Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1184/09 («Krajina Borac» a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1184/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1184/09, rješavajući apelaciju «Krajina Borac» a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Krajina Borac” a.d. Banja Luka podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-PŽ-09-000 006 od 16. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-Ip-06-001204 od 30. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Krajina Borac» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milan Marinković, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-PŽ-09-000 006 od 16. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Ip-06-001204 od 30. oktobra 2008. godine.

2. Osnovni sud je rješavajući u izvršnom postupku apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika «Div kompani» export import Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi predaje nekretnina, donio rješenje o izvršenju broj 071-0-IP-06-001 204 od 7. decembra 2006. godine kojim se na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj PS-904/03 od 22. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda presudom broj Pž-120/05 od 14. septembra 2006. godine, određuje izvršenje i nalaže izvršeniku da preda apelantu poslovni prostor u Banja Luci u ulici Skendera Kulenovića broj 27, površine 48 m2, slobodan od lica i stvari izvršenika.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Ip-06-001204 od 30. oktobra 2008. godine stavljeno je van snage rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-IP-06-001 204 od 7. decembra 2006. godine i ukinute su sve sprovedene izvršne radnje, te je izvršni postupak obustavljen. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je rješenjem o izvršenju obavezan izvršenik na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Zatim, sud je istakao da je dana 11. januara 2007. godine rješenjem odbio prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju, te da je zakazao izvršenje na licu mjesta za dan 24. januar 2007. godine, a da je 2. marta 2007. godine donio rješenje kojim prekida postupak izvršenja, radi pokretanja stečajnog postupka. Nakon toga, sud je naveo da je zaključkom od 1. septembra 2008. godine određeno sprovođenje rješenja o izvršenju na licu mjesta za dan 23. septembar 2008. godine, ali da je uvidom u spis tog suda broj 071-0-P-07-000600 konstatovano da je apelant već u faktičkom posjedu poslovnog prostora, pa je sud zaključkom od 16. septembra 2008. godine stavio van snage zaključak Osnovnog suda kojim je određeno sprovođenje rješenja o izvršenju, pošto je apelant nasilno ušao u predmetni poslovni prostor, zbog čega je izvršenik i pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi smetanja posjeda. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je uvidom u potvrdu suda broj 970/08 od 18. septembra 2008. godine konstatovano da je izvršeno brisanje subjekta upisa odnosno izvršenika i to na osnovu rješenja od 16. septembra 2008. godine, kojim je zaključen postupak stečaja nad izvršenikom. Shodno tome, a odlučujući po prijedlogu apelanta za nastavak postupka i imajući u vidu činjenicu da je izvršenik brisan iz registra privrednih subjekata, sud je odlučio da se navedeni postupak obustavi i ukinu sve sprovedene izvršne radnje, pošto je izvršenje postalo nemoguće, odnosno ne može se sprovesti, prema odredbi člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP).

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-PŽ-09-000 006 od 16. februara 2009. godine žalba izvršenika je odbijena i rješenje Osnovnog suda broj 071-0-Ip-06-001204 od 30. oktobra 2008. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud zbog otvaranja stečajnog postupka pravilno odlučio kada je izvršni postupak prekinuo shodno članu 58. stav 2. Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03 i 68/07), te da do prekida izvršnog postupka zbog otvaranja stečaja ne bi došlo da se kao tražitelj izvršenja pojavio razlučni (hipotekarni) povjerilac koji ima pravo da se namiri iz predmeta zaloge prije ostalih povjerilaca stečajnog dužnika. Međutim, da bi se izvršni postupak koji je prekinut nastavio, sud je naveo da povjerilac mora u stečajnom postupku da prijavi svoje potraživanje i da ga stečajni upravnik ospori, kao i da o blagovremenosti prijave potraživanja u stečajnom postupku odlučuje stečajni sudija shodno odredbi člana 113. tačka 5. Zakona o stečajnom postupku. Također, sud je konstatovao da iz rješenja o zaključenju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom odnosno izvršenikom od 4. juna 2007. godine proizlazi da stečajni dužnik nije posjedovao nikakvu imovinu niti sredstva za pokriće troškova stečajnog postupka, da Poreska uprava Republike Srpske kao stečajni povjerilac nije uplatila iznos od 5.000,00 KM za troškove provođenja stečaja, niti je bilo zainteresovanih povjerilaca, pa je zaključen postupak stečaja i naloženo sudskom registru da po pravosnažnosti rješenja izvrši brisanje stečajnog dužnika iz registra, te da je u «Službenom glasniku RS» broj 46 od 12. juna 2007. godine, objavljen oglas o zaključenju postupka stečaja nad izvršenikom. Shodno tome, sud je konstatovao da je zbog nedovoljnosti stečajne mase (koja nije bila dovoljna ni za pokriće troškova stečajnog postupka) zaključen stečajni postupak nad izvršenikom prema odredbama člana 132. Zakona o stečajnom postupku i da je po pravosnažnosti rješenja izvršenik brisan iz sudskog registra sa posljedicama prestanka postojanja izvršenika.

5. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da pravna lica nemaju poslovnu sposobnost već imaju stranačku sposobnost i da prestankom pravnog lica prestaje i stranačka sposobnost, što predstavlja zakonom propisan razlog za prekid postupka. Naime, sud je istakao da je odredbom člana 378. tačka

3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se postupak prekida kada stranka koja je pravno lice prestane postojati odnosno kada nadležni organ odluči o zabrani rada, kao i da prekid postupka po tom osnovu nastaje po sili zakona u momentu prestanka postojanja pravnog lica koje je stranka u sporu. U vezi s tim, sud je konstatovao da su odredbom člana 378. tač. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. taksativno nabrojani slučajevi u kojima će sud obavezno prekinuti parnični postupak i u kojima prekid postupka nastaje po sili zakona čim nastupi neki od slučajeva predviđenih u navedenoj zakonskoj odredbi, te da je u takvom slučaju rješenje suda o prekidu postupka deklarativnog karaktera jer prekid postupka nastupa po samom zakonu. Shodno tome, sud je naveo da uslovi za prekid postupka koji su u konkretnom slučaju nastupili prestankom postojanja izvršenika kao pravnog lica, koje je prestalo brisanjem iz sudskog registra, ne podliježu ocjeni suda. Drugostepeni sud je napomenuo da se u izvršnom postupku shodno primjenjuju odredbe ZPP-a ako ZIP-om ili drugim zakonom nije drugačije određeno (član 21. stav 1. ZIP).

6. Konačno, sud je istakao da slijedom navedenog proizlazi da se parnični postupak prekida po sili zakona i u slučaju prestanka postojanja pravnog lica, ali da će se po ocjeni tog suda izvršenje obustaviti shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP, jer je postalo nemoguće niti se može sprovesti jer više ne postoji izvršenik, odnosno ne postoji druga strana na koju je glasila izvršna isprava. Naime, sud je konstatovao da s obzirom da ne postoji izvršenik, budući da je brisan iz sudskog registra (upisom u sudski registar pravni subjekt stiče svojstvo pravnog lica, a brisanjem iz registra prestaje postojanje pravnog lica i nastupa gubitak subjektiviteta), izvršni postupak nije moguće voditi bez postojanja jedne od strana, te ne može biti ni parničnog ni izvršnog postupka ako ne postoje obje stranke sa suprotnom ulogom. Najzad, sud je istakao da, pošto se izvršenje može sprovesti jedino ako postoji druga strana (tj. izvršenik prema kome je usmjeren izvršni postupak, koji ima za cilj prinudno ostvarenje potraživanja), onda nije moguće izvršenje sprovesti ako izvršenik više ne postoji niti ima pravnog sljedbenika, te da je zbog navedenih razloga žalbu valjalo odbiti i potvrditi osporeno rješenje shodno relevantnim zakonskim odredbama.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je došlo do pogrešnog tumačenja i primjene relevantnih odredbi ZIP-a i ZPP-a, kao i odredbi Zakona o stečajnom postupku. Također, apelant ističe da predmetni poslovni prostor nije bio dio stečajne mase jer nije ni mogao ući u stečajnu masu predmetni poslovni prostor koji je apelant dao izvršeniku u zakup, kao i da nije bitno ako je izvršenik napustio predmetni poslovni prostor zato što više ne postoji kao pravno lice, jer je bitno da poslovni prostor postoji, kao i tražitelj izvršenja odnosno apelant, te da odsustvo izvršenika iz predmetnog poslovnog prostora nije razlog da se izvršenje proglasi nemogućim. Nadalje, apelant zahtijeva da ga sud uvede u posjed predmetnog poslovnog prostora u skladu sa pravosnažnim rješenjem o izvršenju, ističući da ima pravni interes da ga sud uvede u posjed poslovnog prostora kako ga niko ne bi mogao optuživati za samovlašće, ukoliko sam uđe u predmetni poslovni prostor. Zatim, apelant detaljno obrazlaže hronološki tok izvršnog postupka, te navodi da je predmet broj IP-1204/06 dana 20. januara 2008. godine nezakonito arhiviran, iako se apelant više puta obraćao sudu sa zahtjevom za nastavak izvršnog postupka u navedenom predmetu. Apelant ističe da se radi o zahtjevu za nastavak izvršnog postupka koji je nezakonito prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom, koji je u konkretnom slučaju bio zakupac koji nije htio da vrati u posjed zakupodavcu odnosno apelantu predmetni poslovni prostor.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na osnovu toga pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime sudovi su istakli, suprotno navodima apelacije, da je izvršenje postalo nemoguće, odnosno da se ne može sprovesti, shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP-a, jer više ne postoji izvršenik, odnosno ne postoji druga strana na koju je glasila izvršna isprava. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1184/09 («Krajina Borac» a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio