Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/09 (R. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1214/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1214/09, rješavajući apelaciju Ranka Radića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Radića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-001 107 od 12. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1185/04 od 27. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-582/96 od 22. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 23. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 107 od 12. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1185/04 od 27. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-582/96 od 22. aprila 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-582/96 od 22. aprila 2003. godine obavezan je drugotuženi Boško Vekić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da preda apelantu pokretne stvari preciznije određene u izreci presude. Navedenom presudom je također, utvrđeno da se drugotuženi može osloboditi obaveze vraćanja svih ili pojedinih pokretnih stvari ukoliko apelantu isplati novčane iznose naznačene uz svaku pojedinu stvar u izreci presude. Istom presudom obavezan je drugotuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Nadalje navedenom presudom odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog kojeg je apelant precizirao pismenim podneskom od 18. novembra 2002. godine, dok je u odnosu na prvotuženu Opštinu Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotužena) tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan u cijelosti.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je pismenim podneskom od 18.

novembra 2002. godine apelant precizirao tužbeni zahtjev individualnim određivanjem svake od pokretnih stvari koje su predmet spora, a na ročištu 20. decembra 2002. godine apelant je tužbenim zahtjevom ostavio fakultativno ovlaštenje drugotuženom da se može osloboditi obaveze vraćanja svih ili pojedine stvari uplatom iznosa naznačenog uz svaku stvar u skladu s članom 327. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je dalje naveo da je u provedenom dokaznom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant vlasnik pokretne imovine pobrojane u stavu 1. izreke presude na osnovu kupoprodaje od ranijih vlasnika Tatarević Rabije i Ahmeta i da je bio u posjedu predmetnih stvari do 10. augusta 1994. godine, kada je u posjed kuće i stvari došao drugotuženi kao privremeni korisnik. Dalje je utvrđeno da drugotuženi navedene pokretne stvari bez ikakvog pravnog osnova drži u posjedu, te da apelantu kao vlasniku u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) pripada pravo na sudsku zaštitu, odnosno na predaju predmetnih pokretnih stvari. Osnovni sud je dalje naveo da je odbijen apelantov zahtjev za predaju u posjed precizno navedenih pokretnih stvari koje su prema zapisniku o uvođenju u posjed vlasnika kuće Ahmeta Tatarevića predate u posjed vlasniku kuće, pa je samim tim nesporno utvrđeno da ih drugotuženi ne drži u posjedu. Također, je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta za predaju u posjed precizno označenih stvari, jer se predmetne stvari ne nalaze na popisu stvari koje su zatečene u predmetnoj kući u trenutku uvođenja u posjed drugotuženog, a što je utvrđeno uvidom u zapisnik od 10. i 11. augusta 1994. godine, niti je apelant ponudio druge dokaze da se navedene pokretne stvari nalaze u posjedu drugotuženog.Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev protiv prvotužene neosnovan u cijelosti, jer odredbom člana 37. ZOSPO je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Pri tome vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kako je u toku postupka nesporno utvrđeno da predmetne pokretne stvari nisu u državini prvotužene to je zahtjev apelanta u smislu člana 37. ZOSPO sud odbio u cijelosti u odnosu na prvotuženu. Pored toga prvotužena je u postupku dodjele predmetne kuće na privremeno korištenje drugotuženom postupala u skladu sa tada važećim propisima – Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih raseljenih lica na teritoriji Republike Srpske, te je predmetnu kuću i pokretne stvari koje su u kući zatečene dodijelila na privremeno korištenje drugotuženom kao izbjeglici iz Kaknja, koji je bio dužan da pokretne i nepokretne stvari koje je dobio na privremeno korištenje čuva sa pažnjom dobrog domaćina i vrati vlasniku nakon prestanka privremenog korištenja. Osnovni sud je dalje naveo da plaćanje novčanog iznosa umjesto predaje stvari u konkretnom slučaju je ovlaštenje drugotuženog koje nema značaj tužbenog zahtjeva pa o njemu Osnovni sud ne može raspravljati.

4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu, koji je presudom broj Gž-1185/04 od 27. aprila 2006. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u osporenom odbijajućem dijelu potvrdio. Okružni sud je obrazloženju naveo da u cijelosti prihvata utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, jer je u skladu s dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka.

5. Apelant je protiv drugostepene presude Vrhovnom sud podnio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio presudom broj 118-0-Rev-06-001 107 od 12. decembra 2008. godine. Navedenom presudom revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazložnenju presude Vrhovni sud se pozvao na član 37. ZOSPO i na član 178. ZPP. Naveo je da alternativno ovlaštenje tuženog (facultas alternativa) iz člaan 178. ZPP da se on može osloboditi davanja stvari ako plati novčani iznos koji je zahtijevao tužilac nije predmet tužbenog zahtjeva i ne utiče na njegovu suštinu. Da bi prema tome apelant uspio sa tužbenim zahtjevom kako ga je postavio bio je pored ostalog dužan da dokaže da su stvari koje traži od tuženih u njihovom posjedu (to jest njihovoj faktičkoj vlasti). Vrhovni sud je naveo da je apelant dokazao da se stvari bliže navedene u izreci prvostepene presude nalaze u posjedu drugotuženog, pa je sud zaključio da je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan. Nasuprot tome, stvari koje je 3. decembra 1999. godine preuzeo vlasnik kuće Ahmet Tatraević, kao i one koje se ne nalaze na popisu od 10. i 11. augusta 1994. godine prilikom uvođenja drugotuženog u posjed kuće, nisu bile u posjedu drugotuženog. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizilazi da prvotužena nije bila u faktičkoj vlasti spornih stvari, a ni drugotuženi onih stvari koje je preuzeo vlasnik Tatarević, kao ni stvari koje mu nisu predate, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da je apelant u reviziji naveo da prvotužena nije donijela rješenje kojim se imovina Ahmeta i Rabije Tatarević proglašava napuštenom, te da je prvotužena nezakonito dozvolila apelantu korištenje kuće vlasnika Tatarevića, što sudovi nisu uzeli u obzir, pa je u konkretnom slučaju, kako je apelant naveo u reviziji, pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je utvrdio da su činjenice i pravni stavovi izneseni u reviziji bez uticaja na presuđenje u predmetnom sporu. Tužbom se kako je navedeno traži predaja individualno određenih stvari, a ne naknada štete. Tužilac je u takvoj parnici dužan da dokaže samo to da je vlasnik stvari čiju predaju traži i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog što je i razjašnjeno tokom postupka pred prvostepenim sudom. Sve ostalo, kako je zaključio Vrhovni sud, uključujući i revizione navode pravno je irelevantno za odlučivanje o zakonitosti i pravilnosti predmetne sudske odluke.

6. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je prvotužena postupala nezakonito kada je omogućila drugotuženom da se useli i koristi porodičnu kuću Ahmeta Tatarevića i da na taj način prisvoji pokretne stvari koje su bile apelantovo vlasništvo. Također, je naveo da je on živio u predmetnoj kući na osnovu ugovora sa porodicom Tatarević. Drugotuženi je kako navodi apelant protupravno uselio u predmetnu kuću kako bi prisvojio vrijedne stvari u kući. Prvotužena je po mišljenju apelanta postupila suprotno materijalnim propisima jer nije utvrdila da li je drugotuženi izbjeglica ili raseljeno lice. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava u provedenom sudskom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se pozvao i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/09 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio