Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1284/09 (R. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1284/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1284/09, rješavajući apelaciju Radmile Tepavčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Tepavčević podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 08-000 291 od 23. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000 141 od 15. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gacka, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijela je 22. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 291od 23. februara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000 141 od 15. maja 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000 141 od 15. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 291od 23. februara 2009. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske Banja Luka, Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime pomoći usljed smrti člana uže porodice, supruga Blagoja Tepavčevića, isplati iznos od 2.850,00 KM. Osnovni sud je obrazložio da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelanticin pokojni suprug bio radnik tuženog i da je umro 21. maja 2005. godine, te da je apelantici na ime troškova sahrane isplaćen iznos od 401, 00 KM po računu ODP „Komus“ Gacko broj 575/05 od 24. juna 2005. godine. Dalje, među parničnim strankama je bilo nesporno i to da je tuženi, na ime kamata koje je apelanticin pokojni suprug trebao platiti po kreditu Reiffeisen banke, platio 5.111,16 KM, te da je u momentu smrti apelanticinog pokojnog supruga kod tuženog na snazi bio Pravilnik o radu iz 2002. godine u kojem je, članom 52. regulisano pitanje pomoći koja pripada porodici u slučaju smrti radnika tuženog.

3. Okružni sud je naveo da je članom 52. Pravilnika o radu propisano, između ostalog, da radniku i njegovoj porodici pripada pomoć u slučaju smrti radnika u visini troškova sahrane, a u slučaju smrti člana uže porodice do visine četverostrukog iznosa prosječne plate ostvarene kod tuženog u prethodnom mjesecu. Uzimajući u obzir navedenu odredbu, Osnovni sud je zaključio da je obaveza tuženog bila da apelantici, odnosno porodici umrlog radnika isplati samo troškove sahrane. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je neprihvatljivo apelanticino tumačenje prema kojem u troškove sahrane ulaze i troškovi daće, odnosno hrane i pića koja se kupuju za lica koja prisustvuju sahrani. Naime, Osnovni sud je naveo da troškovi sahrane nisu definisani Pravilnikom o radu, te da stoga „načelo jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na sve zahtijeva da se isplate samo oni troškovi sahrane koji su se isplaćivali i u ranijim takvim slučajevima“. Budući da je tuženi, za vrijeme dok je na snazi bio Pravilnik o radu iz 2002. godine, snosio u svim ranijim slučajevima samo troškove pogrebnog ceremonijala i pogrebne opreme, Osnovni sud je zaključio da apelanticin zahtjev da joj se isplate i troškovi daće, nije osnovan. Također, Osnovni sud je obrazložio da je pogrešno i apelanticino tumačenje člana 52. Pravilnika o radu da joj pripada i četverostruki iznos prosječne plate ostvaren kod tuženog u mjesecu koji je prethodio smrti njenog supruga, budući da taj iznos pripada samo radnicima tuženog u slučaju smrti člana uže porodice, ali ne i porodici u slučaju smrti radnika tuženog. Osnovni sud je naveo da je tačno da je u vrijeme donošenja prvostepene presude na snagu stupio novi Pravilnik o radu koji drugačije reguliše istu situaciju, ali da to nije relevantno za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

4. Okružni sud je u svojoj odluci obrazložio da su neosnovani žalbeni navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te da je prvostepena odluka pravilna. Osim toga, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju „bilo uslova i da se tužba odbaci“ jer nije podnesena u roku iz člana 105. stav 2. Zakona o radu [... ], no pošto su posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva i odbacivanje tužbe iste, to je prvostepena presuda potvrđena“.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica nije posebno obrazložila ove tvrdnje, osim što je navela da „sud mimoilazi pravilno primijeniti važeći Pravilnik o radu tužene [...] član 52. prema kom joj u slučaju smrti člana uže porodice pripada novčani iznos do visine četverostrukog iznosa prosječne plate ostvarene [kod tuženog]“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1284/09 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio