Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/09 (P. Č.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1044/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1044/09, rješavajući apelaciju Petra Čeprnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čeprnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 577 od 4. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000065 od 30. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Čeprnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 577 od 4. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-P-06-000065 od 30. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000065 od 30. novembra 2006. godine, u ponovnom postupku, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog «Standarda» a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji mu je tuženi dao Rješenjem broj 425/02 od 26. decembra 2002. godine i zaključkom Upravnog odbora tuženog broj 32/03-4 od 1. februara 2003. godine, te da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije toga otkaza (stolar u proizvodnji) ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i da mu na ime izgubljene plate isplati iznos od 9.045,82 KM i na ime regresa iznos od 818,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dospjelosti svake pojedine rate tih potraživanja, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.100,00 KM. Također, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.512,50 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da su nesporne činjenice da je apelant zaposlen kod tuženog od 17. jula 1978. godine, da je tuženi apelanta svojom Odlukom broj 118/02 od 3. aprila 2002. godine, u skladu sa odredbom člana 91. stav 3. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), pismeno upozorio zbog kršenja radne discipline – samovoljnog napuštanja radnog mjesta 14. marta 2002. godine, da je nakon toga poslovođa tuženog S.J. protiv apelanta podnio disciplinsku prijavu broj 06/87 od 12. decembra 2002. godine zbog lošeg kvaliteta proizvoda za koje je apelant zadužen i lošeg odnosa prema pretpostavljenim, da je povodom te prijave apelant saslušan 18. decembra 2002. godine, a potom da je direktor tuženog donio Rješenje broj 425/02 od 26. decembra 2002. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu zaključno sa 27. decembrom 2002. godine, te da je na osnovu iskaza svjedoka D.T., S.J. i zakonskog zastupnika tuženog B.J., saslušanog u svojstvu parnične stranke, a djelimično i iskazima svjedoka M.P., V.V., V.B., N.B. i M.R., kao i uvidom u radne listove apelanta i radnika tuženog N.J., M.R., R.S., S.S., V.Č. i Š.M. za decembar 2002. godine utvrđeno da su istiniti navodi prijave poslovođe tuženog S.J., po kojoj je uslijedilo rješenje direktora tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta. Sud je istakao da je ocjenjujući navedeno utvrđeno činjenično stanje i uz primjenu odredaba od člana 90. do člana 115. ZOR-a, te odredaba člana 34. stav 4. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) došao do zaključka da je otkaz ugovora o radu tuženi dao apelantu iz zakonom i općim aktom određenih razloga i uz poštivanje propisanog postupka. Naime, sud je naveo da je apelant, nakon odluke o pismenom upozorenju za propust u radu koji je učinio 14. marta 2002. godine, propust u radu učinio i 12. decembra 2002. godine, što se smatra težom povredom radne obaveze, zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu, a što je tuženi, u smislu člana 115. stav 3. ZOR-a, dokazao u toku postupka. Na kraju, sud je konstatovao da je, zbog navedenih razloga, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, i to kako dio koji se odnosio na utvrđenje nezakonitosti odluka o otkazu ugovora o radu i vraćanja apelanta na rad, tako i dio zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog izgubljene plate i regresa sa traženim zakonskim zateznim kamatama, jer potvrđivanjem zakonitosti otkaza ugovora o radu apelant nije stekao ni pravo na naknadu štete zbog izgubljene plate i regresa.

4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 060 od 14. marta 2007. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda tako da su Rješenje tuženog broj 425/02 od 26. decembra 2002. godine i zaključak Upravnog odbora tuženog broj 32/03-4 od 1. februara 2003. godine poništeni i tuženom naloženo da apelanta vrati na radno mjesto stolara u proizvodnji ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima i da mu na ime naknade štete isplati iznos od 14.897,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 9.863,82 KM počev od 21. oktobra 2006. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.062,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je predmet spora u konkretnom parničnom postupku zahtjev kojim apelant traži zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. poništenje kao nezakonitih rješenja na osnovu kojih mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa radi izvršenja teže povrede radne obaveze, sa zahtjevom za restituciju svih prava iz radnog odnosa. Dalje, drugostepeni sud je naveo da povreda radne obaveze podrazumijeva takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom koje je suprotno zakonskim propisima i propisima Kolektivnog ugovora, pri čemu je radnik svjestan da je takvo ponašanje protivpravno i da može prouzrokovati sankcije, da to znači da je osnov disciplinske odgovornosti krivica radnika, da se mjera prestanka radnog odnosa može izreći radniku koji je težu povredu radne obaveze učinio namjerno ili krajnjom nepažnjom, da iz toga proizlazi da je neophodno da bude ispunjen i taj subjektivni element, da otuda i odluka o izricanju disciplinske mjere mora da sadrži način, mjesto i vrijeme izvršenja povrede radne obaveze, kao i iskaz o krivici, da rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu to ne sadrži i da samo za sebe govori da je nezakonito, jer se iz njega ne vidi po kojem propisu je donijeto, niti ukazuje na odredbe općeg akta kojim je sankcionisana apelantova radnja, ne sadrži iskaz o krivici, niti ima podataka o tome o kakvoj se povredi radi, kada je učinjena i na koji način, te da se to ne vidi ni iz prijave za pokretanje disciplinskog postupka.

5. Također, drugostepeni sud je istakao da, opreza radi, treba ocijeniti i sadržaj zaključka Upravnog odbora tuženog od 1. februara 2003. godine, koji nema elemente drugostepene odluke, već predstavlja obavijest apelantu da taj organ nije nadležan i da neće razmatrati prigovor, te da se tako apelant upućuje na ostvarivanje sudske zaštite, da je apelant u rješenju o otkazu ugovora o radu poučen da protiv tog rješenja može izjaviti žalbu Upravnom odboru tuženog, pa da je Upravni odbor tuženog, ako je smatrao da nije nadležan da o tome odluči, bio obavezan da predmet uputi nadležnom organu, da shodno tome, s obzirom na odredbe člana 104. ZOR-a, kod činjenice da je apelant uložio prigovor, da o prigovoru nije odlučeno u zakonom propisanom roku, slijedi da je prigovor usvojen i da je time rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, da rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu po svom sadržaju samo sebe čini nezakonitim, pa da zbog toga nema osnova za utvrđivanje istinitosti činjenica i zakonitosti disciplinskog postupka pred sudom, jer u disciplinskom postupku ništa nije ni utvrđivano, te da je, prema tome, bilo nepotrebno provođenje ostalih dokaza, saslušanje svjedoka i materijalnih dokaza koji se tiču izrade beno ploča jer ti dokazi nisu značajni za odluku o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da iz toga slijedi da je i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene plate i regresa osnovan.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 577 od 4. marta 2009. godine revizija koju je izjavio tuženi je uvažena, Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 060 od 14. marta 2007. godine je preinačena, a apelantova žalba protiv Presude Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000065 od 30. novembra 2006. godine odbijena kao neosnovana i ta presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su navedeni razlozi pobijane presude pogrešni. Naime, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud gubi iz vida činjenicu da je odredbama člana 114. ZOR-a otkaz ugovora o radu sasvim pojednostavljen: daje se u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih se ugovor otkazuje, te da se, prema tome, neosnovano u drugostepenoj presudi tvrdi da takva odluka mora da sadrži i druge podatke. Dalje, sud je konstatovao da se u uvodnom dijelu rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu od 26. decembra 2002. godine kaže da je ono zasnovano na odredbama člana

91. ZOR-a i članu 34. stav 4. tuženikovog Pravilnika, a u izreci da se ugovor otkazuje sa 27. decembrom 2002. godine i da apelant nema pravo na otkazni rok, niti na otpremninu, dok se u obrazloženju navodi da je na osnovu disciplinske prijave broj 411/02 od 12. decembra 2002. godine i izjave radnika, tj. apelanta, utvrđeno da je on učinio «propust u radu», pa pošto već ima «izrečenu disciplinsku mjeru pismenog upozorenja» (broj 118/02 od 3. aprila 2002. godine), da se «ponovljeni prekršaj smatra težom povredom radne obaveze, zbog koje se otkazuje ugovor o radu». Sud je naveo da iz toga slijedi da je donositelj predmetnog rješenja našao da su istiniti navodi iz predmetne prijave, te da, shodno tome, navodi iz drugostepene presude da to rješenje «samo za sebe govori da je nezakonito» i da je izvođenje bilo kakvih drugih dokaza o osnovanosti, odnosno neosnovanosti, tužbe u konkretnoj pravnoj stvari bilo suvišno nisu osnovani. Naime, sud je naveo da je u slučaju spora o činjenicama na kojima je zasnovano rješenje o otkazu ugovora o radu neophodno provođenje odgovarajućih dokaza po prijedlozima stranaka na planu utvrđivanja činjeničnog stanja, kako je to i učinio prvostepeni sud.

7. Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da ne stoji navod iz presude Okružnog suda da je prihvaćen apelantov prigovor s obzirom na odredbe člana 104. ZOR-a, jer o tom prigovoru nije odlučeno u propisanom roku. Naime, sud je istakao da ni u ZOR-u, a ni u Pravilniku nema odredaba o tome da se protiv rješenja o otkazu ugovora o radu može izjaviti prigovor ili žalba i da je već zbog tih razloga navedeni stav drugostepenog suda pogrešan, te da čak i u slučaju da je Upravni odbor tuženog bio nadležan da odluči o apelantovom prigovoru (žalbi), a kod činjenice da je taj organ u tridesetodnevnom roku iz člana 104. ZOR-a donio zaključak kojim je našao da nije nadležan «da odlučuje o pojedinačnim pravima radnika iz radnog odnosa» i uputio apelanta «u skladu sa članom

105. ZOR-a da može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu prava», ne bi se mogao prihvatiti stav da se radi o ćutanju tog organa i da je time prigovor uvažen.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant hronološki opisuje tok parničnog postupka i ističe da je neprihvaljivo da reviziona odluka podržava, po njegovom mišljenju, višestruko nezakonito postupanje poslodavca i otkazivanje ugovora o radu iako nije proveden disciplinski postupak shodno zakonskim opredjeljenjima. Apelant navodi da je trebalo da se primijeni odredba člana 115. ZOR-a, koja propisuje obavezu provođenja disciplinskog postupka, a ne odredba člana 114. ZOR-a, kako je to, po apelantovom mišljenju, pogrešno učinio revizioni sud. Također, apelant ističe da je neprihvatljivo obrazloženje odluke revizionog suda kojim se, suprotno stanovištu Okružnog suda, utvrđuje da nerješavanje povodom žalbe, protekom roka od 30 dana, nema kao posljedicu prihvatanje žalbe, da je pravo na žalbu ustavno pravo i da je sasvim logično inkorporirano i u ZOR, da je ono sadržano u odredbi člana 104. ZOR-a i da omogućava radniku podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u slučaju kada smatra da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, te da je time obezbijeđena i dvostepenost u odlučivanju kod poslodavca. Najzad, apelant navodi da je blagovremeno uložio žalbu protiv rješenja o otkazu ugovora o radu Upravnom odboru tuženog, prema pravnoj pouci, da žalba nije nikad riješena i da zaključak Upravnog odbora tuženog o nenadležnosti i upućivanje apelanta na sudsku zaštitu, bez omogućavanja apelantu da ostvari zaštitu prava kod tuženog, što je suprotno zakonu, ne utiče na primjenu odredbe člana 104. ZOR-a.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev obrazlažući da osporeno rješenje o otkazu ugovora o radu nije nezakonito, jer je apelant, nakon odluke o pismenom upozorenju za propust u radu koji je učinio 14. marta 2002. godine, propust u radu učinio i 12. decembra 2002. godine, što se, u smislu člana 115. stav 3. ZOR-a, smatra težom povredom radne obaveze, zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu, a što je tuženi poslodavac dokazao u toku postupka. Također, u odnosu na apelantov navod da se ima smatrati da je njegova žalba protiv rješenja o otkazu ugovora o radu prihvaćena, budući da o žalbi nije riješeno u roku od 30 dana, nego se Upravni odbor tuženog proglasio nenadležnim i uputio apelanta na sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge za svoju odluku kada je, suprotno navodima apelacije, našao da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu člana 104 ZOR-a. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da, iako apelant nije izdjejstvovao drugostepenu odluku kod poslodavca, nego je upućen na sudsku zaštitu, apelant je sebi osigurao sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa pred redovnim sudovima pune jurisdikcije, koji su raspravili o svim apelantovim prigovorima na tri sudske instance. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1044/09 (P. Č.) | Sudska praksa | Aktio