Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1247/09 (A. S.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1247/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP-1247/09, rješavajući apelaciju Adisa Sejdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adisa Sejdića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-09-000 010 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-K-08-000 109 od 29. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adis Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000 010 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-K-08-000 109 od 29. septembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-K-08-000 109 od 29. septembra 2008. apelant je oglašen krivim za krivično djelo – nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je primjenom navedenog člana i čl. 42, 49, 50. i 62. KZ FBiH izrečena uvjetna osuda, kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obvezan nadoknaditi sudu troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka proveo dokaze Tužilaštva (saslušanje svjedoka i vještaka medicinske struke, te uvid i čitanje više materijalnih dokumenata), dokaze odbrane (saslušanje dva svjedoka) te dokaze koje je, u skladu sa ovlaštenjem iz člana 254. stav
2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem teksstu: ZKP) izveo sud radi svestranog pretresanja predmeta i utvrđivanja istine (saslušanje vještaka: Brajanac dr. Jasmine te kopiju protokola Službe za hitnu pomoć JU Dom zdravlja sa poliklinikom Zavidovići). Navedeno je da je sud u provedenom postupku ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, čiji sadržaj je detaljno prezentirao u obrazloženju svoje odluke, utvrdio da je apelant 31. marta 2006. godine, oko 23,30 sati u Zavidovićima, u ulici Zlatnih ljiljana vršio nasilje prema drugom i naročito se drsko ponašao ugrozivši građanski mir, tako što je u neposrednoj blizini groblja «Flos» u alkoholiziranom stanju svojim putničkim motornim vozilom marke Seat pretekao, a potom zaustavio vozilo marke Mercedes, kojim je upravljao oštećeni Safet Klinčević. Apelant je otvorio vrata vozila oštećenog i povišenim tonom mu rekao «što me ugrožavaš, umalo me ne ubi». Tom prilikom oštećeni je od strane apelanta zadobio lake tjelesne povrede u vidu crvenila i krvnog podliva ispod brade sa prednje strane lica. Općinski sud je naveo da je imao u vidu stav sudske prakse da se pod vršenjem nasilja podrazumijeva upotreba sile kako fizičke tako i psihičke, te da ono postoji, na primjer u slučaju kada se drugom licu oduzima mogućnost da samostalno odlučuje o svojim postupcima, odnosno kada se upotrebom sile sprečava da napusti neko mjesto ili prostoriju, ili se prinuđava da nešto uradi. U konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da je apelant pretekao oštećenog i spriječio ga svojim vozilom da nastavi kretanje, pri čemu je apelant prema oštećenom upotrijebio i fizičku silu, stežući ga rukom oko vrata u više navrata, pri čemu se i drsko ponašao, to jeste ponašao se na način koji u znatnijoj mjeri odstupa od usvojenih normi pristojnog ponašanja, psujući oštećenom majku, govoreći mu «majmune jedan» i pri tome mu prijeteći. Općinski sud je imao u vidu razliku u godinama između oštećenog i apelanta, kao i vrijeme i mjesto događaja, a posebno činjenicu da je oštećeni upozoravao apelanta da je krenuo u hitnu pomoć radi ukazivanja medicinkse pomoći u što se i sam apelant mogao uvjeriti, jer su svi svjedoci naveli da je oštećeni pored sebe na sjedištu imao vrećicu sa lijekovima. Nakon što je policijska patrola stigla na lice mjesta po pozivu oštećenog apelant je nastavio da prijeti oštećenom pokušavajući da ga udari u čemu su ga spriječila ovlaštena službena lica PU Zavidovići. Općinski sud je oštećenog radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva uputio na parnicu
4. Apelant se žalio protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Kž-09-000 010 od 6. februara 2009. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu postojanja predmetnog krivičnog djela u radnjama apelanta, u pogledu načina na koji je počinjeno, te u pogledu krivične odgovornosti apelanta. Dalje je navedeno da apelant u žalbi nije uzeo u obzir sve utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, već ih je reducirao samo na one kojima bi se potvrdili navodi žalbe. Sud je istakao da je u prvostepenom postupku na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno: da je na licu mjesta zatečeno apelantovo vozilo kojim je spriječio kretanje vozila oštećenog, da je oštećeni srčani bolesnik koji je krenuo u dom zdravlja radi ukazivanja medicinske pomoći, da je oštećeni prijavio fizički napad policiji koja je na licu mjesta zatekla apelanta pokraj vozila oštećenog, da je iskaz oštećenog potvrđen iskazima svjedoka i nalazom vještaka medicinske struke te materijalnim dokazima. Po ocjeni Kantonalnog suda u provedenom dokaznom postupku potvrđeni su navodi oštećenog da ga je apelant davio rukama i to nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke od 6. aprila 2006. godine. Navedeno je da su u nalazu konstatovane povrede i to crveni krvni podliv ispod brade sa prednje strane, što je i po mišljenju vještaka laka tjelesna povreda koja je mogla nastati prilikom davljenja odnosno obuhvatanja vrata sa obje ili sa jednom šakom. Vještak je potvrdio da je moguće da se navedeno crvenilo sa krvnim podlivom vidi nakon šest dana od kritičnog događaja. Također, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant u žalbi nije spomenuo navode svjedokinje dr. Jasmine Brajanac koja je apelanta pregledala nakon kritičnog događaja, a koja je izjavila da je moguće da je oštećeni zaboravio pri pregledu 1. aprila 2006. godine pomenuti povrede na vratu, jer se radi o srčanom bolesniku koji je krenuo u dom zdravlja zbog srčanih tegoba, kao i da je moguće da je i ona zaboravila konstatovati povrede na vratu. Također, navedena svjedokinja je navela da je pri ponovnom pregledu koji je obavila 6. aprila 2006. godine konstatovala crvenilo i hematom na vratu oštećenog, te da su bili vidljivi znaci nagnječenja, te da su krvni podlivi na vratu oštećenog mogli nastati stezanjem jednom rukom od strane drugog lica. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da ne može prihvatiti navode apelantove žalbe da nalaz i mišljenje vještaka dr. Hasiba Mujića i svjedočenje Jasmine Brajanac ne potvrđuju iskaz oštećenog da je bio fizički napadnut od apelanta. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud činjenice utvrđene u dokaznom postupku analizirao i ocijenio kao elemente krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, koju pravnu kvalifikaciju u potpunosti je prihvatio i Kantonalni sud.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su redovni sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da sudovi nisu pravilno cijenili provedene dokaze iz kojih, po mišljenju apelanta, proizilazi da je do verbalnog duela između njega i oštećenog došlo nakon što je oštećeni svojim motornim putničkim vozilom pretekao apelantovo vozilo i to «na način da je takvim postupkom mogao ugroziti apelantov život». Apelant smatra da sudovi posebno nisu cijenili svjedočenje vještaka medicinske struke koji je izjavio da je kao dokaz nedostajao nalaz ljekara koji je oštećenog pregledao odmah nakon kritičnog događaja, te da se pokušaj davljenja ne spominje do ljekarskog nalaza od 6. aprila 2006. godine. Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili da su lake tjelesne povrede kod oštećenog nastale zbog nasilničkog ponašanja apelanta, te da su sudovi u slučaju sumnje trebali primijeniti načelo in dubio pro reo i osloboditi apelanta od optužbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. U odnosu na navod apelanta koji se tiče nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te navodne proizvoljnosti pri ocjeni dokaza zbog kojeg su mu, povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnopravnom postupku proveden detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana kako na apelantovoj odbrani, tako i na nalazima vještaka. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, dati su detaljnji razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje prvostepene presude, u kojem su izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost, jasni i argumentovani, te da u cijelosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u obrazloženju drugostepene presude, kojom su, odbijeni apelantovi žalbeni navodi, detaljno je i potpuno odgovoreno na svaki apelantov navod, te su dati jasni razlozi o njihovoj neosnovanosti, uz primjenu relevantnih odredaba, zbog čega ne postoje elementi koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovog principa, jer su sudovi sve protivrječnosti i dileme trebali tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o krivici apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie)
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović