Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1014/09 (J. E.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1014/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1014/09, rješavajući apelaciju Jovana Erletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Erletića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 86-0-K-
000027-08-Kž od 16. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Modriči, broj 86-0-K-000027-07-K od 15. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Erletić (u daljnjem tekstu: apelant) Pelagićeva, kojeg zastupa Borislav Pisarović, advokat iz Brčkog, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86-0-K-000027-08-Kž od 16. januara 2009. godine, i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86-0-K-000027-07-K od 15. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 86-0-K-000027-08-Kž od 16. januara 2009. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo-ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ RS) u sticaju sa krivičnim djelom tjelesne povrede iz člana 155. stav KZ-a. RS u vezi sa članom 42. navedenog zakona za koja mu je određena novčana kazna u iznosima po 800 KM. Utvrđeno je da je apelant odgovoran što je 17. januara 2007. godine u ugostiteljskom objektu „kod Stoje“ u Pelagićevu fizički nasrnuo na S.K. (u daljnjem tekstu: oštećenu) zadavši joj udarac nadlanicom u predjelu usta, pa kada je oštećena od udarca posrnula i pala na sudoper, zatim na pod, nastavio je šutati nogama po tijelu, a onda izvadio pištolj i zaprijetio da će je ubiti, „jer neće dozvoliti da ima ikoga osim njega“, pa kada je oštećena uspjela pobjeći u kuhinju stigao ju je, pritisnuo rukama uz zid kuhinje, pritiskajući joj vrat i prsa od kojih je oštećena zadobila povrede u vidu nagnječenja desne jagodice lijevog rebarnog luka i vrata sa krvnim podlivom na vratu, čime je ugrozio sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će ga lišiti života i drugog tjelesno povrijedio.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi optužbe i odbrane saslušanjem apelanta i oštećene, svjedoka koje su predložile obje strane, te vještaka sudske medicine, kao i da je izvršen uvid u brojne materijalne dokaze. Osnovni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja ne teret, ne našavši okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost i kažnjivost, zbog čega ga je oglasio krivim za krivično djelo tjelesne povrede u sticaju sa krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda broj 86-0-K-000027-08-Kž od 16. januara 2009. godine Okružni sud je donio presudu broj 86-0-K-000027-08-Kž od 16. januara 2009. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da su argumenti koje je apelant istakao u žalbi, u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza, bez realnog uporišta i uvjerljivosti i ne mogu osporiti zaključak koji je izveo prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je istakao da su materijalni dokazi u spisu (naročito medicinska dokumentacija oštećene) cijenjeni i analizirani sa pažnjom i na način kako to pravila struke zahtijevaju, zajedno sa pravilnom ocjenom iskaza svjedoka i vještaka, na osnovu kojih je izveden pouzdan i uvjerljiv zaključak da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju ne teret. Osim toga, Okružni sud je naveo da ne postoji ni povreda krivičnog zakona na apelantovu štetu u smislu u kojem se ukazuje u žalbi, tj. da je ugrožavanje sigurnosti u konkretnoj situaciji samo prethodni stadij krivičnog djela tjelesna povreda, te da nema sticaja ova dva krivična djela. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o dva različita krivična djela koja se ne nalaze u istoj grupi krivičnih djela i koja imaju različit zaštitni objekat, tj. krivično djelo tjelesna povreda se nalazi u grupi krivičnih djela protiv života i tijela, dok se krivično djelo ugrožavanja sigurnosti nalazi u grupi krivičnih djela protiv sloboda i prava građana te se ni na koji način ne može podvesti pod prethodni stadij krivičnog djela tjelesna povreda jer krivično djelo ugrožavanje sigurnosti u svojoj dispoziciji ne podrazumijeva postojanje tjelesne povrede a i izvršeno je sasvim drugim sredstvom, odnosno pištoljem u smislu prijetnje lišenja života, a tjelesna povreda je izvršena udarcima rukama i nogama. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon ocjenjujući da se radi o dva krivična djela u sticaju.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen KZ RS od strane redovnih sudova jer ne može postojati sticaj između krivičnog djela nanošenje tjelesne povrede i krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti, zbog toga što je ugrožavanje sigurnosti samo prethodni stadij krivičnog djela tjelesne povrede, tj. ozbiljna prijetnja u konkretnom slučaju realizirana je izvršenjem krivičnog djela tjelesne povrede.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Okružnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović