Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1078/09 (V. J.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1078/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1078/09, rješavajući apelaciju Vlade Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Jelića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 102 od 22. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj P 127/02 od 28. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 102 od 22. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 127/02 od 28. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P 127/02 od 28. decembra 2007. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 102 od 22. januara 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Igor Radić (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 500,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah iznos od po 1.500,00 KM, te za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda iznos od 2.000,00 KM uz naknadu troškova postupka. Presudom je također odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao vještaka medicinske struke te pročitao više materijalnih dokaza preciznije označenih u obrazloženju presude. Navedeno je da je sud, na osnovu nespornih činjenica i provedenih dokaza, cijeneći iste pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je presudom Okružnog suda broj Kž -128/98 od 27. avgusta 1998. godine kojom je preinačena u odluci o krivičnoj sankciji presuda Osnovnog suda u Tesliću broj K-
142/98 od 12. maja 1998. godine, Nikola Radić (prednik tuženog) oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 43. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), jer je u vrijeme i mjestu kako je navedeno u obrazloženju presude, nakon verbalnog napada, oborio apelanta na zemlju i uhvatio rukama za vrat govoreći da će ga udaviti, a kojom prilikom je apelant zadobio na desnoj strani vrata nagnječenje kože i potkožnog tkiva uz blaži otok, te ogrebotine glave koje povrede imaju karakter lake tjelesne prirode, te mu je za počinjeno navedeno krivično djelo izrečena uslovna kazna. Osnovni sud je nadalje naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Vjekoslava Kovačevića i dr. Milovana Miljanovića od 29. juna 2001. godine, a koji nalaz je sud u cijelosti prihvatio smatrajući da je urađen objektivno i po pravilima struke, a na koji ni parnične stranke nisu imale primjedbi, utvrdio da je apelant kritičnog događaja zadobio naprijed navedene povrede, te da je tom prilikom imao bolove srednjeg intenziteta dva dana, a bolove slabijeg intenziteta četiri do pet dana, da je primarni strah trajao dvije do tri minute, sekundarni strah jakog intenziteta jedan do dva sata, a nakon toga strah srednjeg intenziteta četiri do pet dana, te strah slabog intenziteta sedam dana. Također, Osnovni sud je naveo da je u navedenom nalazu konstatovano da umanjenje opšte životne sposobnosti kod apelanta nije utvrđeno niti ima estetske izmijenjenosti ili unakaženosti. Cijeneći intenzitet i trajanje bolova i straha kako je utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, Osnovni sud je zaključio da ti bolovi i strah ne mogu biti osnov za naknadu štete. Također je, u pogledu apelantovog zahtjeva za duševne bolove, Osnovni sud naveo da i taj zahtjev smatra neosnovanim jer iz sadržaja spisa i dokaza provedenih u toku postupka proizlazi da apelant nije dokazao da su nakon kritičnog događaja nastupile posljedice povrede njegovog ugleda i časti. Na kraju, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev za naknadu troškova liječenja jer iz potvrde priložene u dokazima spisa, proizlazi da je potvrda o troškovima liječenja koji su iznosili 200,00 KM izdata i potpisana 17. avgusta 1999. godine od strane doktora Draga Suvajca. Naime, Osnovni sud je naveo da je potvrda izdata dvije godine nakon događaja u kojem je apelant pretrpio laku tjelesnu povredu zbog čega je sud i zaključio da se ta potvrda ne može uzeti kao validan dokaz za osnovanost dijela tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
3. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da je presudom tog suda broj Kž-128/98 od 27. avgusta 1998. godine, preinačena u odluci o krivičnoj sankciji presuda Osnovnog suda broj K-
142/98 od 12. maja 1998. godine, te da je apelantov prednik oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 43. stav 1. KZRS i da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca s tim da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo. Sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda (da je apelant zbog zadobijenih povreda pretrpio određene bolove i strah, da kod apelanta ne postoji umanjenje opšte životne aktivnosti niti ima estetske izmijenjenosti ili unakaženosti, te da apelant nije dostavio validne dokaze vezane za naknadu materijalne štete), pa je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da je za takvu odluku dao dovoljne razloge koje je prihvatio i taj sud jer isti nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim navodima. Naime, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je prednik tuženog počinio krivično djelo lake tjelesne povrede na apelantovu štetu i da je zbog toga pravosnažno oglašen krivim. Također, Okružni sud je istakao da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Okružni sud je nadalje naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li su povrede koje je prednik tuženog nanio apelantu takve prirode da bi se apelantu dosudila naknada štete u smislu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je apelant u predmetnom događaju zadobio povrede koje imaju karakter lake tjelesne povrede, a budući da su prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke apelantovi bolovi i strah trajali kraće vrijeme i bili srednjeg i slabijeg intenziteta, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o povredama koje ne mogu biti osnov za naknadu nematerijalne štete. Nadalje, imajući u vidu da kod apelanta nisu ostale bilo kakve posljedice nakon predmetnog događaja, Okružni sud je, također zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog neznatno pretrpljenih fizičkih bolova i straha. Pored toga, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da kod apelanta zbog kritičnog događaja nije došlo do povrede časti i ugleda, jer se radilo o sukobu dvije osobe bez prisustva svjedoka, a apelant nije dokazao da su za njega nastupile takve posljedice nakon kritičnog događaja. S obzirom na navedeno sud je istakao da nije dovoljno samo pozivanje apelanta na odredbu člana 154. stav 1. i član 158. ZOO jer sama činjenica da je prednik tuženog apelantu nanio povredu ne znači da je ona takve prirode da bi apelantu trebalo dosuditi naknadu nematerijalne štete. Okružni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio i apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete za troškove liječenja, jer su potvrde koje je dostavio apelant izdate 1999. godine, a predmetni događaj se desio 1997. godine, s tim da iz priložene dokumentacije ne proizlazi da su vršeni pregledi dijelova apelantovog tijela gdje je zadobio tjelesne povrede prilikom predmetnog događaja. Budući da apelant nije dokazao da je imao izdatke u vidu troškova liječenja nakon nastanka kritičnog događaja, a naknadne potvrde i plaćanja se ne odnose na predmetni događaj, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i dio apelantovog tužbenog zahtjeva u pogledu naknade materijalne štete. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su bez osnova i uporišta u sadržaju spisa i važećem materijalnom pravu, svi apelantovi žalbeni prigovori, te je u skladu sa odredbom člana 226. ZPP-a apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer su, prema apelantovim navodima, osporene presude zasnovane isključivo na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke u kojem je navedeno da nema osnova za naknadu štete. Naime, apelant smatra da je „kao žrtva krivičnog djela odnosno oštećeni, morao imati bilo kakvu zadovoljštinu“. Pored toga, apelant je istakao da sud nije proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio da nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke nije jedini dokaz na kojem je utemeljena prvostepena presuda. Pored toga, ocjena izvedenih dokaza pa i apelantov prigovor da su osporene presude utemeljene isključivo na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak je dato jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra neprihvatljivim niti proizvoljnim. Na ovaj zaključak Ustavnog suda ne može uticati paušalni navod apelanta da sud nije proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju budući da apelant nije naveo koji su to dokazi a iz osporenih presuda ne proizilazi da je odbijen prijedlog apelanta za izvođenje bilo kojeg dokaza. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović