula 2011. godine, uvažena je apelantova žalba, pa je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije imao „dovoljno pouzdanog činjeničnog i okolnosnog osnova“ da donese zaključak o apelantovoj krivici, da u obrazloženju prvostepene presude nije data potrebna ocjena svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu nepotpuno utvrđenih relevantnih činjenica izveden pogrešan i preuranjen zaključak da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje je već pravosnažno osuđen Haris Deljkić.

4. Kantonalni sud je, nakon provedenog postupka, osporenom presudom broj 43 0 K 033847 111 Kžk od 8. novembra 2011. godine, oglasio apelanta krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa ga je primjenom člana 49. ZKP FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je naveo da je na pretresu pred tim sudom ponovo izveden dokaz saslušanjem svjedoka Harisa Deljkića koji je bio izveden i pred prvostepenim sudom i to, kako je naveo Kantonalni sud, „kako na okolnost izvršenja krivičnog djela, tako [...] i na okolnost pisane izjave koja je bila priložena uz žalbu na presudu“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio i preuzeo sve dokaze optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom čitanjem iskaza saslušanih svjedoka i drugih dokaza. Nakon provedenog dokaznog postupka, Kantonalni sud je zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant, zajedno sa Harisom Deljkićem počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci osporene presude. Naročito, cijeneći iskaz Harisa Deljkića koji je kao svjedok dao na pretresu pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je obrazložio da je on „jasno, određeno i uvjerljivo opisao način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela detaljno opisujući sve okolnosti istog i navodeći u svom iskazu da je krivično djelo zajedno sa njim izvršio [apelant] koga on dobro poznaje“. Kantonalni sud je također naveo da je ovaj svjedok u cijelosti ostao kod navedenog iskaza i na pretresu pred tim sudom, a izjavio je i da je pismenu izjavu u kojoj je napisao da iskaz koji je dao nije istinit napisao „na uporno traženje [apelanta] i nakon prijetnji koje je dobivao“.

5. Kantonalni sud je obrazložio da je Haris Deljkić na pretresu „razložno pojasnio zbog čega je i pod kakvim okolnostima napisao izjavu u rukopisu, koju je potpisao i predao [apelantu], [...] tvrdeći uporno i konzistentno da je tu pismenu izjavu dao nakon upornog traženja i prijetnji pojedinaca koji su prijatelji [apelanta], potvrđujući na pretresu pred ovim sudom kategorično da je skupa sa [apelantom] uradio to djelo, a morao je da napiše tu izjavu da je navodno sa njim djelo izvršio Damir Hećo a ne [apelant]“. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je ovaj svjedok izjavio i obrazložio da „napade i prijetnje nije prijavio zato što bi ga još više maltretirali [...] te da mu ne bi dolazili na vrata i da ga ne dočekuju na ulicama“. Kantonalni sud je ovakav iskaz prihvatio, navodeći da je svjedok naveo uvjerljive razloge kada su u pitanju okolnosti pod kojim je navedenu izjavu napisao i potpisao, naročito imajući u vidu da je na pretresu u cijelosti potvrdio svoj prvobitni iskaz o tome da je krivično djelo učinio zajedno sa apelantom. Nakon analize i ostalih provedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da je odbrana optuženog „kojom negira izvršenje krivičnog djela“ neosnovana zato što nema uporišta u izvedenim dokazima i da je usmjerena u cijelosti na izbjegavanje krivične odgovornosti.

6. Kantonalni sud je također naveo da isti zaključak proizlazi i iz pravosnažne presude Općinskog suda broj 43 0 K 031583 od 8. aprila 2010. godine, kojom je Haris Deljkić osuđen za isto krivično djelo koje je i apelantu stavljeno na teret, zato što je i u tom postupku Haris Deljkić izričito tvrdio da je to krivično djelo počinio zajedno sa apelantom, te da je takvu izjavu dao i u svojstvu osumnjičenog. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da „Hećo Damir ne postoji nego lice Hećo Danir, kao to proizlazi iz dopisa PU Zenica od 23.05.2011. godine, dobijenog na traženje suda“. Pri odmjeravanju kazne, Kantonalni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti cijenio dotadašnju apelantovu neosuđivanost, relativnu mlađu dob, činjenicu da je nezaposlen, kao i težinu počinjenog djela, dok otežavajuće okolnosti nije našao.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant opširno raspravlja o načinu na koji je Kantonalni sud ocijenio izvedene dokaze, te navodi da su zaključci Kantonalnog suda „u potpunosti suprotni sa konstatacijama i uputama navedenim u pomenutom drugostepenom rješenju istog suda“ kao i „stanju spisa, odnosno sadržini iskaza navedenih svjedoka i logici stvari“. Apelant također ističe da „ne pobija činjenično stanje nego ukazuje na arbitražnost postupanja“, kao i da se stanovište suda o njegovom učestvovanju u krivičnom djelu koje mu je stavljeno na teret „ne zasniva na bilo kakvim zakonom utemeljenim osnovama, nego da je potpuno voluntarističko“. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije obrazložio, već je samo naveo da taj zahtjev postavlja „zbog grubih kršenja [njegovih] osnovnih ljudskih prava i opasnosti, pošto je presuda pravosnažna i izvršna, da [bude] upućen na izdržavanje kazne, čime bi za [njega] nastupila nenadoknadiva šteta i još više ugrozila [njegova] ljudska prava“.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Naime, Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-2131/09 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere, Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (idem., stav 11).

10. Ustavni sud također ukazuje da Federaciji BiH postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, kojim je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, ali apelant nije naveo da je takav zahtjev ikada podnio nadležnom organu.

11. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni bilo kakvi argumenti i dokazi koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelant traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4770/11 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio