Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/09 (AD «Graditelj» Teslić)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1098/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1098/09, rješavajući apelaciju AD «Graditelj» Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Graditelj» Teslić u odnosu na stav 1. Presude Vrhovnog suda Republike broj 118-0-Rev-

07-000 540 od 3. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Graditelj» Teslić u odnosu na stav 2. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 540 od 3. februara 2009. godine, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. AD «Graditelj» Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tesliću, koga zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 8. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 540 od 3. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs:3/04 od 18. oktobra 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Zdravka Topreka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je zahtijevao poništenje kao nezakonitog apelantovog Rješenja broj 67/KS/03 od 11. juna 2003. godine, te da sud obaveže apelanta da tužitelja vrati na posao i da mu isplati naknade plaća po osnovu čekanja za period od 1. septembra 2002. godine do 7. juna 2003. godine i naknadu po osnovu bolovanja za period od 8. juna 2003. godine do 16. augusta 2003. godine, da mu isplati plaće za period od 16. augusta 2003. godine do dana izrade pismenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema nalazu i mišljenju vještaka, da mu naknadi troškove liječenja u iznosu od 316,00 KM i izvrši uplatu zakonskih stopa doprinosa po osnovu penzijskog osiguranja Javnom fondu PIORS, Banja Luka, Poslovnica Teslić, za period od 11. juna 2003. godine do dana donošenja presude. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.702,00 KM.

3. U obrazloženju je navedeno da među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta od 1977. godine pa sve do 7. juna 2003. godine kada mu je apelantovim Rješenjem broj 67/KS/03 od 11. juna 2003. godine prestao radni odnos. Također, tokom postupka nije bilo sporno da je tužitelj apelantovim rješenjem od 1. juna 2002. godine upućen na čekanje posla počevši od 1. juna 2002. godine do poziva na vraćanje na posao po apelantovom pozivu kao i da je protiv rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelj blagovremeno podnio prigovor. Prema mišljenju Osnovnog suda, budući da tužitelj nije prigovorio izvedenom materijalnom dokazu tužene – spisu formiranom u disciplinskom postupku protiv tužitelja, taj sud je našao nespornim i činjenicu da je protiv tužitelja vođen disciplinski postupak kao i da je odbio prijem rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Za Osnovni sud je bilo sporno da li je odlučeno o tužiteljevom prigovoru izjavljenom na rješenje o prestanku radnog odnosa, da li je sporno rješenje nezakonito, da li ga treba poništiti, te da li je apelant u obavezi da tužitelja vrati na posao i da mu isplati zahtijevanu naknadu.

4. Tokom postupka sud je utvrdio da je sporna odluka donesena na zakonit način i da nema nedostataka koji bi doveli u pitanje njenu pravilnost. U vezi sa navedenim, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. citiranog zakona. Odredbom člana 91. stav 1. propisano je da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, dok je stavom 2. istog člana propisano da se težom povredom radnih obaveza smatra i neopravdan izostanaka sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Osnovni sud je istakao da je u obrazloženju sporne odluke apelant naveo razloge za njeno donošenje, odnosno da se tužitelj nije javljao na posao od 4. juna 2003. godine, niti je na bilo koji način obavijestio apelantovog direktora o spriječenosti dolaska na posao. Tokom postupka Osnovni sud je našao utvrđenim da tužitelj izvještaje o privremenoj spriječenosti za rad nikada nije dostavio neposrednom rukovoditelju, kadrovskoj ili obračunskoj službi, što je proizašlo iz iskaza saslušanih svjedoka, apelantovih zaposlenika A. V., N. M., D. G. i D. R. U svom iskazu svjedok N. V. je istakao da mu se tužitelj obraćao kao predsjedniku sindikata sa primjedbama na rad apelantove kadrovske službe budući da je ta služba odbijala da primi doznake za bolovanje, a također je bio nezadovoljan i smanjenjem koeficijenta složenosti za grupu, zbog čega mu je plaća smanjena. Osnovni sud je iskaze svih saslušanih svjedoka prihvatio kao istinite, logične i uvjerljive jer nisu u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima. Prema mišljenju Osnovnog suda, tužitelj je doznake za bolovanje mogao poslati poštom, u slučaju da je apelant odbijao da ih primi.

5. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 848 od 27. marta 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio. Prema ocjeni drugostepenog suda, Osnovni sud je pravilno ocijenio provedene dokaze iz kojih je izveo pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant 6. juna 2003. godine trebao da ide na teren u Beograd i da se apelant u zakazano vrijeme nije pojavio, a ni kasnije nije došao na teren, na šta su ukazali iskazi svjedoka – poslovođa A. V. i N. M. koji su trebali biti njegovi neposredni rukovoditelji. Tužiteljeva tvrdnja da je u to vrijeme bio na bolovanju, da je donosio doznake za bolovanje koje niko nije htio da primi, opovrgnute su iskazima svih saslušanih svjedoka na te okolnosti. Ni tužiteljevo pozivanje na iskaz N. V., koji je tokom 2003. godine bio predsjednik apelantove sindikalne organizacije, kao dokaz njegovoj tvrdnji, prema ocjeni suda se ne može prihvatiti jer taj svjedok nije znao da li je tužitelj blagovremeno donosio apelantu doznake za bolovanje već se samo izjašnjavao o tome da se tužitelj njemu žalio da apelant ne želi da ih primi. U obrazloženju je navedeno da je tačna konstatacija u žalbi da, prema odredbi člana 80. stav 1. ZOR-a, radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme dok je radnik privremeno spriječen za rad, bez obzira na to da li je radnik sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno ili određeno vrijeme. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj o svojoj spriječenosti za rad zbog bolesti nije nikog od apelantovih nadležnih organa obavijestio, već je to učinio tek nakon donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu, pa se, prema ocjeni tog suda, tužitelj ne može pozivati na citiranu odredbu ZOR-a. Za Okružni sud je tačna i konstatacija u navodima žalbe da je rješenje kojim je tužitelj upućen na čekanje posla od 1. juna 2002. godine nezakonito, odnosno da važeći ZOR ne poznaje institut čekanja posla, ali je isto tako tačna činjenica da tužitelj protiv takvog rješenja nije izjavio bilo kakav pravni lijek, pa je rješenje postalo pravosnažno. Dakle, budući da tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje tog rješenja, ne može se ni pozivati na odredbu člana 12. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i tvrditi da je sud kao prethodno pitanje trebao odlučiti o tome da li on imao pravo na bolovanje, te da li je uopće mogao biti poslan na čekanje posla jer predmet konkretnog spora nije bilo to rješenje. Na kraju obrazloženja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužiteljev zahtjev za isplatu naknada na ime plaća i bolovanja poslije donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa jer je to rješenje ostalo na snazi, pa samim tim tužitelju ne pripadaju nikakve naknade poslije donošenja spornog rješenja.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 540 od 3. februara 2009. godine reviziju usvojio, te stavom 1. izreke presude osporenu drugostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda od 18. oktobra 2006. godine u pogledu odluke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev da se poništi kao nezakonito apelantovo Rješenje broj 67/KS/03 od 11. juna 2003. godine i apelant obaveže da ga vrati na posao na način da je poništeno kao nezakonito apelantovo citirano rješenje i apelant obavezan da tužitelja vrati na posao. Stavom 2. izreke presude ukinuta je drugostepena presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u pogledu odluke kojom je odbijen tužiteljev zahtjev da se apelant obaveže na isplatu plaća i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa, te uplatu doprinosa, kao i u pogledu troškova postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj radio kod apelanta od 1977. godine na poslovima tesara, da je 1. juna 2002. godine upućen na čekanje posla, da je od 10. februara 2003. godine do 14. augusta 2003. godine bio na bolovanju, da ga je apelant početkom juna 2003. godine pozvao da dođe na posao radi odlaska na teren u Beograd, da je apelant 11. juna 2003. godine donio rješenje kojim je tužitelju prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze iz odredbe člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a, da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio prigovor 18. juna 2003. godine o kojem je apelant odlučio odlukom od 2. jula 2003. godine, tako što je prigovor odbio, da tužitelj tokom bolovanja apelantu nije dostavio doznake za bolovanje, te da je tužitelj radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa podnio tužbu Osnovnom sudu 2. februara 2004. godine. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je našao da tužbeni zahtjev nije osnovan budući da tužitelj nije dostavio doznake apelantu za vrijeme trajanja bolovanja, a drugostepeni sud je prihvatio ovakvo činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, te je odbio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Prema ocjeni revizionog suda, odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Pojašnjavajući ovakav zaključak, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 91. st. 1. i 2. tačka 8. ZOR-a, kojom je propisano da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom, kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. U vezi sa navedenim, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatra se neopravdan izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Prema ocjeni Vrhovnog suda, polazeći od toga da se tužitelj nije javio na posao na apelantov poziv od 4. juna 2003. godine pa nadalje, niti je na bilo koji način obavijestio apelantovog direktora o spriječenosti dolaska na posao, apelant je, pozivajući se na odredbu člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a, tužitelju izrekao prestanak radnog odnosa donoseći Rješenje broj 67/KS/03 od 11. juna 2003. godine. Pri činjenici da tužitelj raspolaže urednom medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da je bio na bolovanju od 10. februara 2003. godine do 14. augusta 2003. godine, pri čemu apelant u toku postupka nije osporavao činjenicu da je saznao za bolovanje iz tužiteljevog prigovora na sporno rješenje o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud smatra da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj bio neopravdano odsutan sa posla od 4. juna 2003. godine samo zato što nije dostavio doznake za bolovanje. Prema ocjeni revizionog suda, neprihvatljiv je stav nižestepenih sudova da tužitelj nije opravdano izostao sa posla samo zato što nije obavijestio apelanta o bolovanju pri činjenici da je tužitelj bio zaista na bolovanju. Naime, tužitelj je u toku cijelog postupka tvrdio da mu apelant nije htio primiti doznake i da se zbog toga žalio predstavniku sindikata koji je ispitan kao svjedok, što je u svom iskazu i potvrdio.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije je, između ostalog, istaknuto da, ukoliko se prihvati stav Vrhovnog suda izražen u osporenoj odluci, tj. da radnik koji se nalazi na bolovanju nije dužan da poslodavcu pravda izostanak s posla dostavljanjem doznaka za bolovanje, onda radnici koji izostanu s posla poslodavcima uopće neće morati pravdati izostanke, a poslodavci protiv njih neće moći pokretati disciplinske postupke. Dalje, u pogledu navoda Vrhovnog suda da je tužitelj u toku cijelog postupka tvrdio da mu apelant nije htio primiti doznake za bolovanje, apelant naglašava da ti tužiteljevi navodi nisu tačni, te da Vrhovni sud nije, u smislu odredbe člana 8. ZPP, obrazložio zbog čega je prihvatio tužiteljev iskaz, a nije prihvatio iskaze ostalih pet svjedoka koji su tokom postupka saslušani, od kojih ni jedan nije potvrdio da je tužitelj dostavio doznake apelantu. Apelant je predložio da se apelacija usvoji i osporena presuda Vrhovnog suda ukine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; […] Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji kako je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno ocijenio dokaze i izvodio pogrešne pravne zaključke, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio zbog čega smatra da tužitelj nije neopravdano izostao s posla samo zato što doznake za bolovanje nije predao apelantu, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj za vrijeme «čekanja posla» u periodu od 10. februara 2003. godine do 14. augusta 2003. godine zaista bio na bolovanju, o čemu je apelant obaviješten iz tužiteljevog prigovora na sporno rješenje o prestanku radnog odnosa. U takvoj činjeničnoj situaciji Vrhovni sud je smatrao da je apelant morao uvažiti tužiteljev prigovor budući da je tužitelj imao valjano opravdanje za izostanak s posla, doznake za bolovanje, a ne uporno i dalje ustrajavati na neopravdanom izostanku kao razlogu za odbijanje prigovora na sporno rješenje od 11. juna 2003. godine. Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda jasno i argumentirano, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi valjane argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u odnosu na stav 1. osporene presude Vrhovnog suda, očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija je preuranjena

15. Apelant se žali i na stav 2. presude Vrhovnog suda kojim se odlučivalo o isplati plaća i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa kao i uplati doprinosa za određeni period i troškovima postupka, tako da je predmet u ovom dijelu vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet u dijelu u kojem se odlučivalo o isplati plaće i drugih naknada, uplati doprinosa za određeni period i troškovima postupka vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak, a kako iz dokumentacije ne proizlazi da je postupak u ovom dijelu okončan, niti je apelant, u skladu sa odredbom člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, obavijestio Ustavni sud da je taj postupak okončan, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/09 (AD «Graditelj» Teslić) | Sudska praksa | Aktio