Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1289/09 (M. H.)

Odluka donesena 26. 01. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1289/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1289/09, rješavajući apelaciju Marka Havrlenka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Havrlenka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000 225 od 1. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1081/03 od 1. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1533/00 od 18. marta 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Havrlenko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Duška Bogojević, advokat iz Vogošće, Sarajevo, podnio je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 225 od 1. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 1081/03 od 1. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1533/00 od 18. marta 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1533/00 od 18. marta 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Petka Kneževića (u daljnjem tekstu: tuženi) da se iseli sa sprata porodične stambene zgrade koja se nalazi u Banjoj Luci, u Subotičkoj ulici broj 40 (u daljnjem tekstu: sporna kuća), ta da taj sprat slobodan o ljudi i stvari preda apelantu. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je on po osnovu zajedničkog građenja sa apelantom postao suvlasnik sa ½ dijela sporne kuće, te suvlasnik sa istim dijelom na bunaru koji se nalazi na istoj parceli bliže opisanoj u dispozitivu prvostepene presude, te da mu pripada privremeno pravo korištenja te parcele, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama sa apelantovog imena u korist tuženog na navedenim nekretninama izvrši upis prava suvlasništva i privremenog prava korištenja zemljišta sa označenim suvlasničkim dijelom.

3. Na osnovu provedenih dokaza u toku postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze i saslušanje svjedoka, Osnovni sud je utvrdio da su se parnične stranke 70. godina usmeno dogovorile da zajednički izgrade spornu kuću i da na njoj postanu suvlasnici sa po ½ dijela. Dalje, sud je utvrdio da je apelant kupio zemljište i da na njemu ima privremeno pravo korištenja. Nakon dogovora, kako je dalje utvrdio sud, prvo je izgrađeno prizemlje u koje se odmah po izgradnji uselila supruga tuženog, koja je apelantova sestra, sa djecom. Sud je, također, utvrdio da su se parnične stranke prilikom usmenog dogovaranja o zajedničkoj gradnji sporne kuće dogovorile da sve spoljne radove uglavnom finansira tuženi, osim upotrijebljene cigle od stare kuće koju je dao apelant nakon što je stara kuća srušena, a da su unutrašnje radove plaćali svako za sebe: apelant je finansirao unutrašnje radove u prizemlju, a tuženi one na spratu sporne kuće. Sud je, također, utvrdio da je tuženi nabavio materijal za bunar, te da su se parnične stranke dogovorile „da svi troškovi oko izgradnje kuće budu popola tako što bi apelant postepeno tuženom naknadio više uložen iznos“. Također, Osnovni sud je utvrdio da je sporna kuća izgrađena sa dva posebna ulaza za svaki sprat, te da svaki sprat posjeduje svu potrebnu infrastrukturu da bi se mogao smatrati zasebnim stanom. Prvostepeni sud je iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je nesumnjivo da su parnične stranke sklopile usmeni dogovor o zajedničkoj izgradnji sporne kuće tako da svakom od njih pripadne po ½ dijela, pri čemu je zaključio da za razrješenje ove pravne stvari nije od značaja da li je koja od parničnih stranaka eventualno uložila više, jer bi takav obligacionopravni prigovor „imao mjesta sa aspekta obligacionopravnih zahtjeva između parničnih stranaka“. Uzimajući to u obzir, Osnovni sud je naveo da je račune koji su dostavljeni u sudski spis cijenio „samo kao činjenicu da iz ovih računa proizlazi da su obje stranke nabavljale materijal za kuću“, mada za razrješenje ove pravne stvari nije bitno koliko je ko novčanih sredstava tačno uložio. Također, sud je naveo da su „logični i navodi tuženog da je on, s obzirom da je radio u inostranstvu, ostavljao novac za nabavku i kupovinu potrebnog materijala, pa tako dio računa i dokumentacije glasi na ime [apleanta]“, zato što je on konkretno nabavljao materijal i vršio uplate.

4. Osnovni sud je, također, naveo da je imao u vidu i činjenicu da je tuženi sa porodicom koristio sprat sporne kuće nesmetano od 1973. godine, te da je apelant tek tužbom podnesenom u konkretnom predmetu 1994. godine zatražio njegovo iseljenje. Sud je zaključio da i ova činjenica govori u prilog tome da je postojao dogovor o zajedničkom ulaganju i sticanju suvlasništva na spornoj kući „na jednake dijelove“. Imajući sve navedeno u vidu, kao i činjenicu da se u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik sporne kuće vodi apelant kojem je priznato i privremeno pravo korištenja zemljišta na kojem je objekat sagrađen, Osnovni sud je zaključio da tuženi ima opravdan interes, u smislu odredbe člana 187. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da se utvrdi da je on suvlasnik na spornoj kući i na bunaru koji „[apelant] svojata u cijelosti“. Budući da je Osnovni sud zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da su i sporna kuća i bunar sagrađeni zajedničkim radom i ulaganjem sredstava uz prethodno postignuti dogovor, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a protivtužbeni zahtjev tuženog osnovan u cijelosti. Naime, Osnovni sud je tuženom priznao i pravo privremenog korištenja zemljišta na kojem su sporna kuća i bunar izgrađeni „s obzirom da je po rješenju od 9.9.91. godine privremeno pravo korištenja priznato i [apelantu]“.

5. Okružni sud je Presudom broj Gž-1081/03 od 1. decembra 2005. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu tako što je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog u dijelu u kojem mu je priznato pravo privremenog korištenja zemljišta, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potrvrdio. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu postojanja usmenog dogovora između apelanta i tuženog da se zajedničkom gradnjom izgradi porodična kuća, tako da parnične stranke budu suvlasnici sa dijelom ½. Međutim, u odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na priznanje tuženom privremenog prava korištenja na zemljištu na kojem je sporna kuća izgrađena, Okružni sud je naveo da na tom zemljištu pravo raspolaganja ima općina, a pravo privremenog korištenja ima apelant. Kod takvog stanja, kako je dalje naveo Okružni sud, a s obzirom na karakter privremenog prava korištenja zemljišta koje još nije privedeno konačnoj namjeni, „ne može se ni izgraditi objekat trajnog karaktera, čijom izgradnjom bi i graditelj kao vlasnik mogao pod uslovima propisanim zakonom steći pravo korištenja zemljišta“ Drugim riječima, kako je dalje naveo Okružni sud, objekat izgrađen na zemljištu sa privremenim pravom korištenja je objekat privremenog karaktera, jer je izgrađen bez građevinske dozvole. Iako to nije smetnja da se na njemu utvrdi pravo suvlasništva, izgradnjom tog objekta se ne može utvrditi pravo privremenog korištenja na zemljištu, niti se to pravo može upisati u zemljišnim knjigama.

6. Okružni sud je, također, obrazložio da je tuženi tokom cijelog postupka ostao dosljedan svom iskazu iz kojeg proizlazi da je sa apelantom postigao usmeni dogovor o zajedničkoj gradnji, pri čemu bi sporna kuća pripala njima na jednake dijelove, a da je apelant tokom postupka mijenjao svoj iskaz navodeći da je tuženom samo dozvolio da živi sa porodicom na spratu 10 godina, odnosno da mu je dozvolio da živi na spratu dok ne obezbijedi sebi smještaj i sl. Imajući ovo u vidu, Okružni sud je zaključio da su neprihvatljive žalbene tvrdnje da „nikad nikakav dogovor u pogledu zajedničke izgradnje kuće između parničnih stranaka nije postignut“, budući da su takve tvrdnje osporene drugim provedenim dokazima i iskazima drugih svjedoka koji su faktički potvrdili da su parnične stranke zajednički gradile spornu kuću. Okružni sud je, također, naveo da bi se to što apelant i tuženi nisu napravili pismeni ugovor u pogledu zajedničke gradnje i to što se tuženi nije protivio da apelant bude upisan kao vlasnik na spornoj kući prilikom javnog izlaganja nekretnina moglo, prema mišljenju suda, „samo pripisati jednom neopreznom odnosu tuženog ili pak prezauzetošću istog s obzirom da isti desetinama godina radi u Njemačkoj i samo tri puta dolazi godišnje u Banju Luku (kako to proizlazi is spisa)“.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 225 od 1. decembra 2008. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu činjeničnog stanja koje je pravilno i potpuno utvrđeno pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odbio dio protivtužbenog zahtjeva tuženog u odnosu na priznavanje prava privremenog korištenja zemljišta na kojem su izgrađeni sporna kuća i bunar. Naime, Vrhovni sud je naveo da se, prema odredbi člana

20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanja, a prema članu 21. istog zakona, između ostalog, i na osnovu stvaranja nove stvari, što je u suštini građenje i građenje na tuđem zemljištu. Budući da su nižestepeni sudovi nesumnjivo utvrdili da je između parničnih stranaka, kao tazbinskih srodnika, postignut usmeni sporazum da se izgradi kuća na parceli koju je kupio apelant, te da je utvrđeno da su parnične stranke zajednički ulagale sredstava u izgradnju sporne kuće, što su nižestepeni sudovi detaljno i jasno obrazložili, Vrhovni sud je naveo da nema ništa što ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi sa revizijskim navodima da osporena drugostepena presuda nije podobna za izvršenje jer se ne mogu steći vlasnička prava na zgradi bez utvrđivanja istih prava na zemljištu na kojem je izgrađena, Vrhovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je sporna kuća izgrađena bez građevinske dozvole, i to na zemljištu na kojem apelant ima privremeno pravo korištenja. Stoga je Okružni sud pravilno zaključio, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da se izgradnjom ne može steći pravo privremenog korištenja na zemljištu, već se samo može utvrditi pravo susvojine parničnih stranaka, jer se na taj način „uređuju samo međusobni odnosi sticalaca u odnosu na tako izgrađeni objekat“.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je između njega i tuženog postojao usmeni dogovor o zajedničkoj gradnji. Naime, apelant navodi da je on samo dozvolio tuženom da stanuje na spratu sporne kuće dok ovaj ne skupi dovoljno novca za kupovinu vlastite. Dalje, apelant navodi da je tuženi kupio vlastitu kuću, ali da nije nikad napustio apelantovu iako je „po dogovoru trebao iseliti iz apelantove kuće do 1973. godine“, te da su „odnosi između apelanta i tuženog kulminirali tokom ratnih događanja, kada tuženi prema apelantu ispoljava bahato i agresivno ponašanje zato što je apelant Ukrajinac, što je i opredijelilo apelanta da podigne tužbu protiv tuženog“. Dalje, apelant je naveo da je predmet spora od znatne vrijednosti, te da se „u takvim slučajevima praktikuje pisani ugovor“, kao i da tuženi nikada nije tražio da mu se utvrdi pravo suvlasništva dok apelant nije podnio tužbu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu ili prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1289/09 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio