Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/09 (A. Dž.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Služnost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1275/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1275/09, rješavajući apelaciju A.Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.Dž. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 010 od 3. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 493 od 19. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-06-000 032 od 4. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 010 od 3. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 493 od 19. jula 2007. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P- 06-000 032 od 4. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 032 od 4. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 493 od 19. jula 2007. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Ljubinka Pajića i Mitra Pajića (u daljnjem tekstu: tužitelji), pa je apelantu i Snežani Tufajević (u daljnjem tekstu: drugotužena) naloženo da prestanu sa uznemiravanjem tužitelja u pravu svojine na nekretnini pobliže označenoj u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna parcela) i to prelaskom preko parcele tužitelja motornim vozilom i pješice. U preostalom dijelu, tužba je odbačena kao neuredna. Također, prvostepenom presudom je odbijen i protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotužene kojim su tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo služnosti „svakovrsnog prolaza kolima i pješice preko sporne parcele“, što su tužitelji „dužni priznati, trpjeti i dozvoliti ovakav prolaz“. Prvostepeni sud je u svojoj odluci obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, uključujući vještačenje i uviđaj na licu mjesta, utvrdio da su apelant i članovi njegove porodice, odnosno „lica koja su stanovala u njegovim nekretninama“, samo povremeno prolazila preko sporne nekretnine „jer [apelant] rijetko dolazi iz inostranstva gdje živi i radi“. Sud je naveo da su i tužitelji dugo živjeli i radili u Sloveniji, a od kad se supruga jednog od tužitelja vratila u svoju kuću i u njoj trajno živi, tužitelji su „počeli da se protive i da osporavaju tuženima bilo kakav prolazak spornim putem“.
3. Osnovni sud je također naveo da je uviđajem na licu mjesta i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da se do nekretnina apelanta i drugotužene može doći drugim putem, „te da taj put vodi do nekretnina [porodice Dž.], podijeljene na više parcela, te da nekretnine [apelanta i drugotužene] i sada graniče sa ostalim imanjem [porodice Dž.], jer je [apelant] prodao dio svojih nekretnina [drugotuženoj]“. Osnovni sud je također naveo da je odredbom člana 53. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna služnost ustanovljava kada se vlasnik povlasnog dobra u cjelini ili djelimično ne može koristiti tim dobrom bez odgovarajućeg korištenja poslužnog dobra. Dalje, saglasno načelu restrikcije u konstituisanju prava stvarne služnosti iz člana 50. stav 1. navedenog zakona, služnost kolskog prolaza preko kućnog placa dozvoljena je samo izuzetno i to kada se povlasno dobro ne može koristiti na drugi način ili bez nesrazmjerno velikih troškova. Imajući u vidu navedeno i mogućnosti apelanta i drugotužene da do svojih nekretnina dođu prolaskom preko drugog puta „različitim pravcima koji su kraći od spornog puta [...] a ne samo spornim putem koji se proteže kroz dvorište tužitelja, neposredno uz njihovu kuću i uz njihov prozor“, Osnovni sud je ocijenio da „nije ispunjen ni jedan od zakonskih uslova iz člana 52. ZOSPO, niti su ispunjeni zakonom propisani uslovi za sticanje prava služnosti prolaza održajem u skladu sa članom 54. istog zakona“.
4. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da su apelantova i žalba drugotužene neosnovane, budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na član 60/1. Ustava Republike Srpske, te na odredbe čl. 3. stav 1. i 42. stav
1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Na osnovu toga, Okružni sud je obrazložio da pravo svojine podrazumijeva pravo vlasnika da svoju stvar drži, da se njome koristi i raspolaže u granicama određenim zakonom, kao i dužnost svakog drugog lica da se uzdržava od povrede prava vlasnika. Okružni sud je naveo da uznemiravanje prava svojine postoji uvijek kada treća lica na bilo koji način ometaju vlasnika, osim u slučajevima kada je vlasnik dužan da trpi „tuđe uticaje na svoju stvar“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je u konkretnom postupku utvrđeno da su tužitelji vlasnici sporne parcele preko koje prelaze apelant i drugotužena, čime ih uznemiravaju u mirnom i nesmetanom korištenju sporne parcele.
5. Dalje, u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotužene, Okružni sud je naveo da je članom 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se stvarna služnost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, dok je stavom 2. istog člana propisano da se stvarna služnost ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva. Također, Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj je svaka strana u postupku dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz provedenog postupka proizlazi da su apelant i drugotužena, u cilju utvrđivanja činjenica na kojima temelje svoj protivtužbeni zahtjev, kao dokaz predložili i saslušanje tuženih i svjedoka, ali da nisu došli na raspravu iako su bili uredno pozvani, a za predložene svjedoke nisu dostavili lične podatke niti prebivalište zbog čega sud nije mogao izvesti predložene dokaze. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, apelant i drugotužena nisu u protivtužbi naveli ni oznake nekretnina što je bilo neophodno „s obzirom da po protivtužbi tuženih njihove nekretnine imaju status povlasnih dobara, u čiju korist su protivužbom tražili da se utvrdi postojanje prava služnosti preko nekretnine tužilaca“.
6. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-07-001 010 od 3. februara 2009. godine, odbio apelantovu i reviziju drugotužene protiv drugostepene odluke. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno zaključili da apelant i drugotužena nisu održajem stekli pravo služnosti prolaza preko sporne parcele čiji su suvlasnici tužitelji, te da povremenim prolaskom preko te parcele apelant i drugotužena uznemiravaju tužitelje, kojima u smislu člana 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pripada pravo da zahtijevaju da to uznemiravanje prestane. Stoga je, kako je zaključio Vrhovni sud, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotužene. Vrhovni sud je također naveo da je za zasnivanje prava stvarne služnosti održajem potrebno, prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, da budu ispunjene određene pozitivne i negativne pretpostavke i to: a) faktičko ostvarivanje služnosti (član 54. stav 1.); b) protek određenog vremenskog roka kroz koji se faktička služnost ostvarivala (član 54. stav 1.); c) da služnost nije vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom ili prevarom, niti da je ustupljena do opoziva (član 54. stav 2.); i d) da poslužno dobro nije nekretnina koja je „društveno sredstvo u društveno-pravnom licu“ (član 55.). Imajući ovo u vidu, Vrhovni sud je ukazao da je u postupku pred nižestepenim sudovima nesumnjivo utvrđeno da su se apelant i drugotužena služili prolaskom preko sporne parcele radi pristupa svom zemljištu „samo onda kada su tužitelji bili odsutni“, te da je zbog toga irelevantno koliko dugo su prelazili preko sporne parcele. U skladu s tim, navedeno je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa u takvoj situaciji apelant i drugotužena nisu mogli steći služnost održajem.
7. Također, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da je sporna parcela ranije u katastru bila označena kao javno dobro – put bez oznake, nije od utjecaja na rješenje konkretnog spora, zato što su tužitelji od kupovine te parcele 1978. godine u zemljišnim knjigama uknjiženi kao njeni suvlasnici, „a u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem P- 1430/04 su ishodovali pravosnažnu presudu na osnovu koje su se i u katastru upisali kao suposjednici te parcele sa po ½ dijela, tako da od 2006. godine navedena parcela ni u katastarskom operatu nije evidentirana kao javno dobro već kao svojina tužitelja“. Navedena presuda, kako je naveo Vrhovni sud, djeluje erga omnes, pa je stoga ocijenio neosnovanim ravizioni prigovor da ta presuda nema dejstvo u odnosu na apelanta i drugotuženu zato što oni nisu učestvovali u tom postupku. Također, Vrhovni sud je obrazložio da nije relevantan ni revizioni prigovor da apelant i drugotužena nemaju pristup svojim nekretninama sa javnog puta, jer „to nije predmet ove parnice“. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelant i drugotužena imaju mogućnost da „u odgovarajućem postupku traže otvaranje nužnog prolaza ili da u smislu člana 53. ZOSPO od nadležnog državnog organa zatraže ustanovljavanje stvarne služnosti, uz odgovarajuću naknadu“.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava način na koji su sudovi u osporenim odlukama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U najvećem dijelu apelacije, apelant prepričava ili citira osporene odluke, te ističe da su odluke protivrječne, jer se u jednoj kaže „da nekretnine tuženih nemaju direktan izlaz na javni put, ali da postoji više prilaznih puteva do njihovih nekretnina, koji vode preko nekretnina trećih lica“, a u drugoj da „tuženi imaju mogućnost da u odgovarajućem postupku traže otvaranje nužnog prolaza“. Apelant, između ostalog, navodi da je namjera tužitelja u ovom postupku bila da mu „ukinu“ sporni put kao dosadašnji prilaz njegovoj kući i da ga „prisile da prolazi preko drugih nekretnina preko kojih nikada nisu prolazili“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi, odlučujući na tri instance, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović