Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-893/11 (V. M. i S. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-893/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-893/11, rješavajući zahtjev Vesne Mašić i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vesne Mašić i Slaviše Mašića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Mašić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Slaviša Mašić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, koje zastupaju Azra Jamaković i Edin Suljić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 25. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000328 10 Rev od 28. decembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 Gž 07 003517 od 30. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065 0 P 06 003 366 od 5. novembra 2007. godine. Apelanti su 25. oktobra 2011. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da odloži ostavinski postupak broj 065 0 O 208776 11 O do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 065 0 P 06 003 366 od 5. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev roditelja apelanata kao tužitelja Mahmuta Mašića i Zlate Mašić (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da sud poništi testament pred svjedocima Rusmira Mašića, sina tužitelja (brata apelanata), sačinjenog 21. januara 2002. godine u kancelariji advokata Nenada Maglajlića iz Sarajeva. Navedenom presudom tužitelji su obavezani tuženoj Elvedini Sabitović (u daljnjem tekstu: tužena) naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su tužitelji roditelji umrlog Rusmira Mašića koji je sačinio testament 21. januara 2002. godine u kancelariji advokata, kojim je u prisustvu dva svjedoka dao izjavu posljednje volje, kojom stan u Sarajevu u ulici Ulomljenica broj 8 sa svim pokretnim stvarima koje se zateknu u stanu u trenutku smrti ostavlja tuženoj kao svojoj nevjenčanoj supruzi. Dalje je navedeno da je iza umrlog Rusmira Mašića vođen ostavinski postupak kod Općinskog suda pod brojem O-579/03, koji je prekinut rješenjem od 19. maja 2006. godine, te su zakonski nasljednici, to jeste tužitelji upućeni na parnicu protiv testamentarne nasljednice Elvedine Sabitović radi osporavanja pravne valjanosti testamenta. Tužitelji smatraju da testament nije valjan jer u momentu sačinjavanja testamenta ostavilac nije bio vlasnik predmetnog stana, te sa istim nije mogao raspolagati. Tužitelji su tvrdili da je u vrijeme sačinjavanja testamenta ostavilac imao zaključen ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog sa Zavodom za zapošljavanje i koji je bio položen u knjigu položenih ugovora Općinskog suda, a kao takav ne dovodi do prenošenja prava svojine, jer nije ispunjen uvjet upisa u zemljišne knjige i knjige položenih ugovora. Provodeći dokazni postupak Općinski sud je utvrdio da je ostavilac Rusmir Mašić kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenim sa Stambenim fondom grada Sarajeva 20. septembra 2000. godine, zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 4. jula 2001. godine. sa Zavodom za zapošljavanje kao prodavcem. Na osnovu navedenog ugovora zemljišno knjižni ured – KPU Općinskog suda je u predmetnom podulošku za općinu Stari Grad izvršio upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist Rusmira Mašića sa dijelom 1/1. Sud je dalje naveo da je upis prava vlasništva izvršen na osnovu ugovora o kupoprodaji na kojem postoji stanarsko pravo od 4. jula 2001. godine ovjerenog kod Općinskog suda 16. novembra 2001. godine pod navedneim brojem i na osnovu Odluke Komisije za kontrolu ugovora o korištenju stana od 11. maja 2005. godine pod preciziranim brojem. U obrazloženju je dalje navedeno da nije sporno da je u momentu sačinjavanja testamenta bio zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je potpisan od strane prodavca i kupca i da su potpisi na ugovoru bili ovjereni kod Općinskog suda, kao i da je taj ugovor bio predat Općinskom sudu - zemljišno knjižno odjeljenje odsjek KPU pod u presudi preciziranim brojem. Općinski sud je iz navedenog zaključio da je ostavilac u momentu sačinjavanja testamenta bio vlasnik predmetnog stana i da je mogao sa istim raspolagati. Također, su, po mišljenju Općinskog suda, ispunjeni uslovi za punovažnost testamenta iz člana 67. Zakona o nasljeđivanju. Naime testament je sačinio advokat po kazivanju ostavioca, te je svojeručno potpisan u prisustvu dva svjedoka i potpisan kako od strane ostavioca tako i od strane sjedoka. Imajući u vidu navedene razloge Općinski sud je odlučio da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
4. Tužitelji su se žalili Kantonalnom sudu protiv navedene presude Općinskog suda. Kantonalni sud je presudom broj 009 0 Gž 07 003517 od 30. decembra 2009. godine žalbe tužitelja odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava, na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) i Zakona o nasljeđivanju odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Prema Zakonu o prodaji (čl. 29, 30. i 33.) jasno slijedi da se ugovori o prodaji zaključeni na osnovu odredaba tog zakona u pogledu forme kao uslova punovažnosti razlikuju od klasičnih ugovora o prometu nepokretnosti. Prema navedenom zakonu koji je lex specialis ovaj ugovor čim je sklopljen, to jeste potpisan od strane ugovornih strana, kupcu prestaje stanarsko pravo (član 33.) i u tom času ugovor proizvodi pravne efekte. Potpisani ugovor se potom dostavlja nadležnom pravobraniocu na potvrdu i u konkretnom slučaju takva potvrda je obezbijeđena, a ugovor je položen i u knjigu položenih ugovora Općinskog suda pod brojem Dn-I 9059/2001. Kako dakle momentom potpisivanja ugovora i prestankom svojstva nosioca stanarskog prava ugovor proizvodi pravne efekte zbog specifičnosti ove vrste ugovora, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio provedene dokaze i da nije mogao izvesti zaključak da je ostavilac bio vlasnik predmetnog stana i da njime nije mogao raspolagati. Činjenica da ostavilac u momentu smrti nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog stana sama za sebe, po mišljenju Kantonalnog suda, ne znači da stan nije mogao biti predmet raspolaganja u testamentu. Ostavilac ga je posjedovao kao svoje vlasništvo, imao je valjan ugovor ovjeren od strane pravobranilaštva i koji je bio položen u knjigu položenih ugovora kod Općinskog suda. Također, su po mišljenju Kantonalnog suda neosnovani i navodi žalbe kojima se osporava punovažnost testamenta. Sporni testament sačinjen je po odredbama Zakona o nasljeđivanju prema izričitoj volji oporučitelja koji je znao čitati i pisati, kojeg je sastavio prema njegovom kazivanju advokat, testament je svojeručno potpisan u prisustvu dva svjedoka i testator je pred svjedocima izjavio da je to njegova volja i njegov testament. Ovim je ispoštovana zakonska odredba člana 69. Zakona o nasljeđivanju i nisu osnovani navodi žalbe kojima se dovodi u pitanje njegova valjanost, pogotovo da nije sastavljen u zakonom propisanoj formi, da nije izražena volja ostavioca, da je advokat doveo u zabludu testatora da je on vlasnik stana. Kantonalni sud je ocijenio da je paušalan navod žalbe da testator nije iskazao svoju pravu volju nego da je to učinio pod pritiskom tužene. Dalje je zaključio da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio dao razložno, logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
6. Tužitelj Mahmut Mašić je umro u toku drugostepenog postupka 28. oktobra 2008. godine. Tužiteljica Zlata Mašić (supruga umrlog tužitelja) i apelanti (kćerka i sin umrlog tužitelja) kao zakonski nasljednici putem punomoćnice izjavili su reviziju Vrhovnom sudu protiv navedene presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 70 0 P 000328 10 Rev od 28. decembra 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u reviziji pravilno ukazano da drugostepeni sud nije mogao izvesti zaključak da je ostavilac bio vlasnik predmetnog stana i da je mogao s njim raspolagati. Međutim, cijeneći da je u razrješenju spornog odnosa slijedom označenih pravila materijalnog prava drugostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica utvrdio navedeno činjenično stanje, kojim je u smislu odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku vezan revizijski sud, po shvatanju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pozivajući se na navedena pravila materijalnog prava sadržana u Zakonu o prodaji samo djelimično utemeljio svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti. Ipak u konkretnom slučaju ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer i uz primjenu materijalno pravne odredbe koju treba primijeniti (Zakon o nasljeđivanju) valjalo je donijeti jednaku odluku, dosljedno čemu se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, na koji sud pazi i po službenoj dužnosti, pokazuje neosnovanim. Vrhovni sud je kao razlog za svoj zaključak dalje naveo da takva odluka nije nezakonita, pa se ne može preinačiti, a ukidanje takve odluke ne bi imalo nikakvog smisla, jer bi se ponovo morala donijeti jednaka odluka, samo što bi se u njoj sud pozvao na druge materijalno pravne propise. Naime, prema pravnom stanovištu Vrhovnog suda slijedom zakonskih uslova za punovažnost testamenta sadržanim u glavi III Zakona o nasljeđivanju u vidu materijalno pravnih i formalno pravnih pretpostavki, a u nedostatku kojih postoji nevaljanost, odnosno ništavost testamenta, okolnost da je zavještalac testamentom rasporedio imovinu koja nije njegovo vlasništvo ne predstavlja postojanje zakonskog osnova iz kojeg proizilazi da je sam testament nevaljan. Dalje je navedeno da sagledavanjem činjenice da je zavještalac u konkretnoj pravnoj stvari raspolažući za slučaj svoje smrti pismenim testamentom pred svjedocima u smislu odredbi člana 67. Zakona o nasljeđivanju rasporedio imovinu u vidu predmetnog stana, bez obzira na to da li je njegov vlasnik i da li je u odnosu na njega na dan sačinjavanja testamenta stekao određena prava, izostankom činjenica iz kojih bi proizašlo da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke za njegovu valjanost (da zavještalac nije bio sposoban za rasuđivanje – član 62. stav 1. navedenog zakona, da nije slobodno i svjesno izjavio volju – nesaglasnost između volje i očitovanja iz člana 63. pomenutog zakona, i formalno pravne pretpostavke, to jest da testament nije sastavljen u obliku utvrđenom u zakonu i uz druge uslove predviđene zakonom) predmetni testament se pokazuje valjanim, dosljedno čemu se tužbeni zahtjev za poništenje testamenta pokazuje neosnovanim kako je po mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključio drugostepeni sud.
8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatraju da je pogrešno primijenjen Zakon o nasljeđivanju kojim je u članu 7. propisano da ostavilac ne može testamentarno raspolagati nekretninama na kojima nema pravo vlasništva iz kog razloga je predmetni testament ništav. Također su naveli da prema Zakonu o zemljišnim knjigama (član 5.) «vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišnu knjigu i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona». Pored toga istakli su da je pogrešno primijenjen i Zakon o zemljišnim knjigama i Uredba o obrazovanju i vođenju knjige položenih ugovora.
9. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelanti su zatražila da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da odloži ostavinski postupak koji se vodi iza umrlog Rusmira Mašića pod brojem 065 0 O 208776 11 O do donošenja odluke o apelaciji i da ostane na snazi rješenje Općinskog suda broj O-579/03 od 19. maja 2006. godine o prekidu ostavinskog postupka.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelanti, osim zahtjeva da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da odloži ostavinski postupak u predmetu broj 065 0 O 208776 11 O do donošenja odluke o apelaciji, u kojem apelanti učestvuju kao zakonski nasljednici protiv testamentarne nasljednice, nisu naveli niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović