Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/09 (A. D.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 60
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1003/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1003/09, rješavajući apelaciju Amira Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Delića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-000 147 od 23. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću, Zemljišnoknjižni ured, broj 017-0-Dn-08-00 1484 od 31. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 1. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-000 147 od 23. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 017-0-Dn-08-00 1484 od 31. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-Dn-08-00 1484 od 31. oktobra 2008. godine, tačkom 1. izreke rješenja, odbijen je apelantov zahtjev podnesen radi ispravke pogrešnog upisa u zk. ul. broj 6701 k.o. Bihać (u daljnjem tekstu: sporni zk. uložak), dok je tačkom 2. izreke precizirano da će se izvršiti zabilježba u B listu spornog zk. uloška u koloni upisa da je zahtjev odbijen. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio zahtjev radi ispravke pogrešnog upisa u sporni zk. uložak, u skladu sa odredbom člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 19/03 i 54/04; u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), na način da se upiše ranije pravo korištenja u korist Emine Jusufhodžić, Huseina Delića i Hasana Delića (u daljnjem tekstu: apelantovi prednici). Općinski sud je uvidom u sporni zk. uložak utvrdio da je u njemu upisano državno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist JP „Unsko-sanske šume“ Bosanska Krupa. U obrazloženju je istaknuto da je apelantov zahtjev odbijen zato što je Rješenjem Odjeljenja za finansije Narodnog odbora Općina Bihać broj 1178/59 od 25. oktobra 1959. godine, a koje je provedeno pod brojem Dn 945/60 od 18. augusta 1960. godine, upisano pravo korištenja apelantovih prednika na osnovu odredaba čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i to dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta općini ili drugom licu. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je 7. augusta 1991. godine, pod brojem Dn 864/91, provedeno Rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove broj 04/2-247-30/91 od 1. jula 1991. godine, te je k.č. broj 1/485 zv. „Šumarija“, poslovni objekt i dvorište površine 837 m², upisana kao društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist DPŠG „Risovac“ Bihać, uz istovremeno brisanje dosadašnjeg upisa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odluku kao u izreci donio na osnovu člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-09-000 147 od 23. februara 2009. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Nakon što je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju je navedeno da je apelant kao zakonski nasljednik svojih prednika podnio zahtjev Općinskom sudu radi ispravke pogrešnog upisa u sporni zk. uložak zasnivajući zahtjev na činjenici da su njegovi pravni prednici imali upisano pravo korištenja na k.č. broj 1/485 k.o. Bihać, da je Općinski sud proveo rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove od 1. jula 1991. godine, kojim je navedena k.č. upisana kao društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja u korist DPŠG „Risovac“ Bihać, da je taj sud bez naloga izvršio brisanje prava korištenja na toj nekretnini, te da se radi o isključivoj grešci Općinskog suda. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama, kojom je određeno da se ispravka u zemljišnoj knjizi vrši na osnovu odobrenja upisanog lica ili sudske odluke, te ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišnoknjižnom ulošku neispravan zbog odgovornosti zemljišnoknjižnog ureda, taj će ured neodložno upisati zabilježbu pogrešnog upisa u datom ulošku. U smislu navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je pojasnio da se ispravka u zemljišnoj knjizi ne može vršiti bez odobrenja upisanog lica ili sudske odluke jer sudska odluka može zamijeniti odobrenje upisanog lica. Budući da apelant uz zahtjev nije dostavio odobrenje upisanog lica, niti sudsku odluku koja bi to odobrenje zamijenila, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kad je apelantov zahtjev za ispravku odbio. Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je upis koji je izvršen 1991. godine u sporni zk. uložak pravilan, odnosno da apelantovi prednici nisu mogli ostati upisani u sporni zk. uložak jer je nadležni organ Općine za predmetnu katastarsku česticu utvrdio da je društveno vlasništvo i ustanovio pravo raspolaganja u korist DPŠG „Risovac“, s tim da je pravo korištenja bilo ograničeno rokom do donošenja rješenja nadležnog organa o predaji predmetnog zemljišta općini ili drugom licu. Nadležni organ Općine je rješenjem od 1. jula 1999. godine utvrdio pravo raspolaganja na predmetnoj parceli u korist DPŠG „Risovac“ Bihać, pa je, prema ocjeni Kantonalnog suda, istovremeno time prestalo pravo korištenja apelantovim prednicima.
4. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama. Apelant ističe da je u predmetnom slučaju dužnost Općinskog suda bila da po službenoj dužnosti izvrši ispravku pogrešnog upisa. Brisanje upisa apelantovih prednika je, kako se u apelaciji navodi, izvršeno bez naloga, pa se radi isključivo o grešci. Ni Kantonalni sud, prema apelantovom mišljenju, nije pravilno ocijenio spornu odredbu člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi ispravke upisa u zemljišnoj knjizi. Tokom postupka sudovi su dovoljno jasno obrazložili zbog čega smatraju da prilikom provođenja rješenja u sporni zk. uložak nije načinjena greška koju bi Općinski sud, u smislu odredbe člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama, po službenoj dužnosti ispravio, pri tom obrazloživši tok promjena upisa u zemljišnoj knjizi na k.č. broj 1/485 k.o. Bihać od 1960. godine do 1999. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi valjane argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović