Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1057/09 (M. L.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1057/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1057/09, rješavajući apelaciju Momčila Labotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Labotića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 243 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05-001541 od 23. avgusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-165/2004 od 18. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Labotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Romanovaca podnio je 4. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 243 od 30. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001541 od 23. avgusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-165/2004 od 18. maja 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog „Svetix komerc“ DOO Gradiška (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga. U tužbi je naveo da je zajedno sa tuženim, te Borislavom Vitkovićem i Radovanom Maksićem 1995. godine kupio autobus marke „Mercedes“ tip O 303, plativši ¼ cijene, odnosno 8.750,00 KM i autobus marke „Mercedes“ tip O 303-Podani, plativši takođe ¼ cijene, odnosno 13.750,00 KM, tj. da je za oba autobusa platio iznos od 22.500,00 KM. Zatim, naveo je da je tuženi s tim autobusima obavljao prevozničku djelatnost i da je autobuse prodao, a da apelantu po osnovu njegovog udjela u vlasništvu autobusa nije platio ništa. Dalje, istakao je da se sa tuženim dogovorio da svoj dio uloga za autobuse naplati iz potraživanja koje je tuženi imao prema „Autoprevozu“ Banja Luka i da su procijenili da glavni dug koji tuženi ima prema apelantu na osnovu njegovog učešća u kupovini autobusa iznosi 21.854,24 KM, pa je tuženi 21. maja 2004. godine ovlastio apelanta da naplati potraživanje prema „Autoprevozu“ Banja Luka s ciljem izmirenja njegovog duga prema apelantu. Naveo je da je tuženi, međutim, sam naplatio potraživanje prema „Autoprevozu“ Banja Luka, čime je prekršio dogovor i dato ovlaštenje. Shodno tome, predložio je da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da apelantu na ime duga za njegovo učešće u kupovini autobusa isplati iznos od 21.854,24 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-165/2004 od 18. maja 2005. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.415,00 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju presude, saslušanjem apelanta i direktora tuženog kao parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka Save Veljkića, Radovana Maksića, Marije Šarić-Vukovljak, Borislava Vitkovića, Jovana Vučenovića, Siniše Mileusnića i Bore Prpoša. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je konstatovao da je tuženi ovlaštenjem od 21. maja 2004. godine ovlastio apelanta da od „Autoprevoza“ Banja Luka može naplatiti dug u iznosu od 21.854,24 KM, koji se, prema iskazu direktora tuženog, odnosio na dug preduzeća „Autoprevoz“ Banja Luka prema tuženom po računu broj 193/2000. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da se iz sadržaja navedenog ovlaštenja ne vidi u kom svojstvu je apelantu dato ovlaštenje, u čije ime i za čiji račun je mogao izvršiti naplatu, te na koje apelantovo potraživanje bi se odnosilo to ovlaštenje, kao i da nije navedeno da li bi se naplatom duga izmirilo neko potraživanje prema tuženom. Shodno tome, zaključio je da se takvo „nedefinisano“ ovlaštenje ne može smatrati ustupanjem ugovora, u smislu člana 145. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), ustupanjem potraživanja, u smislu člana 436. ZOO-a, kao ni prebijanjem, u smislu člana 336. ZOO-a, niti priznanjem duga, tim prije što se eventualna apelantova potraživanja prema tuženom i ne spominju u tom ovlaštenju.
5. Osnovni sud je, zatim, konstatovao da je tuženi kupoprodajnim ugovorom zaključenim 22. maja 1996. godine sa PPUTP „Milošević-Company“ Gradiška kupio autobus marke „Daimler“ tip benz O 303-15, te da je kupoprodajnim ugovorom zaključenim 19. februara 1996. godine sa „Oskar-
Transom“ DOO Banja Luka kupio autobus marke „Mercedes“ tip 303 15-P, kao i da je kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa „Heidi-Reisen“ G.m.b.h. kupio autobus marke „Setra S 215 HD“, dok je ugovorom o zakupu kao zakupodavac dao u zakup „Giga-trans-Trade“ Beograd dva autobusa marke „Mercedes“ i jedan autobus marke „Setra“. U vezi s tim, utvrdio je da je u pomenutim ugovorima, te u drugim dokumentima pobliže navedenim u obrazloženju presude tuženi naveden kao kupac, zakupodavac odnosno podnosilac prijave i naloga, dok apelantovo ime nigdje nije pomenuto.
6. Osnovni sud je, dalje, konstatovao da apelant navodi da je plaćanje izvršio u dva navrata u Gradišci, u prisustvu Save Veljkića (tadašnjeg direktora tuženog) i Borislava Vitkovića i to u gotovini, bez pismenog ugovora, priznanice, potvrde ili bilo kakvog drugog pismenog dokumenta, te da se pri tome čak ne može sjetiti ni kome je na ruke dao novac, ni datuma isplate, što je, prema mišljenju tog suda, nelogično, s obzirom na novčani iznos koji apelant potražuje. Sud je primijetio da je, nasuprot tome, svjedok Savo Veljkić porekao da je primio novac od apelanta, dok je svjedok Borislav Vitković naveo da je apelant plaćanje izvršio u Beogradu i to u iznosu od oko 20.000,00 do 22.000,00 KM, pri čemu se nije mogao sjetiti da li je uplatu izvršio za jedan ili dva autobusa, kao ni da li je odjednom uplatio ukupan iznos. Takođe, sud je konstatovao da je svjedok Radovan Maksić tvrdio da je apelant u Beogradu platio Savi Veljkiću 22.500,00 KM. Osim toga, primijetio je da je direktor tuženog porekao uplatu, da je svjedokinja Marija Vukovljak-Šarić tvrdila da nije prisustvovala bilo kakvoj isplati, te da svjedok Boro Prpoš kao prodavac autobusa čak i ne poznaje apelanta, dok je svjedok Jovan Vučenović isplatio kupoprodajnu cijenu Borislavu Vitkoviću i nije mu poznato ništa o apelantovom učešću u kupovini autobusa.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da se izjave apelanta, Save Veljkića, Borislava Vitkovića i Radovana Maksića, kao učesnika u navodnom dogovoru, ne podudaraju u bitnim elementima niti se dopunjuju, već da međusobno protivrječe. Takođe, primijetio je da su pri tome svjedoci Borislav Vitković i Radovan Maksić tvrdili da je plaćanje izvršeno u Beogradu, dok je apelant tvrdio da je plaćanje izvršio u Gradišci, a da ostali svjedoci nemaju konkretnih saznanja o predmetu spora i da o tome nesporno ne postoji nikakva dokumentacija. Shodno tome, konstatujući da je nesporna činjenica da parnične stranke ne posjeduju dokaze, odnosno isprave o međusobnom dogovoru i plaćanjima, Osnovni sud je ocijenio da apelant nije, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku), dokazao navode iz tužbe, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
8. Apelant je izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-165/2004 od 18. maja 2005. godine, koju je Okružni sud odbio Presudom broj 011-0-Gž-05-001541 od 23. avgusta 2006. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku pogrešnom ocjenom dokaza izvedenih u toku postupka. Naime, Okružni sud je ocijenio da izjave saslušanih svjedoka, prvenstveno svjedoka Borislava Vitkovića i Radovana Maksića, koji su navodno sa apelantom i tuženim učestvovali u kupovini autobusa, kao i uvid i čitanje pismenih isprava, nisu dokazali postojanje duga tuženog. U vezi s tim, istakao je da se saslušani svjedoci, kao i sam apelant, nisu mogli tačno izjasniti gdje je izvršeno plaćanje, da li je plaćanje vršeno u ratama ili je cijeli iznos plaćen istovremeno. Zatim, primijetio je da apelant u kupoprodajnim ugovorima na osnovu kojih je izvršena kupovina autobusa nije naveden u svojstvu kupca, niti je na bilo koji način pomenuto njegovo ime. Dalje, istakao je da su u postupku saslušani i prodavci predmetnih autobusa, koji su prodaju dogovarali i zaključivali sa tuženim, a ne sa apelantom. Takođe, konstatovao je da apelant ne posjeduje niti jednu priznanicu, račun ili bilo kakav pismeni trag kao dokaz da je isplatio sporni iznos, te da se svjedoci kao navodni saugovarači posla nisu mogli izjasniti gdje je plaćanje izvršeno i kome je novac plaćen. Uočivši da apelant traži veliki novčani iznos, tvrdeći da ga je isplatio tuženom, Okružni sud je primijetio da bi bilo krajnje nelogično da je isplatu izvršio bez bilo kakve priznanice, izjave i slično. Okružni sud je istakao da sve navedeno upućuje na zaključak da apelant nije sa tuženim u materijalnopravnom odnosu koji bi proizilazio iz spornog kupoprodajnog ugovora, te da u tom smislu nema ovlaštenje na predmetno potraživanje u odnosu na tuženog. U odnosu na apelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je zaključio da je ta tvrdnja neosnovana s obzirom na to da je apelant, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku, bio dužan da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, što, prema mišljenju tog suda, nije učinio.
10. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-
001541 od 23. avgusta 2006. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 243 od 30. januara 2009. godine kojom je reviziju odbio.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je odluka Okružnog suda pravilna i zakonita. Naime, konstatovao je da je, suprotno revizionim navodima, Okružni sud odgovorio na sve relevantne žalbene navode zaključivši da, shodno tome, ne postoje povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa odredbom člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, istakao je da je bespredmetno apelantovo ustrajavanje u prigovorima da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili iskaze svjedoka Borislava Vitkovića, Radovana Maksića i apelanta u odnosu na iskaze svjedoka Save Veljkića i Svete Veljkića (zastupnika tuženog). Vrhovni sud je konstatovao da osporene presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, kao i da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, kako pojedinačno svakog od njih, tako i u međusobnoj vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka i drugim izvedenim dokazima, dajući valjane i dovoljne razloge zašto iskazima svjedoka Borislava Vitkovića, Radovana Maksića i apelanta saslušanog u svojstvu stranke nisu poklonili vjeru, koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Osim toga, konstatovao je da ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na apelantovu štetu.
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na pogrešnu ocjenu dokaza, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim, navodi da je kao ortak učestvovao u kupovini autobusa sa ¼ dijela zajedno sa Savom Veljkićem, Borislavom Vitkovićem i Radovanom Maksićem, te da su ti autobusi nakon kupovine registrovani na tuženog. Dalje, navodi da su to potvrdili svjedoci Borislav Vitković i Radovan Maksić i da sud nije imao razloga da ne povjeruje iskazima tih svjedoka. Takođe, žali se da je iskazom svjedoka Borislava Vitkovića upravo opovrgnuta tvrdnja vlasnika tuženog da je on sam učestvovao u kupovini autobusa i da niko drugi nije učestvovao u toj kupovini. Osim toga, istakao je da u spisu postoji pismeno ovlaštenje kojim ga je tuženi ovlastio da u cijelosti može naplatiti njegov dug u iznosu od 21.854,24 KM od preduzeća „Autoprevoz“ Banja Luka i da ta činjenica ukazuje na to da je postojao dug tuženog prema apelantu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, te primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore i navode, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore i navode dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, o kojim su se redovni sudovi očitovali na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović