Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/09 (B. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1040/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1040/09, rješavajući apelaciju Blaška Mihalja na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaška Mihalja podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58-0-P- 900355-08-Gž od 22. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07-58-P-900355-04-P od 3. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blaško Mihalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58-0-P-900355-08-Gž od 22. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-58-P-900355-04-P od 3. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07-58-P-900355-04-P od 3. oktobra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže predati mu u posjed nekretninu koja se nalazi u Mostaru – Vrapčići, preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant pred tadašnjim Općinskim sudom II u Mostaru pokrenuo postupak uređenja međa između predmetne nekretnine i susjednih nekretnina preciznije označenih u presudi koje su u vlasništvu i posjedu „Hidroelektrana na Neretvi“ i ranije općine Mostar – Sjever. U tom postupku rješenjem broj R-126/02-II od 19. maja 2004. godine apelant je upućen da u parnici ostvari svoje pravo na spornoj međašnoj površini, obzirom da se još tada između apelanta i tuženog pojavio spor oko prava na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u rješenje Zavoda za geodetske i imovinske poslove SO Mostar broj 09/I-473-17/83 od 13. aprila 1983. godine nesporno utvrdio da je predmetna nekretnina potpuno eksproprirana u korist društvene svojine, a za potrebe RO «Hidroelektrane na Neretvi» Jablanica. U navedenom rješenju je također, konstatirano da je opći interes za izgradnju pratećih objekata HE Mostar i zaštitnog pojasa objekta i postrojenja utvrđen rješenjem SO Mostar broj 09/I-473-74/82 od 29. decembra 1982. godine. Također, je nesporno kako je utvrdio Općinski sud da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao isključivo vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1.

4. Općinski sud je dalje naveo da prema izvršenoj identifikaciji iz Nalaza i mišljenja vještaka geometra, kopije katastarskog plana, te uvidom u predmetni posjedovni list jasno i nedvosmisleno proizilazi da se predmetna nekretnina nalazi u isključivom posjedu Hidroelektrane na Neretvi, da na istoj nema izgrađenih objekata, a preko njenog zapadnog dijela prolazi asfaltni put širok 6 metara, koji se proteže iz pravca Hidrocentrale Mostar u pravcu juga, u što se sud osobno uvjerio na uviđaju održanom 19. aprila 2007. godine. Cijeneći navedene dokaze, a posebno imajući u vidu nespornu činjenicu da je predmetna nekretnina u katastarskom operatu evidentirana u isključivom posjedu prednika tuženog «Hidrocentrale na Neretvi», kao i da je njen faktički korisnik tuženi, da je na predmetnoj nekretnini izgrađen asfaltni put za potrebe korištenja objekata tuženog, Općinski sud je utvrdio da je navedeno rješenje Zavoda za geodetske i imovinske poslove SO Mostar od 13. aprila 1983. godine kojim je izvršena eksproprijacija, pravomoćno te kao takvo predstavljalo je valjan osnov upisa u katastarski operat temeljem člana 87. Zakona o eksproprijaciji i tačke 4. navedenog rješenja. Općinski sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima a u vezi sa članom 3. Zakona o eksproprijaciji, eksproprijacija originarni način stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini, gdje je temeljem pravomoćnog rješenja izvršen prijenos nekretnine sa njenog ranijeg vlasnika na društveno vlasništvo. Navedeno je da je u smislu člana 31. Zakona o eksproprijaciji tuženi titular prava posjeda na predmetnoj nekretnini. Općinski sud je dalje istakao da apelant nije tvrdio da rješenje Zavoda za geodetske i imovinske poslove nije postalo pravomoćno, niti je Općinskom sudu ponudio ijedan relevantan dokaz da posjed tuženog nije kvalificiran, iako se u smislu odredbe člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima radi o zakonski oborivoj presumpciji. Općinski sud je dalje naveo da je prednik tuženog više od 10 godina na očigled apelanta manifestirao svoje pravo iz rješenja Zavoda za geodetske i imovinske poslove, izgradivši na predmetnoj nekretnini pristupni put čemu se apelant sve do pokretanja predmetnog postupka nije ni protivio. S toga Općinski sud nije prihvatio osnovanim navode apelanta da je promjena upisa u katastarskom operatu izvršena tek temeljem avio snimanja, budući da iz provedenih dokaza proizilazi njegova provedba sukladno tački 4. rješenja. Općinski sud je također, naveo da na prednji zaključak nije od uticaja ni činjenica što još uvijek formalno pravno egzistira upis prava vlasništva apelanta na predmetnoj nekretnini obzirom na kogentnu primjenu norme člana 3. u vezi sa članom 27. Zakona o eksproprijaciji. Ukoliko po pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nije vođen postupak određenja pravične naknade za ekspropriranu nekretninu ili mu utvrđena naknada nije isplaćena, odnosno ukoliko apelant drži da nekretnina nije privedena svrsi eksproprijacije, isti ima pravo zahtijevati da se u vanparničnom postupku odredi visina pravične naknade, da traži njenu isplatu u za to propisanom postupku ili pak u drugom slučaju da se nadležnom upravnom organu obrati sa zahtjevom za deeksproprijaciju. Kako apelant sukladno članu 31. Zakona o eksporprijaciji i članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije aktivno legitimiran sa zahtjevom za predaju u posjed predmetne nekretnine Općinski sud je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.

5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 58-0-P-900355-08-Gž od 22. januara 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 31. Zakona o eksproprijaciji izričito propisano da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed eksproprisane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može biti prije donošenja rješenja o eksproprijaciji. Nadalje je naveo da tokom postupka apelant nije osporavao pravomoćnost rješenja o eksproprijaciji od 13. aprila 1983. godine, da je to učinio tek u žalbi, što je Kantonalni sud cijenio neosnovanim, kod činjenice da je od donošenja navedenog rješenja 1983. godine, pa do podnošenja tužbe prošlo više od 20 godina, te je istakao da je za nastupanje pravomoćnosti relevantna činjenica da je pravomoćno ono rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni postupak. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je ispravno prvostepeni sud uputio apelanta da ukoliko nije vođen postupak za određivanje pravične naknade za ekspropriranu nekretninu ili mu utvrđena naknada nije isplaćena, odnosno ukoliko apelant smatra da nekretnina nije privedena svrsi eksproprijacije ima pravo zahtijevati da se u vanparničnom postupku odredi visina pravične naknade, da traži njenu isplatu u za to propisanom postupku ili pak da se nadležnom upravnom organu obrati sa zahtjevom za deeksproprijaciju.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je u predmetnom postupku podnio vlasničku tužbu u kojoj je tražio predaju u posjed sporne nekretnine. Dalje je naveo da su redovni sudovi izveli proizvoljan i pravno neutemeljen zaključak o postojanju pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, te da je apelant u zemljišnoj knjizi upisan kao formalno pravni vlasnik, bez stvarnog sadržaja prava vlasništva. Apelant ističe da nikada nije dobio predmetno rješenje o eksproprijaciji, niti bilo kakvu naknadu. Također, je istakao da predmetno rješenje nema klauzulu pravomoćnosti, pa po mišljenju apelanta nije jasno na temelju čega su redovni sudovi zaključili da je navedeno rješenje pravomoćno, odnosno svi zaključci u tom pogledu su proizvoljni i pravno neutemeljeni. Apelant ističe da zbog svega navedenog on nije formalno pravni već stvarni vlasnik sporne nekretnine, zbog čega su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1040/09 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio