Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1125/09 (P. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 152
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1125/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1125/09, rješavajući apelaciju Petranke Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petranke Marić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-09-
000042 od 19. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 84-0-Pr-019141-08-Pr od 3. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petranka Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Broda, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Bosanskog Broda, podnijela je 10. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-09-000042 od 19. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84-0-Pr-019141-08-Pr od 3. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 84-0-Pr-019141-08-Pr od 3. marta 2008. godine apelantica je proglašena odgovornom što je 1. septembra 2008. godine u Bosanskom Brodu na raskrsnici ulica Kralja Petra I oslobodioca i Krajiških brigada upravljala motornim vozilom marke „Opel“, te je kroz navedenu raskrsnicu, na kojoj je regulisanje saobraćaja na putevima vršilo ovlašteno službeno lice – policajac, prošla u trenutku kada je prema njoj policajac bilo okrenut prsima sa visoko podignutom rukom, čime je počinila prekršaj iz člana 152. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 6/06 i 44/07; u daljnjem tekstu: ZOOBS), koji je kažnjiv na osnovu člana 236. stav 1. tačka 7. istog zakona. Apelantici je navedenim rješenjem određena novčana kazna u iznosu od 100 KM, kao i jedan kazneni bod, te je obavezana da plati troškove postupka u iznosu od 150 KM, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je ovaj sud, budući da apelantica nije prihvatila prekršajnu odgovornost za spomenuti prekršaj koji joj je izrečen u prekršajnom nalogu broj 0003837695 od 3. septembra 2008. godine, te je podnijela zahtjev za sudsko odlučivanje, održao usmeni pretres na kojem je izvršio uvid u prekršajni nalog i saslušao apelanticu i svjedoka –policijskog službenika Ž.Š., koji je izdao spomenuti prekršajni nalog. Osnovni sud je zaključio da među strankama nije sporno da se apelantica kritičnog dana u kritično vrijeme našla na kritičnom mjestu, kako je opisano u prekršajnom nalogu, jer je to potvrdila i apelantica, ali je među strankama sporno to da li je apelantica počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret, budući da, prema apelanticinoj tvrdnji, ona nije vidjela nikakvog policajca koji je regulisao saobraćaj u momentu prolaženja kroz raskrsnicu. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je prihvatio iskaz svjedoka policijskog službenika Ž.Š. koji je potvrdio da apelantica, prolazeći vozilom kroz raskrsnicu na kojoj je on regulisao saobraćaj, nije smanjila brzinu niti se zaustavila ispred pješačkog prijelaza, iako je on bio okrenut prema njoj prednjom stranom i sa podignutom rukom, i iako je imala dovoljno vremena da se zaustavi, te da joj nakon toga uputio par kratkih uzastopnih zvižduka na koje nije reagirala, niti je pogledala u njegovom pravcu, nego je nastavila pravac svog kretanja. Osnovni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka prihvatio zbog toga što je dat jasno i precizno i u čiju sadržinu sud nije imao razloga da sumnja, i koji je po svojoj sadržini saglasan sa izdatim prekršajnim nalogom, te da je na osnovu ovakve ocjene dokaza utvrđeno činjenično stanje opisano u izreci rješenja. Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelantica počinila predmetni prekršaj koji joj se stavlja na teret, sa nehatom kao oblikom vinosti, te joj je izrečena novčana kazna primjerena stepenu odgovornosti i težini počinjenog prekršaja.
4. Okružni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj 84-0-Pr-
019141-08-Pr od 3. marta 2008. godine, donio Rješenje broj 013-0-Pžp-09-000042 od 19. februara 2009. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka nepobitno utvrdio van razumne sumnje da je apelantica, u vrijeme i na način kako je bliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, počinila radnju izvršenja koja je u suprotnosti sa dispozicijom odredbe člana 152. stav 1. ZOOBS-a, a kojom je regulisano da učesnici u saobraćaju moraju da postupaju po zahtjevima izraženim pomoću znakova ili prema naredbi policajca ili drugog lica koje na osnovu ovlaštenja iz zakona obavlja kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima (ovlašteno lice). Okružni sud je naveo da je radnja izvršenja prekršaja dokazana, suprotno apelanticinim tvrdnjama u žalbi, jer se radi o paušalnom i neutemeljenom prigovoru koji se svodi na to da apelantica nije vidjela službeno lice na raskrsnici, te da samim tim nije ni počinila prekršaj. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao vjerodostojan iskaz službenog lica – svjedoka Ž.Š., jer je iskaz dao jasno i precizno i čiju sadržinu sud nije imao razloga da sumnja. Okružni sud je zaključio da se kod ovakvog stanja stvari ne može govoriti o povredi materijalnog propisa na apelanticinu štetu.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je u konkretnom slučaju činjenični opis samog prekršaja sačinilo službeno lice koje je bilo kritičnog dana u službi na poslovima regulisanja saobraćaja na raskrsnici i koje je bilo u ulozi ključnog svjedoka, dok se, s druge strane, nalazi njen iskaz, odnosno viđenje cijelog događaja, koje sudovi nisu prihvatili. Prema apelanticinim tvrdnjama, sudovi su ocijenili iskaz službenog lica – svjedoka kao vjerodostojan, a nisu izveli nikakve druge dokaze na okolnosti kako se cijeli slučaj desio, niti je druge dokaze predlagao pokretač postupka, iako je teret dokazivanja na njegovoj strani. Apelantica je istakla da su sudovi „površno i proizvoljno ocijenili činjenicu da se na osnovu iskaza službenog lica koje je bilo u ulozi podnosioca prijave i svjedoka ona nije mogla osuditi a da se ne izvedu i drugi dokazi“. Apelantica smatra da joj u predmetnom prekršajnom postupku nije omogućena ravnopravnost strana u postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u prekršajnom postupku koji je vođen protiv nje. U vezi s tim, potrebno je utvrditi da li predmetni prekršajni postupak uživa zaštitu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „krivična optužba“ autonomni koncept, pa, stoga, neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje „krivične optužbe“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i
c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).
9. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i sankcionisanje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelantica počinila prekršaj iz člana 152. stav 1. ZOOBS-a, koji je kažnjiv na osnovu člana 236. stav 1. tačka 7. istog zakona, čime je ugrozila bezbjednost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apelantici je izrečena novčana kazna u iznosu od 100 KM. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju „krivične optužbe“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, apelantica se žali da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku na temelju proizvoljne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenicu da je ona počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
13. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao apelanticu kao okrivljenu pri čemu je apelantica dala iskaz zbog čega smatra da nije odgovorna za predmetni prekršaj, nakon čega je sud saslušao policijskog službenika kao svjedoka, čiji iskaz je prvostepeni sud prihvatio kao vjerodostojan „jer je dat jasno i precizno i u čiju sadržinu sud nije imao razloga da sumnja“. Na osnovu tako izvedenih dokaza, sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da je apelantica odgovorna za počinjeni prekršaj, jer je utvrđeno da se oglušila o naredbu koju je uputilo ovlašteno lice. Ovakav zaključak prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da su za ovakvo odlučivanje sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
14. U vezi s ocjenom dokaza, apelantica je istakla i kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku jer smatra da sudovi nisu mogli utvrditi njenu prekršajnu odgovornost samo na temelju izjave podnosioca prekršajne prijave, koji je ujedno bio i svjedok, a da nisu izvedeni i drugi dokazi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Ustavni sud napominje da je, u konkretnom slučaju, na održanom usmenom pretresu, pored policijskog službenika kao svjedoka, saslušana i apelantica kao okrivljena, koja je u toku cijelog postupka imala mogućnost da svoje navode suprotstavi navodima suprotne strane, ali da su prilikom utvrđivanja apelanticine prekršajne odgovornosti sudovi prihvatili iskaz policijskog službenika kao svjedoka. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i argumentovane razloge zbog kojih su iskaz svjedoka optužbe ocijenili pouzdanim, te da takva njihova odluka sama po sebi nije dovela u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku.
15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelantica u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred Okružnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović