Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1102/09 (M. B., M. L., Z. D. i A. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nacionalizacija
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Legitimno očekivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1102/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1102/09, rješavajući apelaciju Miloša Batinića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Batinića, Milice Lubarda, Zagorke Damjanović i Anđe Todorović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 330 od 4. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Batinića, Milice Lubarda, Zagorke Damjanović i Anđe Todorović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 330 od 4. februara 2009. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Batinić, Milica Lubarda, Zagorka Damjanović i Anđa Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočnog Sarajeva, koje zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijeli su 7. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev- 07-000 330 od 4. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem predmetu: Osnovni sud) broj P117/04 od 23. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 243 od 28. novembra 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata protiv Ratka Batinića, Gavrila Batinića i Ljubana Batinića (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim su „kao zemljišnoknjižni suvlasnici nekretnina“ pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) tražili predaju u posjed tih nekretnina. Osnovni sud je prvostepenom presudom obavezao tužene da sporne nekretnine predaju u posjed apelantima, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Istočno Sarajevo, Odjeljenje Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: nadležni upravni organ) da u katastarskom operatu izvrši „odgovarajuće promjene“ kojima će „upisano posjedovno stanje na predmetnim nekretninama uskladiti sa stvarnim stanjem po ovoj presudi, upisati kao posjednike suvlasnike [apelante] prema visini suvlasničkih dijelova“. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno utvrđeno su sporne nekretnine nacionalizovane odlukom nadležnog organa 1958. godine, te da su danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, 26. decembrom 1958. godine, postale društveno vlasništvo po sili zakona. Prvostepeni sud je naveo da se „od momenta prelaska zemljišta u društvenu svojinu na isto imaju primjenjivati odredbe posebnih zakona, u konkretnom slučaju tada važeći Zakon o građevinskom zemljištu a koji se nakon više izmjena i danas primjenjuje, pa [apelanti] u smislu člana 10. sadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu zaštitu privremenog prava korištenja imaju ostvarivati u sudskom postupku, a analognom primjenom odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima“.

3. Prvostepeni sud je, dalje, obrazložio da „prema odredbama člana 21. Zakona o građevinskom zemljištu (prijašnji član 22.) nosioci privremenog prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta imaju pravo na petitornu zaštitu analognu zaštiti prava vlasništva“. Dalje, prvostepeni sud je naveo da Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima reguliše pravo na podnošenje vlasničkih tužbi upravljenih na povrat stvari „u kojem vlasnik-neposjednik zahtijeva od posjednika-nevlasnika da mu povrati stvar u njegov posjed, a da bi vlasnik tužbom mogao zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog“. Iz provedenih dokaza, prvostepeni sud je zaključio da su apelanti dokazali „da su nosioci prava korištenja na spornim nekretninama“, a da tuženi nisu dokazali „na osnovu kojeg pravnog akta ili kojim radnjama su upisani kao posjednici“ na spornim nekretninama. Dalje, prvostepeni sud je zaključio da je u postupku dokazano da su apelanti „upisani kao vlasnici na spornim nekretninama [...] još i prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizacijiˇ, te da jedino oni „mogu imati status lica sa privremenim pravom korištenja“ spornih nekretnina. Prvostepeni sud je odbio prigovore tuženih da apelanti „više desetina godina nisu bili u posjedu iako su neki znali, ali nisu ništa po zakonu preduzimali, dok su nasuprot tome tuženi odnosno njihovi prednici bili posjednici više desetina godina“ na spornim nekretninama. Sud je obrazložio da su ovi navodi neosnovani zato što se „na ovakvim nekretninama ne može steći pravo vlasništva dosjelošću“.

4. Okružni sud je odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o tužbi za predaju u posjed spornih nekretnina koje su nacionalizovane, te da je nesporno utvrđeno da su na određenim parcelama na spornim nekretninama apelanti upisani kao suvlasnici a „vode se kao posjed Batinić Stanka“, inače prednika tuženih. Dalje, navedeno je i to da je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1517/02 od 22. novembra 2004 godine, odbijen tužbeni zahtjev prednika tuženih kojim je tražio da mu se na tim parcelama prizna pravo vlasništva, zato što se nakon nacionalizacije pravo vlasništva nije moglo steći na građevinskom zemljištu dosjelošću. Okružni sud je također naveo da su apelanti dokazali da su na spornim nekretninama nosioci prava korištenja iako je prednik tuženih upisan u posjedovnom listu, a sporne nekretnine u faktičkom posjedu drže tuženi. Stoga je Okružni sud zaključio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je obavezao tužene da apelantima predaju u posjed sporne nekretnine.

5. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 118-0-Rev-07-000 330 od 4. februara 2009. godine, usvojio reviziju tuženih, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je cijelosti usvojio žalbu tuženih i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev apelanata odbio, zaključivši da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Vrhovni sud je naveo da su apelanti tužbom tražili nametanje obaveze tuženima da apelantima predaju u posjed sporne nekretnine i da se u skladu sa tim naloži nadležnom upravnom organu izmjena upisa posjedovnog stanja u odgovarajućim javnim knjigama. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi nesporno utvrdili da su sporne nekretnine nacionalizovane i ex lege prešle u društveno vlasništvo 1958. godine, a da su apelanti i nakon toga ostali upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na spornim nekretninama sa odgovarajućim idealnim dijelovima. S druge strane, nesporno je utvrđeno i da su tuženi u katastarskim knjižnim evidencijama upisani kao suposjednici na spornim nekretninama i da ih drže u faktičkom posjedu. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da su apelanti, nakon nacionalizacije, na spornom zemljištu stekli pravo korištenja u smislu odredbe člana 21. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 do 29/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 22/94 do 5/99), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Također, iako su zaključili da se pravo vlasništva na nacionalizovanom građevinskom zemljištu ne može steći dosjelošću, udovoljili su tužbenom zahtjevu apelanata obrazloživši da „oni, kao sunosioci prava korištenja predmetnog zemljišta, mogu zahtijevati predaju u posjed istog na osnovu odredbe člana 43. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima“.

6. Vrhovni sud je ocijenio da je zaključak nižestepenih sudova o tome da se u konkretnom slučaju radi o nacionalizovanom zemljištu pravilan, te je ukazao da je nacionalizacija izvršena ex lege i da se danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji nacionalizovane nekretnine smatraju društvenim vlasništvom „bez obzira na to kada je doneseno rješenje o nacionalizaciji i kada su i da li su uopšte, izvršeni upisi u zemljišne knjige.“ Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da je rješenje o nacionalizaciji deklarativni akt koji ne stvara nikakav pravni odnos „već samo deklariše da takav odnos, ovlašćenja i obaveze postoje prije i nezavisno od njega“. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, za rješenje konkretnog spora bez značaja okolnost da sporne nekretnine nisu u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo. Iz navedenog slijedi, kako je zaključio Vrhovni sud, da ni apelanti ni tuženi nisu suvlasnici niti vlasnici spornih nekretnina i da se u konkretnom slučaju može raditi samo o pravu korištenja građevinskog zemljišta „do preuzimanja radi privođenja namjeni“ kako to propisuje Zakon o građevinskom zemljištu.

7. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se, u smislu člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, na stvari u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva održajem, kako su to zaključili i nižestepeni sudovi. Naime, nacionalizacija je originarni način sticanja društvenog vlasništva, kako je to obrazložio Vrhovni sud, pa se „od nacionalizacije nadalje smatra da je pređašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnoj knjizi i uknjižbe društvenog vlasništva, a kako se ni dosjelošću (održajem) ne može steći pravo vlasništva na stvari u društvenoj svojini, to prije je isključeno sticanje tabularnim održajem“. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelanti pravo na posjedovanje spornih nekretnina temelje isključivo na tabularnom održaju, odnosno činjenici da su nakon nacionalizacije ostali upisani u zemljišne knjige kao suvlasnici na spornim nekretninama. Apelanti, kako je dalje ukazao Vrhovni sud, nisu u faktičkom posjedu spornih nekretnina, što su i sami priznali, „a o čemu svjedoče i pravosnažne presude Sreskog suda I u Sarajevu broj P-2463/59 od 19.5.1960. godine i broj P-3448/61 od 18.5.1962. godine kojima je njihov prednik, otac Nikola, odbijen sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je on vlasnik predmetnih nekretnina i da mu se iste predaju u posjed, upravo iz razloga što je već tada utvrđeno da te nekretnine u dugogodišnjem posjedu drže druga lica“.

8. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se, prema odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, „pravo vlasništva na nekretninama, a tim prije pravo korištenja nacionalizovanog zemljišta, ne može steći tabularnim održajem, nego samo faktičkim posjedovanjem kroz period duži od 20 godina“. Stoga, kako je dalje istakao Vrhovni sud, proizlazi da će u sporu pokrenutom za predaju u posjed spornih nekretnina, kako su apelanti postavili tužbeni zahtjev, uspjeti onaj „koji se nalazi u faktičkom naturalnom posjedu“ spornih nekretnina nasuprot onoga koji ne može dokazati ništa osim svog tabularnog posjeda „jer u korist onoga ko je u javnim knjigama upisan kao zemljišno knjižni vlasnik sporne nekretnine postoji samo pravna presumpcija po kojoj se on smatra kao vlasnik ukoliko mu se ova presumpcija ne obori“. Apelanti nisu, kako je naveo dalje Vrhovni sud, dokazali da su sada ili bilo kada bili u faktičkom posjedu spornih nekretnina, već je dokazano da su u takvom posjedu bili isključivo tuženi. Osim toga, budući da se radi o nacionalizovanom zemljištu koje je postalo društveno vlasništvo, bez obzira na stanje upisa u zemljišnim knjigama, Vrhovni sud je zaključio da se apelanti ne nalaze ni u tabularnom posjedu spornih nekretnina. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, ni apelanti ni tuženi ne mogu pravo na posjed temeljiti na pravu vlasništva jer se radi o nacionalizovanom zemljišltu. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je obrazložio da se po analogiji može primijeniti odredba člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, prema kojoj jače pravo na posjed ima onaj koji kod koga se stvar nalazi. U konkretnom slučaju to su tuženi koji su dugogodišnji faktički posjednici, pa je tužbeni zahtjev apelanata trebalo odbiti.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je konkretni spor „s obzirom na vrstu prava apelanata (zemljišnoknjižnih, po osnovu vlasničkih prava pre nacionalizacije) imao sve osobine svojinskog spora u kojem je ona parnična strana koja se ispravama identifikovala kao nosilac prava istakla zahtev za predaju (vraćanje) u posed“, a da je Vrhovni sud ovaj spor „preveo, po svojim stanovištima [...] u spor kao da se radi o sporu pokrenutom po pretpostavljenom pravu“. Naime, apelanti navode da su oni „nesumnjivo i (nesporno) zemljišnoknjižni nosioci prava [svojine] na predmetnim nekretninama“ te da se ta činjenica ne može „ničim anulirati“. Također, apelanti navode da su oni stupanjem na snagu sada važećeg Zakona o građevinskom zemljišta RS, po osnovu člana 46. tog zakona, „ponovo postali vlasnici predmetnih nekretnina (kao što su to i bili pre njihove nacionalizacije)“. Stoga smatraju da im je Vrhovni sud osporenom odlukom nezakonito oduzeo njihovo zakonsko pravo i time im povrijedio i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

[...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;[...]

a) Pravo na pravično suđenje

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i utemeljeno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na imovinu

14. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu, zato što im je odbijen zahtjev za povrat u posjed sporne nekretnine koja je nacionalizovana, kako su sudovi utvrdili, 1958. godine i na kojoj su dugogodišnji faktički posjed imali tuženi. Apelanti ove svoje navode temelje na tvrdnji da su oni nakon nacionalizacije ostali upisani na spornim nekretninama kao suvlasnici, te da su donošenjem novog Zakona o građevinskom zemljištu RS, „ponovo postali vlasnici“ sporne nacionalizovane nekretnine, „kako što su to bili i prije nacionalizacije“.

15. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).

16. U konkretnom slučaju, apelanti su podnijeli zahtjev „za predaju u posjed spornih nekretnina“ koje su nacionalizovane u ranijem društveno-političkom sistemu, što znači da se zahtjev ne tiče njihove „postojeće imovine“, niti se oni u postupku pojavljuju kao vlasnici a ni posjednici te imovine, već samo kao podnosioci zahtjeva. U odnosu na ovo, nije od utjecaja činjenica da nakon nacionalizacije sporne nekretnine nisu upisane u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo, što je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio. Stoga, u vezi s pitanjem da li su apelanti mogli imati bar „legitimno očekivanje“ da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je „ostvariv“, Ustavni sud zapaža da su oni ovakav zahtjev podnijeli znajući da u Bosni i Hercegovini nije donesen zakon o rastituciji ranije nacionalizovane imovine i nadajući se da će sudovi prihvatiti njihove argumente da su oni, zbog toga što nakon nacionalizacije nikada nije izvršena promjena upisa spornih nekretnina u zemljišnim knjigama kao društvene svojine, i dalje vlasnici spornih nekretnina. Također, apelanti u apelaciji insistiraju da se konkretna pravna stvar morala rješavati kao svojinsko-pravni spor u kojem su oni kao vlasnici tražili predaju u posjed spornih nekretnina i zato što su, kako su naveli, stupanjem na snagu novog Zakona o građevinskom zemljištu RS, ponovo postali vlasnici spornih nekretnina.

17. U vezi sa ovim navodima, Ustavnni sud zapaža da član 46. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske glasi: „Stupanjem na snagu ovog zakona lice (raniji vlasnik) koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nosilac privremenog prava korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini postaje vlasnik tog zemljišta i svi drugi upisi u javnim evidencijama treba da se usklade sa stanjem u zemljišnoj knjizi, ukoliko se ne dokaže suprotno, a društveno sada državno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica“. Uzimajući u obzir ovakvu odredbu na kojoj apelanti temelje svoju tvrdnju da su „ponovo postali vlasnici“ spornih nekretnina, Ustavni sud zapaža da ova odredba ne predviđa automatsko priznavanje prava vlasništva ranijim vlasnicima, već samo onima koji su upisani kao nosioci privremenog prava korišćenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ali i to samo ukoliko se ne dokaže suprotno. U konkretnom slučaju, apelanti nesporno nisu bili upisani kao privremeni nosioci prava korišćenja na spornim nekretninama, a ni oni niti njihovi prednici nisu bili ni faktički posjednici, već su dugogodišnji faktički posjednici bili tuženi. Apelanti se jedino oslanjanju na činjenicu da sporne nekretnine nikada nisu u zemljišnim knjigama upisane kao društvena svojina. Ovome u prilog ide i činjenica da su apelanti svoj tužbeni zahtjev postavili kao „suvlasnici predmetnih nekretnina, a iste su bez pravnog osnova prešle u posjed tuženih“, tražeći da im se kao suvlasnicima, primjenom odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, vrate u posjed sporne nekretnine.

18. U takvim okolnostima, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u vrijeme podnošenja tužbe znali da zakon o restituciji nije donesen, a da se u konkretnom slučaju Zakon o građevinskom zemljištu ne može tumačiti na način kako to oni čine jer nisu bili upisani kao nosioci prava korištenja spornih nekretnina, niti da se na njih kao navodne suvlasnike mogu primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima na način na koji su to tražili. Ovo znači da su se apelanti samo nadali da će uspjeti sa zahtjevom za predaju u posjed spornih nekretnina na osnovu svog tumačenja člana 46. Zakona o građevinskom zemljištu i činjenice da nakon nacionalizacije sporne nekretnine nije izvršena promjena upisa u zemljišnim knjigama tog zemljišta kao društvene svojine. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da ovakvo uvjerenje apelanata da će uspjeti sa postavljenim tužbenim zahtjevom, ne predstavlja „legitimno očekivanje“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu dokazali da imaju „ostvarivo potraživanje“ koji bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega njihovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 ne ulaze u okvir navedenog člana, pa su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1102/09 (M. B., M. L., Z. D. i A. T.) | Sudska praksa | Aktio