Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/09 (E. D., A. R., N. Ž., Đ. T. i M. I.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Državni službenik
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1055/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. siječnja 2012. godine, u predmetu broj AP-1055/09, rješavajući apelaciju Edhema Duratovića, Amera Ramića, Nafije Žiga, Đure Tankosića i Mate Itrića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Duratovića, Amera Ramića, Nafije Žiga, Đure Tankosića i Mate Itrića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000443 od 19. veljače 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-07-000079 od 4. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Duratović, Amer Ramić, Nafija Žiga, Đuro Tankosić i Mato Itrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog (apelante Amera Ramića, Nafiju Žiga, Đuru Tankosića i Matu Itrića zastupa apelant Edhem Duratović), podnijeli su 6. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000443 od 19. veljače 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000079 od 4. rujna 2007. godine.

2. Apelanti, kao javni službenici, 23. siječnja 2007. godine podnijeli su tužbu protiv prvotuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog Zavoda za zapošljavanje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i tražili da se prvotuženi i drugotuženi obvežu da im solidarno isplate novčane iznose (u presudi precizirani iznosi) na ime naknade za rad i članstvo u Upravnom odboru drugotuženog.

3. Presudom Osnovnog suda, broj 096-0-P-07-000079 od 4. rujna 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti, te obvezani apelanti da prvotuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.051,52 KM. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odredbama članka 25. Zakona o javnim službenicima i namještenicima propisano da javni službenici i namještenici ne mogu biti uposleni niti u jednoj drugoj javnoj organizaciji ili poduzeću, da rad javnih službenika i namještenika u vladinim komisijama može biti dodatno plaćen iz budžeta samo na temelju odluke gradonačelnika prvotuženog, u ovisnosti od vrste i obima posla u svezi čijeg izvršenja je komisija formirana, da dodatne aktivnosti javnih službenika odnosno namještenika kao vještaka, sudskih tumača, stečajnih ili likvidacionih upravnika i članova upravnih odbora u javnim poduzećima u kojim prvotuženi ima udio u kapitalu, mogu se obavljati samo na temelju odluke gradonačelnika prvotuženog, te da će se angažiranje i plaćanje rada spoljnih suradnika u vladinim komisijama urediti posebnom odlukom gradonačelnika prvotuženog. U konkretnom slučaju odluka nije donesena tako da nije utemeljen tužbeni zahtjev apelanta, jer je Nalogom Supervizora o zabrani isplate dodataka na plaću javnim službenicima od 22. ožujka 2006. godine (u daljnjem tekstu: Nalog) izričito određeno da Vlada prvotuženog neće vršiti isplate na temelju članka 25. stavak 3. i 4. i članka 73. stavak 2. Zakona o javnim službenicima i namještenicima. Nadalje, Nalogom je isključena isplata javnim službenicima na temelju bilo koje odluke gradonačelnika prvotuženog, te čak i da je donesena tužbeni zahtjev apelanata bi bio neutemeljen kako u odnosu na prvotuženog tako i u odnosu na drugotuženog, koji uostalom nije niti pasivno legitimiran u ovom postupku.

4. Očitujući se na navode apelanata, Osnovni sud je istakao da nije relevantno to što je članovima Upravnog odbora iz reda javnih službenika u JP „Luka“ i „Garantnom fondu“ isplaćivana naknada do siječnja 2006. godine (kada je po Nalogu prestala isplata), budući da su isplate vršene prije Naloga. Nadalje, niti navodi da su apelanti stekli pravo kao članovi Upravnog odbora na temelju Statuta drugotuženog nisu utemeljeni, jer i Statut javne ustanove mora biti u skladu sa zakonom, a konkretno Nalogom je zabranjena isplata po osnovu odluka gradonačelnika prvotuženog. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je kao izuzetak stavka 1. i 2. Naloga predviđeno da će Supervizor razmotriti zahtjeve koje uputi gradonačelnik tuženog da se odobri isplata u skladu sa člankom 25. stavak 3. i 4. Zakona o javnim službenicima i namještenicima, što je eventualni način rješenja pitanja naknada za rad apelantima.

5. Odlučujući o žalbi apelanata, Apelacioni sud donio je Presudu broj 097-0-Gž-07- 000443 od 19. veljače 2009. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud utvrdio da su apelanti u Upravni odbor drugotuženog imenovani odlukom gradonačelnika prvotuženog, da je Upravni odbor drugotuženog utvrdio visinu naknada, da apelanti traže naknadu za period od 1. kolovoza 2005. godine do 22. ožujka 2006. godine, da sukladno odredbama Zakona o javnim službenicima i namještenicima za isplatu naknada treba posebna odluka gradonačelnika, da Nalog isključuje svaku isplatu od njegovog donošenja, čak i da je posebna odluka donesena, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Apelacioni sud je dalje naveo da apelanti u žalbi ukazuju da gradonačelnik nije osporio priznato pravo nego je samo izbjegavao izvršenje isplate zbog konfuzije u Vladi u svezi sa financiranjem drugotuženog, da oni nisu tražili isplatu od drugotuženog jer on nije raspolagao financijskim sredstvima, te da su apelanti došli u posjed novog dokaza tj. da je gradonačelniku od strane šefa Odjela za administrativno tehničke poslove upućen prijedlog za isplatu naknade apelantima tako da je odluka o tome potpisana, ali je isplata izostala. Nadalje, da apelanti navode da prema članku 25. stavak 4. Zakona o javnim službenicima i namještenicima javni službenici dodatnu aktivnost mogu obavljati samo na temelju odluke gradonačelnika u skladu sa važećim propisima, da su oni imenovani odlukom Gradonačelnika i da je Statutom, na koji je Gradonačelnik dao suglasnost, određeno u principu pravo na naknadu, što je prvostupanjski sud utvrdio, te zaključio da je u smislu navedene zakonske odredbe za isplatu naknade apelantima potrebna posebna odluka gradonačelnika. Međutim, navedeni zaključak apelanti ne osporavaju, nego navode da je prvostupanjski sud članak 25. stavak 4. Zakona o javnim službenicima i namještenicima pogrešno primijenio jer je pogrešno doveo u vezu sa „navodno konstitutivnim dejstvom odluke gradonačelnika o isplati“, koje izvodi iz članka 25. stavak 5. istog zakona, a taj stavak se odnosi na vanjske suradnike. Dakle apelanti nisu ukazali da je prvostupanjski sud u smislu članka 25. stavak

4. Zakona o javnim službenicima pogrešno zaključio da je za isplatu apelantima bila potrebna posebna odluka. Nadalje, kako prvostupanjski sud o utemeljenosti zahtjeva odlučuje i u smislu Naloga kojim se zabranjuje, odnosno onemogućava svaka isplata nakon njegovog donošenja koji prema Arbitražnoj odluci za Brčko ime veći pravnu snagu od bilo kojeg zakona, onda je pravilan stav prvostupanjskog suda da zahtjev apelanata treba odbiti.

6. Apelanti ističu da im je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Apelanti ističi da su oni imenovani u Upravni odbor drugotuženog odlukom gradonačelnika prvotuženog, te da su tražili naknadu za članstvo u Upravnom odboru drugotuženog za period od 1. kolovoza 2005. godine do 22. ožujka 2006. godine, a da su sudovi arbitrarno primijenili članak 1. Naloga Supervizora koji prema njihovom tumačenju ima retroaktivno djelovanje, te navodno zabranjuje isplatu potraživanja, zakonito stečenih, prije donošenja Naloga.

7. U Zakonu o javnim službenicima i namještenicima („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 41/04, 20/05 i 14/06) relevantne odredbe glase:

Članak 25.

[...]

3. Rad javnih službenika i namještenika u Vladinim komisijama može biti dodatno plaćen iz Budžeta Brčko Distrikta samo na temelju odluke gradonačelnika, a u ovisnosti od vrste i obima posla u svezi čijeg je izvršenja komisija formirana, te roka propisano za izvršenje istog.

4. Dodatne aktivnosti javnih službenik, odnosno namještenika kao vještaka, sudskih tumača, stečajnih i likvidacionih upravnika i članova upravnih odbora u javnim poduzećima u kojim Brčko Distrikt ima udio u kapitalu , mogu se obavljati samo na osnovu odluke gradonačelnika u skladu sa važećim propisima.

[...].

8. U Nalogu Supervizora o zabrani isplate dodataka na plaću javnim službenicima od 22. ožujka 2006. godine, relevantne odredbe glase:

1. Vlada Brčko Distrikta neće vršiti dalje isplate na osnovu člana 25, stavovi 3 i 4, ili člana 73, stav 2, Zakona o javnim službenicima Brčko Distrikta ili na osnovu bilo koje odluke gradonačelnika koja se izdaje u skladu sa bilo kojim od navedenih odredaba. Niti će Vlada vršiti bilo kakve dalje isplate slične onim koje su pomenute u ovim odredbama šta god da je navodna pravna osnova za te isplate.

2. Gradonačelnik neće izdavati dalje odluke u skladu sa bilo kojom od navedenih odredaba.

3. Kao izuzetak instrukcijama iz gore navedenih stavova 1 i 2 supervizor će razmotriti zahtjeve, koji će joj biti upućeni u pisanoj formi od strane gradonačelnika Brčko Distrikta, za odobrenje drugih isplata u skladu sa članom 25, stavovi 3 i 4 ili članom 73, stav 2, Zakona o javnim službenicima Brčko Distrikta.

[...].

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud primjećuje da odredbe članka 25. st. 3. i 4. Zakona o javnim službenicima i namještenicima propisuju Rad javnih službenika i namještenika u Vladinim komisijama može biti dodatno plaćen iz Budžeta Brčko Distrikta samo na temelju odluke gradonačelnika, a u ovisnosti od vrste i obima posla u svezi čijeg je izvršenja komisija formirana, te roka propisanog za izvršenje istog. Dodatne aktivnosti javnih službenika, odnosno namještenika kao vještaka, sudskih tumača, stečajnih i likvidacionih upravnika i članova upravnih odbora u javnim poduzećima u kojim Brčko Distrikt ima udio u kapitalu , mogu se obavljati samo na osnovu odluke gradonačelnika u skladu sa važećim propisima. Ustavni sud dalje nalazi da su sudovi navedene odredbe Zakona o javnim službenicima i namještenicima tumačili tako da je za isplatu naknade apelantima bila potrebna posebna odluka gradonačelnika, koja u konkretnom slučaju nije donesena, te da čak i da je postojala posebna odluka u smislu Naloga zabranjeno je ne samo donošenje takvih odluka nego i isplata po već donesenim odlukama ukoliko su članovi upravnih odbora bili javni službenici. Također, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja Apelacionog suda slijedi da navedeni zaključak apelanti u žalbi nisu osporavali, te da se suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu članka 1. Naloga. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocijenjuje obrazloženja redovitih sudova logičnim i argumentiranim . Stoga, a sukladno stavovima Europskog i Ustavnog suda navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/09 (E. D., A. R., N. Ž., Đ. T. i M. I.) | Sudska praksa | Aktio