Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/09 (M. M.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1221/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1221/09, rješavajući apelaciju Mire Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006104 07 Rev od 10. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001 146 od 4. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 006104 07 Rev od 10. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž- 07-001 146 od 4. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 006104 06 od 18. jula 2007. godine poništena je Odluka Srednje ugostiteljsko-turističke škole Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) broj 03-0291/05 od 15. marta 2005. godine kojom je apelantu izrečena mjera prestanka radnog odnosa, pa je tužena obavezana da apelanta vrati na posao i isplati mu naknadu plaće za period i u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude. U postupku pred prvostepenim sudom nesporno je utvrđeno da je rješenjem tužene od 31. decembra 2004. godine apelant vraćen u radni odnos počev od 1. januara 2005. godine, a da je ovo rješenje doneseno na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-557/04 od 17. maja 2004. godine. Apelantu je uručeno rješenje o vraćanju na posao, a po njegovom priznanju tužena ga je i usmeno obavijestila i pozvala da dođe na posao 17. januara 2005. godine, kada je trebalo početi drugo polugodište. Dalje, nesporno je utvrđeno i da se apelant nije nikada javio na posao, pa je na traženje Školskog odbora tužene protiv njega pokrenut disciplinski postupak, o čemu je apelant obaviješten i pozvan na raspravu zakazanu za 14. mart 2004. godine. Iz zapisnika Stegovnog povjerenstva od 15. marta 2005. godine, sačinjenog na zakazanoj i održanoj raspravi, utvrđeno je da apelant nije došao ni na raspravu, te da je, nakon provedene rasprave, donesena odluka o izricanju mjere prestanka radnog odnosa na koju se apelant nije žalio Školskom odboru kao drugostepenom organu. Međutim, ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je prestanak radnog odnosa apelantu nezakonit, zato što tuženi nije dokazao razloge za otkaz. Dalje, primjenom čl. 89. i 91. Zakona o radu Općinski sud je zaključio da je tužena odluku o prestanku radnog odnosa apelantu mogla donijeti samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice radi kojih se otkaz daje, a taj rok se ima računati, prema mišljenju prvostepenog suda, od 17. januara 2005. godine, tj. datuma kada je apelant trebalo da se javi na posao. Također, Općinski sud je prihvatio i apelantov prigovor da je odluka o otkazu nezakonita, zato što je takvu odluku mogao donijeti samo poslodavac, a ne disciplinski organ.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001 146 od 4. oktobra 2007. godine uvažena je žalba tužene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo je odredbom člana 88. Zakona o radu, koji je izmijenjen članom 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je stavom 4. istog člana propisano da se Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu mogu utvrditi vrste prestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. navedenog člana. Također, prema članu 89. Zakona o radu, ugovor o radu iz člana 88. Zakona o radu može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Kantonalni sud je ukazao da je tužena članom 45. tačka 26. Pravilnika o radu propisala neopravdani izostanak sa rada dva ili više radnih dana kao težu povredu radne obaveze. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio vraćen na posao nakon pravosnažne odluke suda u ranijem postupku, da je obaviješten o datumu početka drugog polugodišta, te da se nije javio na posao ni tada ni kasnije, niti je svoj izostanak opravdao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da tužena nije opravdala razloge za otkaz.

4. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio i odredbu člana 89. Zakona o radu kada je odlučio da je protekao zakonom propisani rok za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, vrijeme izvršenja povrede radne obaveze je „vrijeme kada je zaposlenik preduzeo radnju povrede ili propustio radnju koju je bio dužan da preduzme“. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, radi se „o produženoj povredi radne obaveze“, pa se kao vrijeme izvršenja povrede radne obaveze mora uzeti „čitav period u kojem je zaposlenik bio u stanju nediscipline“. Budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije došao na posao 17. januara 2005. godine, kada je počelo drugo školsko polugodište, a niti kasnije, sve do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, Kantonalni sud je zaključio da se „njegova povreda radne discipline završava posljednjom radnjom, a ne [...] 17.1.2005. godine“. Također, Kantonalni sud je naveo da se „okolnost da je odluku donio disciplinski organ, a ne zakonski zastupnik poslodavca (direktor), ne može uzeti kao razlog ništavosti odluke o prestanku radnog odnosa s obzirom da se i direktor, kao zakonski zastupnik tuženog, iako nije donio ovu odluku, sa istom saglasio“.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 006104 07 Rev od 10. februara 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude i zaključio da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da su apelantovi prigovori o tome da se Kantonalni sud nije pozvao na odredbe Zakona o radu neosnovani, jer je drugostepeni sud „na sve prigovore istaknute u žalbi tuženog naveo i norme Zakona o radu, kao i Pravilnika o radu na koje se ti prigovori odnose“. Također, Vrhovni sud je ocijenio i da je neosnovan apelantov prigovor da je, prema članu 10. Pravilnika o radu, samo Školski odbor, na prijedlog direktora, mogao donijeti odluku o prestanku radnog odnosa zaposlenog, a ne disciplinsko tijelo, budući da Školski odbor donosi i odluku o zasnivanju radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da su Zakonom o radu propisane osnovne norme kojima se definišu prava i obaveze iz radnog odnosa, a poslodavac pravilnikom preciznije razrađuje odredbe zakona, što je tužena i učinila kada je Pravilnikom o radu razradila odredbe o disciplinskom postupku. Postupajući po tom Pravilniku, kako je dalje naveo Vrhovni sud, tužena je pokrenula disciplinski postupak protiv apelanta i u tom postupku je utvrdila da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti tako što nije došao na posao u vrijeme kada je bio pozvan, pa mu je izrečena najteža propisana disciplinska mjera, prestanak radnog odnosa. Vrhovni sud je, također, ukazao da je apelant imao pravo žalbe protiv te odluke, ali da to pravo nije koristio, pa je odluka postala konačna.

6. Dalje, Vrhovni sud je naveo da Pravilnik o radu propisuje i rok zastare vođenja disciplinskog postupka koji, po članu 80. Pravilnika, iznosi tri mjeseca od dana saznanja za povredu radne obaveze. Pošto je disciplinski postupak završen prvostepenom odlukom 15. marta 2005. godine, a „disciplinski prekršaj se desio najkasnije dva ili više dana“ nakon 17. januara 2005. godine, kada je apelant trebalo da dođe na posao, Vrhovni sud je zaključio da nije nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka. Također, Vrhovni sud je naveo da ni revizijski prigovor u odnosu na primjenu člana 89. Zakona o radu koji se odnosi na izvanredni otkaz nije osnovan. Naime, apelant je prigovorio da je, prema navedenom članu, tužena mogla donijeti odluku o otkazu samo u roku od 15 dana od dana saznanja činjenica zbog kojih se otkaz daje, te da je taj rok počeo teći 17. januara 2005. godine, kada je apelant trebalo da se javi na posao. U vezi sa ovim, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju izvanredni otkaz zasniva na činjenici da je apelant disciplinski kažnjen za težu povredu radne dužnosti, a toj odluci apelant nije prigovarao. Stoga se, kako je dalje naveo Vrhovni sud, činjenica od koje se računa rok od 15 dana iz člana 89. Zakona o radu odnosi „na propuštanje radnje podnošenja prigovora na prvostepenu odluku disciplinske komisije, jer je tada nastupila pravna posljedica disciplinske mjere izvanrednog otkaza, a ne od datuma od kojeg apelant nije došao na posao“. Da je to tako, kako je naveo Vrhovni sud, proizlazi i iz Pravilnika o radu tužene kojim je u članu 106. propisano „da prigovor uposlenika ne odgađa izvršenje odluke (u ovom slučaju prvostepene disciplinske komisije) u slučaju prestanka radnog odnosa ako je zaposlenik izostao sa rada 5 radnih dana uzastopno“. Vrhovni sud je, također, naveo da „iako drugostepeni sud nije protumačio odredbe Zakona na navedeni način, iste je pravilno primijenio“.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava „iz Pakta o osnovnim građanskim i političkim pravima građanina“. Apelant, u suštini, osporavan način na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili materijalno pravo, dok utvrđeno činjenično stanje ne dovodi u pitanje. Naime, apelant smatra da je odluka o otkazu nezakonita, zato što je „nije donio poslodavac“, a to je, kako je naveo, u konkretnom slučaju Školski odbor, a ne disciplinski organ. Dalje, apelant smatra da tužena nije dokazala postojanje razloga za otkaz, mada u apelaciji nije doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, odnosno nije osporio da nikako nije dolazio na posao nakon što ga je tužena pozvala, a taj izostanak nije opravdao. Također, apelant u apelaciji ponovo problematizira pitanje proteka roka za vođenje disciplinskog postupka i ponovo ističe da mu je tužena, u skladu sa članom 89. Zakona o radu, mogla otkazati ugovor o radu isključivo u roku od 15 dana od dana kada je apelant trebalo da dođe na posao, 17. januara 2005. godine. Što se tiče navoda o kršenju Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, apelant se poziva na to da svako ima pravo da bude saslušan u postupku i da mu se mora omogućiti da u postupku sudjeluje, ali navode o tome da je ovo pravo prekršeno nije obrazložio.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant ne spori da se nikada nije javio na posao, već spori nadležnost disciplinskog organa da mu u disciplinskom postupku izrekne mjeru otkaza u postupku i na način propisan Pravilnikom o radu tužene i Zakonom o radu, a svoje tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zasniva isključivo na svom tumačenju odredaba ovih propisa, koje su sudovi uzeli u obzir i koje su detaljno i jasno analizirali. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na navode koji se tiču prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud zapaža da su ti navodi proizvoljni i neobrazloženi, te da ni u apelaciji niti u osporenim presudama nema ništa što bi ukazalo da je apelantu onemogućeno da učestvuje u postupku. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović