Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/09 (F. H.)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dokazni postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1278/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1278/09, rješavajući apelaciju Fikreta Hide, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hide podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 874 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-06-000 338 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Hido (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 874 od 6. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 338 od 17. maja 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 338 od 17. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 874 od 6. februara 2009. godine, utvrđeno je da je apelant zauzeo dio parcele pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele) koja je u vlasništvu Mehmeda i Kaseme Hido (u daljnjem tekstu: tužitelji). Apelantu je naloženo da oslobodi zauzeti sporni dio parcele tako što će pomjeriti ogradu koju je postavio na način pobliže naveden u dispozitivu prvostepene presude, te da zauzeti sporni dio parcele preda u posjed tužiteljima i da im naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant na glavnoj raspravi održanoj 15. februara 2007. godine iznio „novu činjenicu da je sporni put njegovo vlasništvo“ koje mu je utvrđeno presudom Općinskog suda broj P-706/89 od 26. juna 1989. godine, ali da ta presuda nije provedena u zemljišnim knjigama. Dalje, Općinski sud je također naveo da je na nastavku glavne rasprave 19. marta 2007. godine, punomoćnik apelanta predložio izvođenje novog dokaza uvidom u navedenu presudu. Uz to, punomoćnik apelanta je naveo i da je na osnovu te presude doneseno rješenje o izvršenju broj I-639/89 koje je, prema njegovim navodima, evidentirano u zemljišno-knjižnom uredu pod brojem Dn-633/89. Međutim, kako je dalje naveo punomoćnik apelanta, propustom zemljišno-knjižnog ureda „navedeni Dn se izgubio“, pa sporna dio parcele nije uknjižen kao apelantovo vlasništvo.
3. Općinski sud je obrazložio da je odbio prijedlog koji je istaknut na glavnoj raspravi za izvođenje novih dokaza uvidom u presudu i rješenje o izvršenju na koje se apelant pozvao. Naime, kako je obrazložio Općinski sud, članom 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Općinski sud je naveo da nema nikakvog opravdanja zbog kojeg je apelant tek na glavnoj raspravi predložio izvođenje novog dokaza, kao i da nije učinio vjerovatnim da izvođenje tog dokaza nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Dalje, Općinski sud je vrlo detaljno iznio sadržaj provedenih dokaza, uključujući i uviđaj na licu mjesta i nalaz i mišljenje vještaka, te iskaze parničnih stranaka. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je tužitelj Muhamed Hido izjavio da je spornu parcelu kupio od brata Esada još 1970. godine, a prije toga i parcelu na kojoj je izgradio svoju kuću. Također, izjavio je da je u vrijeme kada je spornu parcelu kupio na njoj postojala ograda, ali da je ona bila „nekih 1,50 m bliža kući [apelanta]“, te da je apelant, gradeći svoju kuću, „malo pomalo pomjerao ogradu“ da bi je na kraju pomako tako da je zauzeo i sporni dio parcele koja pripada tužiteljima. S druge strane, apelant je tvrdio da je presudom iz 1989. godine njemu i njegovoj majci priznato pravo svojine na spornoj parceli dosjelošću, a da je bratu, u ovom slučaju tužitelju Muhamedu Hidi, dozvolio da prolazi preko sporne parcele do kuće „jer nije imao drugog puta“. Također je naveo da je ogradu postavio 1990. godine i da ta ograda „stoji kao i danas, samo je u međuvremenu izmijenio stubove“.
4. Iz svih provedenih dokaza, a naročito uviđaja na licu mjesta i nalaza vještaka koji je detaljno naveo u presudi sa podacima o novom i starom premjeru i sporne i okolnih parcela, Općinski sud je zaključio da je apelant postavio ogradu na dio parcele tužitelja, te da je stoga tužbeni zahtjev osnovan u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosnima „pri čemu je bez značaja kada je [apelant] ogradu postavio“. Dalje, Općinski sud je naveo da je vještak, na zahtjev apelanta, izjavio da se obratio zemljišno-knjižnom uredu sa zahtjevom da pronađu predmet DN-633/89, ali da takav predmet „nije pronađen“, pa „kako nije imala na uvid sporni spis DN to ne zna sadržaj navedenog DN-a pa se ne može izjasniti da li je došlo do ikakve promjene u zemljišnoj knjizi“. Također, Općinski sud je naveo da apelantov prigovor da je on vlasnik sporne parcele nije mogao prihvatiti, budući da apelant to nije dokazao u toku postupka, te da rješenje nadležnog organa Općine Visoko kojim mu je odobrena gradnja porodične stambene zgrade, sud nije mogao cijeniti kao dokaz vlasništva na spornom dijelu parcele.
5. Kantonalni sud je u svojoj presudi naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije ni na koji način povrijedio odredbe parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove žalbene navode da presudu i rješenje o izvršenju, koje je kao dokaz apelant predložio tek na glavnoj raspravi, nije mogao dostaviti na pripremnom ročištu. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije na bilo koji način učinio vjerovatnim da, bez svoje krivnje, nije bio u mogućnosti te dokaze predložiti na pripremnom ročištu, kako to ZPP nalaže. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 102. stav 2. ZPP-a kada je odbio takav apelantov prijedlog koji je istaknut tek na glavnoj raspravi. Također, Kantonalni sud je naveo da i taj sud smatra da je apelant imao mogućnost da ove činjenice i dokaze iznese na pripremnom ročištu, budući da je od prvostepenog suda dobio tužbu na odgovor u skladu sa članom 62. ZPP-a, da je prvostepeni sud održao pripremno ročište u skladu sa odredbama člana 75. ZPP-a, a da se apelant na glavnoj raspravi pozvao na dokaze i činjenice koje je mogao iznijeti i predložiti u odgovoru na tužbu kako to propisuje odredba člana 71. ZPP-a ili na pripremnom ročištu. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da je presuda koju je apelant naknadno predložio kao dokaz da je on vlasnik sporne parcele donesena 26. juna 1989. godine, a da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari „podnesena 17 godina nakon toga“. Kantonalni sud je naveo da je apelant, ako je imao navedenu presudu kao ispravu, bio dužan prema odredbi člana 134. stav 1. Zakona o parničnom postupku, „sam podnijeti navedenu presudu na koju se poziva kao dokaz svojih navoda, te je isto tako bio dužan podnijeti i prijedlog za izvršenje upisom na osnovu navedene presude i rješenje o izvršenju broj I-639/89, za koje navodi da je u zemljišno-knjižnom uredu zavedeno pod brojem Dn-633/89“.
6. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da nije mogao prihvatiti ni žalbeni navod da apelant ima valjan pravni osnov za sticanje vlasništva na spornom dijelu parcele. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, iz dokaza provedenih tokom postupka, pravilno zaključio da je apelant postavio ogradu na parceli tužitelja, te da je tako zauzeo sporni dio parcele na kojoj su tužitelji upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, a što je potvrdio i vještak u svom nalazu, koji je prvostepeni sud ispravno prihvatio kao objektivan i stručan. Budući da je nesporno utvrđeno da su tužitelji suvlasnici sporne parcele čiji dio apelant drži u faktičkom posjedu, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je apelantu naloženu da taj sporni dio parcele preda u posjed tužiteljima.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini osporava način na koji su sudovi u osporenim odlukama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što mu je, kako je naveo, onemogućeno da izvede dokaze koje je tokom postupka predložio. U vezi s tim, apelant ističe da mu je „neopravdano stavljeno na teret“ da dokaže da je vlasnik parcele „na kojoj nije upisan isključivo iz razloga što zemljišno-knjižni ured nije izvršio obavezu u skladu sa zakonom“. Apelant smatra da je „dokazao da taj dokaz nije mogao predložiti na pripremnom ročištu“, te da je dovoljno to što je vještak naveo „da je navedeni Dn-633/89 evidentiran, a da isti nije mogao biti pronađen u zemljišno-knjižnom uredu“. Stoga smatra da su osporene presude proizvoljne i da je „onemogućen u ostvarenju svojih temeljnih prava“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je prvostepeni sud odbio da izvede određene dokaze što je za rezultat imalo, kako apelant navodi, proizvoljnost u odlučivanju, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima, koji se u suštini odnose na prigovor da apelant nije bio ravnopravno tretiran u postupku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da svakoj strani u postupku bude data razumna mogućnost da izloži svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika, dok je domaćim vlastima ostavljeno da osiguraju da ovaj zahtjev za „pravičnim suđenjem“ bude ispoštovan zavisno od konkretnog slučaja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 199e. godine, serija A broj 274, tačka 33.).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ni ne osporava da je mu je tužba dostavljena na odgovor, te da je bilo zakazano i održano pripremno ročište na kojem je apelant kao i suprotna strana u postupku imao mogućnost da predloži izvođenje svih dokaza koje je smatrao relevantim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao stručnu pomoć advokata tokom postupka pred redovnim sudovima, te da ničim nije dokazao niti pokušao dokazati da mu je predlaganje dokaza koje želi izvesti na način kako je to propisano ZPP-om – u pravilu na pripremnom, a samo kao izuzetak i uz ispunjenje odgovarajućih uslova na glavnom ročištu, bilo onemogućeno. Naime, apelant ni tokom postupka pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije iznio ništa što bi moglo učiniti vjerovatnim, kako to ZPP nalaže, da bez svoje krivnje već na pripremnom ročištu nije mogao predložiti ili dostaviti sudu presudu iz 1989. godine na koje se poziva kao na osnov za sticanje prava vlasništva i rješenje o izvršenju te presude iz iste godine. Imajući u vidu navedeno i vrlo jasne odredbe ZPP-a na koje su se sudovi pozvali i koje su primijenili, Ustavni smatra da odluka sudova da odbiju apelantov prijedlog za izvođenje dokaza koji je postavljen tek na glavnoj raspravi bez dokazivanja da to opravdano nije mogao učiniti na pripremnom ročištu u skladu sa zakonom, nije stavila apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu, niti je na bilo koji način ugrozila njegovo pravo na pravično suđenje kako je ono zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelantove navode da su mu sudovi onemogućili da dokaže da je on vlasnik sporne parcele zato što presuda iz 1989. godine nije nikada provedena u zemljišno-knjižnom uredu jer je „predmet izgubljen“, Ustavni sud smatra da je apelant imao dovoljno vremena od 1989. godine da razriješi pitanje upisa svog prava vlasništva, te da mu to ni nakon presude u konkretnom slučaju nije nemoguće uraditi ukoliko ima valjan pravni osnov. Naime, osporenom presudom nije odlučivano o pitanju vlasništva na spornoj parceli, već je odlučeno o predaji u posjed na osnovu dokaza koje su stranke pružile u skladu sa zakonom. Apelantu svakako ostaje mogućnost da provede presudu iz 1989. godine u zemljišnim knjigama i da se eventualno upiše kao vlasnik na spornom dijelu parcele za koji tvrdi da je njegov, te da nakon toga svoje eventualno utvrđeno vlasničko pravo ostvari u odgovarajućem postupku i na odgovarajući način.
12. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji, osim tvrdnji o tome da nije ravnopravno tretiran u postupku koje je Ustavni sud već razmotrio, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na pitanje ravnopravnosti strana u postupku, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović