Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1213/09 (Ž. R.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1213/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1213/09, rješavajući apelaciju Žana Raspudića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žana Raspudića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58-0-P- 000310 07 Rev od 3. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 787 od 20. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07-58-P-000310-05-P od 3.
aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žan Raspudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 23. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58-0-P-000310 07 Rev od 3. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0- Gž-07-000 787 od 20. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-58-P-000310-05-P od 3. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-58-P-000310-05-P od 3. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 6.031,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. augusta 2004. godine a na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 9.000,00 KM (kako je preciziran u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe. Navedenom presudom tuženi je obavezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo vještačenje po vještacima saobraćajne i medicinske struke, da je vještake saslušao na glavnom pretresu, da je saslušao više drugih svjedoka, izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju za apelanta, zatim uvid u izvještaj o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom Policijske uprave Mostar od 20. augusta 2004. godine, da je izvršio uvid u rješenje Općinskog suda za prekršaje Čitluk broj 484/04 od 20. decembra 2004. godine, kao i uvid u fotodokumenatciju oštećenja vozila i lica mjesta. Dalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je 20. augusta 2004. godine u Ulici Kralja Tomislava u Čitluku došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali apelant, upravljajući motociklom marke Honda i osiguranik tuženog Krunoslav Pehar, upravljajući vozilom marke Golf, kao i da je na vozilu apelanta nastupila materijalna šteta i da je apelant zadobio tjelesne povrede. Također, kako je Općinski sud dalje utvrdio, nesporna je visina materijalne štete na vozilu apelanta. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na nematerijalnu štetu, odnosno ko je od učesnika skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu.
4. Općinski sud je prihvatio dokazanim da je apelant isključivo odgovoran za predmetnu saobraćajnu nezgodu, zbog toga što u njegovim radnjama postoje propusti koji su u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, što je Općinski sud utvrdio na osnovi iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Navedeno je da se propusti apelanta sastoje u činjenici da nije držao bezbjedno odstojanje u odnosu na vozilo Golf ispred sebe, da bi u momentu skretanja vozila Golf došlo do kontakta radi čega je i došlo do saobraćajne nezgode. Osiguranik tuženog, kako je utvrdio Općinski sud, nije mogao predvidjeti niti izbjeći ovaj kontakt, obzirom da se kretao krajnjom desnom saobraćajnom trakom, da je skretao desno, te da nije sjekao drugu traku prilikom skretanja, i u njegovim radnjama ne postoje propusti koji bi se mogli dovesti u vezu sa nastankom saobraćajne nezgode. Kako je apelant skrivio saobraćajnu nezgodu u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je navedeno da je rješenjem Općinskog suda za prekršaje Čitluk broj 484/04 obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog toga što postoje okolosti koje isključuju odgovornost za prekršaj. Općinski sud je dalje naveo da odluka suda za prekršaje nije od bitnog uticaja u odnosu na ishod konkretnog postupka, obzirom da parnični sud nije vezan odlukom prekršajnog suda u pogledu postojanja odgovornosti apelanta za nastalu saobraćajnu nezgodu. Općinski sud nije posebno cijenio medicinsku dokumentaciju i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke obzirom da se navedeni dokazi odnose na posljedice povređivanja, odnosno visinu potraživanja apelanta imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i da sud nije odlučivao o visini potraživanja.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 007-0-Gž-07-000 787 od 20. juna 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je i po ocjeni Kantonalnog suda pravilno primijenio materijalno pravo, kada je našao da je za nastalu posljedicu isključivo odgovoran apelant kao vozač motocikla koji nije držao potrebno odstojanje u odnosu na vozilo ispred sebe i što nije obratio dužnu pažnju na kretanje vozila ispred sebe. Potrebnim razmakom, kako je dalje istakao Kantonalni sud, između dvaju vozila koji se kreću jedno za drugim smatra se udaljenost koja je potrebna da vozač zadnjeg vozila može na vrijeme zaustaviti svoje vozilo ovisno o uvjetima vožnje. Nadalje je navedeno da je iz provedenih dokaza jasno da osiguranik tuženog vozilom nije išao unatrag nego krečući se krajnjom desnom trakom započeo radnju skretanja na trotoar pred picerijom, kada je došlo do naleta motocikliste (apelanta) na vozilo Golf kojeg je okrznuo u lijevom zadnjem dijelu u predjelu ispod lijevog pokazivača pravca. Vještak saobraćajne struke, kako je utvrdio Kantonalni sud, odgovorio je na sve primjedbe od strane apelanta, nalaz je jasan, obrazložen i razumljiv, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio da se provede drugo vještačenje. Hodogram radi kojeg je traženo novo vještačenje nužno ne čini sastavni dio nalaza vještaka i zaključak vještaka ne zavisi od postojanja ili nepostojanja hodograma. Kantonalni sud je obrazložio da u spisu ne postoje dva oprečna nalaza vještaka saobraćajne struke, a činjenica da se apelant poziva na dijelove vještačenja u prekršajnom postupku koji je obustavljen, nije od uticaja, jer parnični sud nije vezan za odluku prekršajnog suda u pogledu odgovornosti.
7. Apelant je protiv drugostepene presude Vrhovnom sud podnio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio presudom broj 58-0-P-000310 07 Rev od 3. februara 2009. godine. Navedenom presudom revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloeženju presude Vrhovni sud je naveo da su, na osnovu utvrđenja koja su rezultat brižljive ocjene svakog pojedinačno provedenog dokaza i svih u međusobnoj povezanosti u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, nižestepeni sudovi utvrdili da se saobraćajna nezgoda desila upravo propustom apelanta odnosno njegovom krivnjom (član 158. ZOO), te da s toga nema odgovornosti tuženog za nastalu štetu, pozivajući se na odredbe člana 177. stav 2. ZOO, prema kojem imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je također, prihvatio kao pravilne razloge drugostepenog suda o tome zašto je smatrao da žalba apelanta nije osnovana.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je u konkretnom slučaju jedini i glavni uzrok nastanka prometne nezgode vožnja vozača Golfa unazad do mjesta kontakta sa apelantom kao motociklistom, kao što je bio zaključak vještaka prometne struke u prekršajnom postupku. Ovu činjenicu su po mišljenju apelanta sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrdili, kada su zaključili da je apelantov propust da drži pravilno odstojanje uzrok prometne nezgode. Apelant također, smatra da su sudovi u predmetnom postupku napravili propust što vještak prometne struke uz svoj nalaz i mišljenje nije uradio hodogram, odnosno skicu nastanka prometne nezgode. Hodogram bi naime mogao pokazati pravu dinamiku tijeka i nastanak prometne nezgode, odnosno prostorno vremensku analizu, kroz koju bi se mogao utvrditi pravi uzrok nastanka predmetne nezgode.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović