Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/09 (S.S.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1068/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1068/09, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001896 od 27. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-

07-001042 od 25. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, koga zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnio je 7. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-08-001896 od 27. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-001042 od 25. septembra 2008. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 032-0-P-07-001042 od 25. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001896 od 27. februara 2009. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena), obaveže da mu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine isplati iznose od po 398,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je osnovan prigovor tužene o apsolutnoj zastari predmetnih potraživanja, u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju protekom roka od tri godine od dana nastanka potraživanja. U vezi s tim, konstatirao je da je u toku postupka utvrđeno da su apelantova potraživanja iz radnog odnosa dospjela u 2001. godini, a da je apelant tužbu sudu podnio 24. aprila 2007. godine, odnosno nakon proteka roka od tri godine od dana dospijeća tih potraživanja, zbog čega je zaključio da su apelantova predmetna potraživanja zastarjela, u smislu člana 106. ZOR-a i odlučio kao u izreci presude.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da je danom stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) došlo do prekida zastare i da se odredbe tog zakona mogu tumačiti jedino kao priznanje duga. U vezi s tim, ocijenio je da se samo donošenje navedenog zakona ne može smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da priznanje duga mora biti učinjeno tako da se njime na jasan način očituje dužnikova volja da se konkretnom povjeriocu prizna dug, i to kako pravni osnov, tako i visina duga. Osim toga, naveo je da je tačno da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. navedenog zakona utvrđeno da unutrašnji dug Federacije Bosne i Hercegovine obuhvata i obaveza po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu od 31,3 miliona KM, ali da apelant ničim nije dokazao da je navedenom obavezom obuhvaćeno i njegovo konkretno potraživanje. Shodno tome, zaključio je da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare potraživanja.

5. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je do povrede tih prava došlo uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova, odnosno uslijed proizvoljne primjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te čl. 387. i 392. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, apelant smatra da odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH imaju karakter priznanja duga od tužene. Također, istakao je da je Federalno ministarstvo finansija u „Službenim novinama FBiH“ broj 46/07 objavilo javni poziv za sve uposlenike prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine kojima nisu isplaćene plaće za 2001. godinu i regresi za 2002. godine da dostave kompletnu dokumentaciju radi isplate spomenutih potraživanja, te je istakao da je taj javni poziv utemeljen na odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH i da ga tuženi prihvata kao svoju preuzetu obavezu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije priznala dug donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH pa da je time došlo do prekida zastare njegovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženja odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

9. Budući da je i u konkretnom slučaju redovni sud dao jasno obrazloženje zašto se odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP-884/07.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3.e), k) i čl. II/4, te prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1068/09 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio