Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/09 (NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla)
Odluka donesena 26. 01. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1290/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2012. godine, u predmetu broj AP 1290/09, rješavajući apelaciju NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 890 V 005 236 08 Gž od 24. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 V 005 236 08 V od 17.
oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 890 V 005 236 08 Gž od 24. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 V 005 236 08 V od 17. oktobra 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 V 005 236 08 V od 17. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 890 V 005 236 08 Gž od 24. februara 2009. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za izdavanje protesta mjenice protiv Zdravka Jokića (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača). Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je od apelantice zatražio, u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o mjenici, da dostavi sudu dokaz da je mjenicu, nakon njenog dospijeća, pokušao naplatiti. Apelantica je, kako je dalje naveo sud, dostavila dopis u kojem je navela da po dospjelosti mjenice nije mogla izvršiti naplatu sa transakcijskog računa protivnika predlagača. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz sadržaja ovog dopisa „nije mogao utvrditi da je apelantica po dospijeću mjenice postupila u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o mjenici, odnosno odredbom člana 108. spomenutog zakona“.
3. Dalje, Osnovni sud je naveo da je sporna mjenica izdata na određeni dan, tako da je dospjela za naplatu 31. jula 2008. godine, što se vidi i iz njenog sadržaja. Međutim, apelantica je, kako je dalje sud naveo, izbjegla podnijeti mjenicu na isplatu iako je zakonom nedvosmisleno propisano da „mjenica plativa na određeni dan (...) mora se podnijeti na isplatu, bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim“. Ova odredba je, prema stavu Osnovnog suda, imperativnog karaktera „tako da se njena primjena nikako i ničim ne može otkloniti“. Dakle, apelantica je morala „da prije podizanja protesta, pokuša izvršiti naplatu mjenice jer isplata je radnja mjeničnog dužnika kojom gasi mjeničnu obavezu plaćajući mjeničnu svotu njenom imaocu“. S druge strane, imalac mjenice ima pravo na isplatu mjenične svote tek kada mjenica dospije, pri čemu je mora prezentirati mjeničnom dužniku na isplatu. Osnovni sud je dalje naveo da je protest „mjenična radnja kojom imalac mjenice (protestant) pouzdano utvrđuje bezuspješnost svog pokušaja da mu drugi učesnik mjeničnog protesta (protestat) učini određenu mjeničnu radnju (da akceptira mjenicu ili da isplati mjenicu)“. Također, Osnovni sud je obrazložio da ova odredba „svoj puni pravni smisao ostvaruje u vezi sa odredbom člana 108. stav 1. Zakona o mjenici, koja je također kogentna“. Prema toj odredbi, podnošenje mjenice na isplatu i sva druga činjenja koja se po Zakonu o mjenici imaju preduzimati radi ostvarenja ili održavanja mjeničnih prava „moraju se preduzeti u poslovnom lokalu i u vrijeme određeno kao poslovno od strane nadležnog organa, a ako se lokal ne može pronaći ili ako se iz mjenice ne vidi da traženo lice ima poslovni lokal, onda se mora tražiti u stanu“.
4. Osnovni sud je, također, naveo da je apelantica, slanjem prijedloga za izdavanje protesta mjenice običnom pošiljkom 31. jula 2008. godine, koju je sud primio tek 6. augusta 2008. godine, prekršila još jednu imperativnu normu sadržanu u članu 45. stav 3. Zakona o mjenici, prema kojoj se protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dostavila niti jedan vjerodostojan dokaz da je o dospijeću pokušala podnijeti protivniku predlagača mjenicu na isplatu, odnosno na čemu zasniva svoje tvrdnje da po dospjelosti nije mogla naplatiti mjenicu.
5. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin prijedlog za izdavanje protesta mjenice, budući da je utvrdio da apelantica nije postupila u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o mjenici, o čemu su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi koje je prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je, također, istakao da u konkretnom slučaju iz same mjenice proizlazi da je bila plativa 31. jula 2008. godine, ali da nema dokaza da je podnesena na isplatu na dan plaćanja ili jednog od dva radna dana koja su slijedila navedenom datumu. Također, Okružni sud je naveo da ni apelantica ovo nije osporila, jer je i u žalbi navela da mjenicu „nije mogla podnijeti na isplatu na dan plaćanja s obzirom da [protivnik predlagača] nema tekući račun u komercijalnim bankama“. S tim u vezi, i Okružni sud se, također, pozvao na odredbu člana 108. stav 1. Zakona o mjenici, navodeći da se iz mjenice ne vidi da protivnik predlagača ima poslovni lokal, pa je apelantica bila dužna da ga potraži u stanu, što nije učinila i što predstavlja njen propust. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, okolnost da protivnik predlagača nema tekući račun kod komercijalnih banaka ne znači da apelantica nije morala postupiti na način propisan članom 39. u vezi sa članom 108. Zakona o mjenici.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njen prijedlog za izdavanje protesta mjenice, navodeći ponovo isti argument koji je navela i u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da mjenicu nije mogla ni pokušati naplatiti od protivnika predlagača, budući da on nema otvoren račun ni u jednoj poslovnoj banci. Stoga je, kako je apelantica navela, mjenica uzeta kao „sredstvo obezbjeđenja, a ne kao instrument plaćanja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović